‘Mama se uvijek ljudi kada vidi fotografiju gdje sam ja na rubu litice, sjedim, a noge mi vise dolje iznad provalije. To me smiruje‘
Tko zna, možda biste danas u nekim drugim okolnostima danas čitali priču o djevojci koja je Hrvatsku još jednom razveselila medaljom iz juda na Olimpijskim igrama u Parizu, ali život je u slučaju mlade 26-godišnje Anabele Sulić odredio da je na ovim stranicama predstavimo kao jednu od domaćih nadolazećih glumačkih nada. Prvo jedna lakša, a onda i teža ozljeda udaljile su Anabelu od tatamija i bacile je na daske koje život znače, na kojima se od prvog susreta s kazalištem, kaže, osjetila kao da je na domaćem terenu – prenosi Jutarnji list.
Sportski tip
– Da, od malih nogu bila sam sportski tip. Ganjala sam loptu, igrala nogomet, rukomet…, a najviše sam trenirala judo. Bio mi je san snova da budem trenerica juda, treniram djecu, završim KIF…, no onda mi se dogodila jedna bezvezna ozljeda zbog koje nisam neko vrijeme trenirala. Mama me tako jednoga dana pozvala da odem s njom u Gradsko kazalište u Požegi pogledati predstavu Vjenčani list. Toliko mi se svidjelo da sam odmah krenula na dramsku u kazalištu. Tada sam bila 1. srednje prvi put hahaha – nasmijala se djevojka iz Završja, malog mjesta pokraj Požege na koje je jako ponosna. Shvativši upitnik iznad naše glave, odmah je reagirala.
– Dva puta sam išla u 1. srednje. Naime, prvo sam upisala Ekonomsku školu, ali mi se to nikako nije svidjelo, katastrofa, nisam se mogla vidjeti u nekom uredu po osam sati i odlučila sam se ispisati i prebaciti u drugu školu. Roditelji su mi rekli, u redu, sad može, ali to je onda to, više nema prebacivanja. I tako sam ponovno krenula u 1. srednje u Turističkoj školi. Ta mi je škola bila prva liga, nastavnici su imali jako puno razumijevanja ako si dobar učenik i to je bilo super – objasnila je svoj prvi i drugi put u 1. srednje, a onda se vratila na priču s judom i glumom.
– U međuvremenu mi se dogodila jedna ozbiljnija ozljeda na natjecanju u Rumunjskoj, a kako me dramska osvojila, ostala sam tamo, a od juda sam odustala. Od tada više nisam trenirala, jer iskreno nemam gdje ni s kim, ali nije mi žao. Imam druge aktivnosti koje me ispunjavaju – veli Anabela, kojoj je pohađanje dramske skupine u požeškom kazalištu bila sjajna priprema za studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Predivno djetinjstvo
– S nama je prvo radio, danas pokojni, Tomislav Čmelar, nakon njega Dario Hak i onda Marijana Matoković, koja je završila glumačku Akademiju u Osijeku i svi su dali svoj veliki doprinos mom glumačkom rastu, ali i razvijanju ljubavi prema glumi. Kod Marijane sam definitivno odlučila da je to moj poziv. Nikada nisam propustila dramsku, čak i kada sam bila bolesna. Obožavala sam biti do toga, krenule su predstave, pa smo nešto pomalo počeli primati i honorare… I tako rasla je želja i ljubav. To je bio proces od nekoliko godina – kazala je naša sugovornica, koju smo ipak malo vratili u djetinjstvo.
– Uh, djetinjstvo mi je bilo predivno. Izrađivali smo igračke od drveta, blata, pravili pizze od blata, od zemlje, lišća…, izrađivali drvene kućice, u šumi se igrali lovaca, pravili čeku, kupali se na Orljavi, lovili ribe, pravili branu na Orljavi da bude dublja voda, da možemo skakati u vodu… Fantazija, najljepše djetinjstvo, bez mobitela, u šumi, u prirodi. Baka i djed su imali veliki voćnjak i vinograd, pa sam i tamo pomagala, svašta u tome naučila, da ubereš i odmah jedeš voćku sa stabla, pojedeš i crva, ne znaš ni da je bio unutra. Želim ostati blizu toga, ne patim od toga da sam u nekom velikom gradu i da ganjam karijeru na uštrb nekog svog osobnog zadovoljstva. Nije mi problem sjesti u auto i otići u Zagreb ili negdje drugdje zbog nekog projekta, ali ne bih mogla tamo živjeti. Obožavam biti u Završju, u Požegi – iskrena ja mlada glumica, koja je diplomu stekla prošle godine, na radost i ponos mame Katarine, tate Srećka i starijeg brata Mihovila. U obitelji joj nitko ranije nije bio dio glumačkog svijeta. Mama je, veli, glazbeno nadarena, tata je bio amaterski slikar, ali s glumom se nikada nisu bavili.
– Bili su mi podrška iako znam da su se negdje u dubini sekirali, ali nikada me nisu sputavali. Zahvalna sam im jako na tome. Realno, nije bilo velikih šansi da upišem glumu, a meni je to bila jedina varijanta. Da nisam upisala glumu, otišla bih negdje nešto raditi – priznaje Anabela i osvrće se na pet godina akademije.
