Kad dr. sc. Antonella Barišić Kulaš (30) govori o dronovima, ne govori o tehnologiji kao o hladnom sklopu senzora, algoritama i rotora. Govori o učenju strojeva da vide, razumiju i donose odluke u svijetu koji je sve samo ne jednostavan. Upravo taj spoj precizne znanosti i gotovo intuitivnog razumijevanja prostora donio joj je priznanje u okviru Nacionalnog programa L’Oréal-UNESCO “Za žene u znanosti”, jednog od najuglednijih domaćih poticaja za mlade znanstvenice – prenosi Jutarnji list.
Istraživački rad ove hrvatske znanstvenice, zaposlene u Laboratoriju za robotiku i inteligentne sustave upravljanja na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) u Zagrebu, nalazi se na sjecištu zračne robotike, računalnog vida i umjetne inteligencije. U središtu je ideja da dronovi, kako bi postali doista korisni autonomni sustavi, moraju naučiti percipirati prostor jednako pouzdano kao što ga percipira čovjek. Drugim riječima, moraju dobiti oči i mozak.
– Dronovi su brzi i agilni, ali da bi bili stvarno primjenjivi, moramo ih naučiti gledati i razumjeti svijet oko sebe. Moj se rad bavi upravo time, razvojem metoda koje omogućuju preciznu detekciju objekata iz zraka, čak i u zahtjevnim uvjetima. Pojednostavljeno, učimo ih razlikovati objekte u okolini, primjerice da znaju što je cesta, most, viličar, a što skladišna roba – objašnjava Barišić Kulaš.
Prvi vjetar u leđa
Ono što se ne vidi na prvi pogled jest djevojčica koja je u požeškoj osnovnoj školi sjedila u prvim klupama, zaljubljena u matematiku i prirodne predmete, te profesorica koja je taj talent prepoznala, njegovala i usmjerila. U njezinu slučaju ta profesorica zove se Marija Glibo‑Čuljak (50) i ona je, priznaje njezina nekadašnja učenica, bila jedna od presudnih osoba za razvitak ljubavi prema znanosti i robotici.
– Matematika me oduvijek zanimala, ali profesorica Glibo‑Čuljak bila je ta koja je prepoznala moj talent i pružila mi priliku, potičući me na natjecanja. Dok je ostatak razreda rješavao standardno gradivo, ona bi mi zadavala naprednije zadatke, prilagođene mojim interesima – prisjeća se Barišić Kulaš.
Njezin se stil, dodaje znanstvenica, nije temeljio na strogoći, nego na odlučnosti koja je jasno sugerirala da ona vjeruje u sposobnosti svoje učenice, što je Barišić Kulaš dalo ključno samopouzdanje u znanstvenom razvoju.
Proizvod napornog rada
Put prema FER-u postao je logičan nastavak njezina puta. Barišić Kulaš već je pri izboru matematičke gimnazije, kaže, bila svjesna koja je sljedeća stepenica.
– Zanimali su me STEM predmeti, no istovremeno nisam željela ostati isključivo u okvirima teorije i teorema. Na jednom školskom izletu u Zagreb posjetili smo FER i tamo me oduševio smjer Automatike, koji sam na kraju i upisala. Veselilo me da ono što osmislim i isprogramiram rezultira stvarnim pokretom. Taj trenutak kad programski kod ‘oživi‘ i danas me motivira – ističe znanstvenica.
Danas taj “oživljeni kod” ima vrlo konkretan oblik: dronove koji lete, opažaju i odlučuju. Ključan dio njezina rada, za koji je i nagrađena, odnosi se na razvoj metode za generiranje velikih količina visokokvalitetnih podataka, nužnih za treniranje AI modela. Bez takvih podataka, objašnjava, autonomni sustavi ostaju nepouzdani i neprecizni.
Ključno je izdržati
Što se tiče same primjene takvih sustava, Barišić Kulaš govori da je precizna detekcija objekata iz zraka danas već ključna u raznim područjima: od potraga i spašavanja, preko inspekcije infrastrukture i industrijskih postrojenja do nadzora okoliša. Osim toga, većina modernih letačkih operacija na neki se način oslanja na kamere, kaže, što znači da je detekcija objekata stalno prisutna “u pozadini”. Ipak, pravi izazov, upozorava, leži u tome kako postići visoku preciznost pri velikim visinama i brzinama leta.