‘‘Krađa‘‘ kubusa s Akademije
– Pet godina koji te jako puno nauče i životno i profesionalno da ovladaš tom vještinom. S većinom onoga što su nas naučili na Akademiji sam zadovoljna, iako ima i stvari s kojima nisam, ali sam ih sve izvršila. Sada kada samostalno radim, kada nemam mentora, vidim da sam jako puno naučila, iako naravno ima jako puno prostora za napredovanje. Bilo je to teških, ali lijepih pet godina i jako mi je drago što sam to prošla. Najčešće se sjetim lijepih stvari, a one lošije ili teže danas su mi smiješne. Često ih međusobno prepričavamo – kaže. Pa, može onda i jedna ovdje.
– Uh, ne znam je l‘‘ smijem hahaha. Bilo je svakakvih situacija, puno se radilo, bili smo na Akademiji od 7 ujutro do 9 navečer, sastajali smo se i subotama i nedjeljama, pripremali se za novi tjedan. Jedanput smo čak, bila je nedjelja, ‘‘ukrali‘‘ kubuse s Akademije i otfurali ih u Sokolski dom, gdje smo inače imali akrobatiku, u gimnastičku dvoranu u koju smo se ušuljali poskrivećki da nas portir ne vidi i tamo cijeli dan radili etide. Nitko nije skužio da smo tamo, a onda smo navečer opet poskrivećki izlazili s tim kubusima i lutkama i vratili ih na Akademiju – otkrila je Anabela jednu od brojnih zgoda tijekom studija u Osijeku. Danas se toga prisjeća sa smijehom, pomalo i sa sjetom, jer je to ipak bilo jedno malo bezbrižnije vrijeme. Sada je gluma njezin posao.
– Najviše radim u Gradskom kazalištu u Požegi, posebno unazad godinu dana, glumim u Gostioničarki, koja je jako odjeknula kao predstava, jako smo lijepo kliknuli kao ekipa. Radila sam novu dječju predstavu s kolegom Andrijom Krištofom, to je bilo u suradnji s Udrugom za djecu s autizmom ‘‘Mali princ‘‘ iz Požege, pa je to bilo jedno lijepo iskustvo, jer smo imali i radionicu s njima, upoznali smo se s time kako oni funkcioniraju, kako reagiraju na impulse koje im mi sa scene dajemo – istaknula je projekte na kojima radi. Tu su i Tri radnika i miješalica s Glinjol teatrom kojeg je osnovala s kolegom Dominikom Karaulom. Igrali su je i u njezinoj Požegi. Igra i u Poučnim komadima koje su radili kao ispit iz glume s profesoricom Anicom Tomić, a onda su potpisali ugovor s Akademijom i prebacili je pod produkciju Glinjol teatra.
Cijela klasa u predstavi
– Zbog toga sam jako sretna, jer je u toj predstavi cijela naša klasa, to je naš autorski projekt, naše priče. Također, diplomski rad moj i kolege Bojana Dronjka sa studija neverbalnog teatra Kraj jedne idile. To smo isto prebacili pod Glinjol teatar i izvodimo je samostalno kao autorski projekt. Nakon manje od godinu dana kako sam izašla s Akademije igram autorske projekte, ostala sam u izvođačkoj kondiciji, nema pauza, stalno se nešto događa i to je odlično. Vodila sam i dječju dramsku sekciju u Požegi, radili smo tri predstave i to je bio veliki izazov da vidim kakva sam u davanju uputa, pedagogiji, jer o tome realno nemam pojma. No, pokazalo se jako zanimljivo i u tih par mjeseci jako sam zavoljela tu djecu i rad s njima – zadovoljno nam priča Anabela. Sve je više mladih glumaca u Hrvatskoj, sve je jača nezavisna scena.
– Da. Ima jako puno kazališnih umjetničkih organizacija koje rade i igraju predstave. I bez obzira na to što nas je stvarno puno s obzirom na veličinu Hrvatske i koliko publike ima, vidim da se može i navijam za to da umjetničke organizacije prevladaju, jer je u njima jako prisutan entuzijazam, kojeg, na žalost, u velikim kazališnim kućama nedostaje. Posljednjih je godina jako velika produkcija novih glumica i glumaca u Hrvatskoj, možda i previše, ali s druge strane to je otvorilo mogućnost razvoja nezavisne scene i to je u redu – veli mlada glumica, koja čeka i svoju prvu ozbiljniju ulogu na televiziji ili filmu.