U nadolazećem periodu poseban potencijal i pravi uzlet vidi u autonomnim dronovima koji se navigiraju bez GPS-a. Takva tehnologija, kaže, otvara cijeli niz novih primjena, od kompleksnih unutarnjih inspekcija do operacija u nepristupačnim okruženjima.
No, put do tih rješenja, kaže znanstvenica, nije bio linearan ni lak jer su čak i najbanalnije stvari bile prepreka, kao što je nedostatak jakih računalnih resursa. Ipak, naučila je da je u znanosti ključno – izdržati.
– Istraživanje podrazumijeva da ideje često neće odmah dati željene rezultate. Što nije loše, dapače, tjera vas na dublje razumijevanje problema. Svladate li te prepreke, u konačnici razvijete bolje i kvalitetnije rješenje – kaže Barišić Kulaš.
Veliko priznanje
Njezinu znanstvenu i osobnu zrelost oblikovala su i mnoga međunarodna iskustva. Posebno ističe NATO-ov SPS projekt u SAD‑u koji je za nju, kaže, bio ogroman iskorak. Odjednom je vodila međunarodni tim i preuzela potpunu odgovornost za izvedbu i demonstraciju sustava dronova pred ključnim akterima. Danas joj je to, uz razdoblje rada u Pragu, gdje je bila gostujuća istraživačica, izvrstan temelj za ono čime se bavi paralelno sa znanošću – poduzetništvom. Suosnivačica je tvrtke Odonata Technologies, koja se bavi automatskom inventurom skladišta koristeći se dronovima i umjetnom inteligencijom. Poduzetništvo doživljava kao logičan nastavak znanosti, uzbudljiv prostor u kojem ideje iz laboratorija dobivaju stvarnu primjenu i priliku za rast.
Na sve to nadovezuje se i najnovije priznanje, nagrada L’Oréal-UNESCO “Za žene u znanosti”. Osim što je financijski vjetar u leđa koji će joj pomoći svladati dio tehničkih prepreka i dodatno se usavršavati, za nju ima duboku simboličku vrijednost.
– Velika je čast primiti priznanje za svoj rad od odbora vrhunskih akademkinja i akademika, kao i biti u društvu žena koje svojim radom pomiču granice znanosti. Biti dio ove zajednice, koja ove godine slavi jubilarnih dvadeset godina u Hrvatskoj, iznimna je povlastica i znam koliko bi ovo priznanje značilo mojoj mlađoj verziji. Zato mi je osobito važno što primjerom mogu potaknuti druge djevojke da odaberu STEM područje – kaže.
Kada govori o položaju žena u znanosti u Hrvatskoj, Barišić Kulaš smatra da je okruženje danas znatno naprednije nego prije, no glavni izazov ostaje usklađivanje znanstvene karijere i majčinstva, područje u kojem se sustav tek treba ozbiljnije prilagoditi. Današnje prepreke, kaže, manje su formalne, a više suptilne, utkane u društvene obrasce i očekivanja.
– Smatram da je osobni primjer i vrhunski rad koji stoji iza nas najučinkovitiji način borbe protiv takvih predrasuda. Hrvatska ima itekako uspješnih znanstvenica čija su postignuća važan doprinos našoj zajednici. Moja je nada da će taj uspjeh pratiti i veća zastupljenost žena na najvišim znanstvenim i upravljačkim pozicijama, čime bismo dodatno osnažili ravnopravnost u cijelom sustavu – smatra.
Matematika nije bauk
U tom kontekstu, sjećanje na školsku klupu u Požegi i profesoricu Mariju Glibo‑Čuljak dobiva dodatnu težinu. Jer upravo je ona jedna od onih koje su, davno prije doktorata i međunarodnih projekata, razbile stereotip da je matematika “za dečke” ili da ozbiljan rad u prirodnim znanostima nije za djevojčice.