– Nešto malo sam snimala, a voljela bih puno više. Imala sam jednu epizodnu ulogu u Šutnji i bila sam statist u Gori. U Šutnji sam glumila jednu od otetih djevojaka, pa nisam imala ni teksta, ali je to za mene bila prekrasna prilika i zato što smo snimanje imali u Kijevu, pa sam bila u tom gradu prije ovog nesretnog rata. To je bilo prekrasno iskustvo, vidjela sam pravi set i kako to izgleda, što u Osijeku baš nemamo često prilike vidjeti i sudjelovati u tome, za razliku od studenata glume u Zagrebu koji surađuju sa studentima filmske režije i snimaju studentske filmove. Mene to jako zanima i zato sam, kada se snimala serija Gora, silno htjela biti dio toga makar i nosila čaše na setu, a dodatan razlog je to što dosta planinarim i imam veliko poštovanje prema HGSS-u. Cijelo vrijeme sam čekala objavu neke audicije, a na kraju sam dočekala poziv za statiste i prijavila sam se na njega. Neke kolege su me pitale jesam li luda što se kao glumica prijavljujem za statistu, ali mene to nije zanimalo. Htjela sam biti na tom setu i dio toga pod svaku cijenu – otkrila je Anabela i dodala.
– Sviđa mi se biti pred kamerom, možda bih to čak i više voljela raditi nego na biti na kazališnoj sceni.
Savjeti Gorana Bogdana
Tijekom snimanja Šutnje upoznala je Gorana Bogdana.
– Bila sam presretna kad se to dogodilo. To je bilo u Kijevu, pa nisam imala internet i bilo mi je dosadnjikavo, jer sam dugo u kamp kućici čekala svoj red, a on mi je onda rekao da uvijek na set moram ponijeti knjigu da ispunim vrijeme i dao mi par savjeta za snimanje. Muvala sam se okolo, pričala s kamermanima, tehničarima, šminkerima… – ispričala je svoje prvo TV iskustvo. Kaže da idola nema, a ako bi mogla birati žanr htjela bi da je to neka akcija.
– Želja mi je biti na filmu ili seriji u kojem ima akcije, u kojem je prisutna neka tuča, pucanje, vožnja motora, auta, skakanje s visina, neka brzina… Nije problem odigrati i neke patetične uloge, ali više sam od akcije – veli.
Nova gospođa Smith?
– Na primjer haha.
Sport je ostao dio nje. Dosta vozi bicikl, pliva. I planinari.
– Nisam još osvajala velike inozemne vrhove. Usredotočena sam na Hrvatsku. Bila sam nedavno na Dinari, na Sinjalu. Mislim da hrvatski planinar nema što tražiti vani dok ne obiđe i upozna sve hrvatske planine. Kada prođem sve po Hrvatskoj bit će i ozbiljnijih pothvata vani. Jako poštujem prirodu, ali iskreno volim je i izazivati, pa se mama uvijek ljudi kada vidi fotografiju gdje sam ja na rubu litice, sjedim, a noge mi vise dolje iznad provalije. To me smiruje. Nemam strah, samo poštovanje, svjesna sam situacije i opasnosti, ali uživam u tome i držim stvari pod kontrolom. Volim i bungee jumping, sve što je ekstremno… – otkriva svoju drugu stranu djevojka koja trenutno ne razmišlja o tome gdje će biti za 10 godina.
Zahvala obitelji i prijateljima
– Živim u ovom trenutku. Znam da na jesen radim novu dramsku predstavu, novu predstavu za djecu, znam da moramo prodavati ovo što sada igramo i tu sam. Ako se za 10 godina dogodi da se ne bavim ovim poslom u redu, a ako se dogodi da snimam akcijski film, nitko neće biti sretniji od mene. Krize? Znalo se događati da ti ne ide priprema za ispit, pa se onda zapitaš jesam li talentirana, jesam li dovoljno radila, gdje ću završiti…, ali nijednom nisam osjetila potrebu otići u referadu i ispisati se, kao što sam učinila u Ekonomskoj školi. Nikada nisam poželjela odustati. Uvijek sam se trudila biti optimistična, vjerovati da će sve biti dobro, jer od panike i brige nema ništa – kazala je Anabela. Trenutno je zadovoljna kako joj se karijera razvija.
– Ja sam na početku i za sada sam živa, zdrava i nisam gladna. Ali, nije lako, puno mladih glumaca s nezavisne scene uz ovaj posao radi još neke druge poslove. Puno nas je glumaca, čak i previše za državu poput Hrvatske, no tu smo da se borimo za svoj dio prostora – naglasila je. Ističe i kako više voli raditi autorske projekte, nego tuđe.
– Prošla sam kroz njih nekoliko i znam koliko to umjetniku znači. To uvijek bude iskrenije, posebno ako je nešto aktualno, od nekog dramskog teksta napisanog prije 300 godina – rekla je djevojka, koja, kako je već naglasila, nema neke idole, ali ima jednu želju.
– Matija Ferlin mi je predavao na Akademiji i njega i njegove predstave mogu gledati uvijek i zauvijek. Fascinantno je što taj čovjek može izvesti na sceni, koliko radi iznutra, koliko je svjestan prostora, tijela, svake geste… Jednostavno sam oduševljena s tim čovjekom i ako bih s nekim htjela raditi to bi bio on – zaključila je mlada Slavonka, poručivši za kraj kako je zahvalna obitelji koja ju je podržala i financirala moje studiranje, kao i prijateljima koji dolaze na njezine predstave, dijele objave o njima…
– Oni su moji najveći navijači i zaslužili su da ih se sjetim i zahvalim im na svemu što su učinili i dalje čine za mene.