Učitelj nije onaj koji samo prenosi znanje, već onaj koji u djetetu zapali vatru znatiželje i nauči ga da vjeruje u snagu vlastitog uma.
To je rečenica koju bi, kaže Glibo‑Čuljak, najradije uokvirila i objesila na zid zbornice kao svoju učiteljsku filozofiju, odnosno sažetak svega što godinama živi u učionici Osnovne škole “Dobriša Cesarić” u Požegi. Već godinama tiho oblikuje odnos djece prema jednom od najvažnijih prirodnih predmeta te mu je, kako sama voli reći, skinula etiketu bauka.
Glibo-Čuljak duboko vjeruje da se sudbina djeteta i prirodnih predmeta odlučuje puno ranije nego što se to obično misli, još u osnovnoj školi. Kaže da se djeca u tim godinama ne sjećaju formula, ali se vrlo dobro sjećaju osjećaja, odnosno pamte jesu li se na satu matematike osjećala sposobno i ohrabreno ili su živjela u strahu od pogreške. U njezinoj učionici, ističe, matematika nije “mučenje s brojevima”, nego alat pomoću kojeg se svijet može razumjeti malo jasnije.
– Ako dijete u osnovnoj školi stekne vjeru da može razmišljati, matematika mu prestaje biti prijetnja. Zato u tim godinama učitelj ima ogromnu odgovornost, a moja je uloga kao učiteljice da im pokažem kako matematika nije bauk, već čaroban alat za razumijevanje svijeta. Ako u djetetu tada probudimo ljubav, ona ostaje za cijeli život – kaže Glibo-Čuljak.
Pogreške su dio učenja
Njezin put do katedre nije bio obilježen dramatičnim skokovima u karijeri, nego nečime što se rijetko ističe kao uspjeh, a to je kontinuitet. Tijekom studija matematike i fizike shvatila je da je jednako privlače znanje i način na koji ga može prenijeti drugima. Pravi odgovor, prisjeća se, došao je tek u učionici.
– Tek sam u kontaktu s djecom shvatila da je poučavanje ono što daje puni smisao svemu što sam učila – kaže Glibo-Čuljak.
Učionica u kojoj će poslije sjediti i mala Antonella za nju je postala više od radnog mjesta, prostor u kojem iz generacije u generaciju gleda kako se u dječjim očima pali ili gasi iskra znatiželje. Zato i danas, dok iza nje stoje desetljeća iskustva, svoje zvanje opisuje kao poziv, a ne posao. Ustrajno ponavlja kako joj je najveće zadovoljstvo razvijati kod učenika logičko razmišljanje, znatiželju i vjeru u vlastite sposobnosti. Svjesna je da današnja djeca žive u svijetu “gotovih rješenja” i brzih odgovora i da im je teže održati koncentraciju, pratiti logički slijed i strpljivo rješavati zadatke.
– Vjerujem da im najviše nedostaje vjera u vlastite sposobnosti jer su pod velikim pritiskom savršenstva. Zato je moj zadatak da ih naučim da je pogreška dio učenja, a ne znak neuspjeha. Djeci je važno da osjete da netko vjeruje u njih, čak i onda kad oni sami još nisu sigurni – smatra Glibo-Čuljak.
Poriv za razumijevanjem
Kada govori o svojoj bivšoj učenici, to se jasno osjeti. U njezinu sjećanju ona nije “genijalac” s papira, nego djevojčica s vrlo konkretnim navikama. Jasno se sjeća njihova prvog susreta i dojma koji je na nju ostavila Barišić Kulaš.
– Antonella je bila jedna od onih iskri koje odmah primijetite. Imala je neku tihu upornost, a problemima je pristupala s takvom lakoćom i dubinom koja se rijetko sreće. Naš mentorski odnos bio je prožet međusobnim poštovanjem i već sam tada u njezinim očima vidjela specifičnu znanstvenu znatiželju koja postavlja pitanja tamo gdje drugi vide odgovore- iskreno će Glibo-Čuljak, dodajući da posebno pamti kako je mala Antonella uvijek bila prva ispred učionice kada bi bila dodatna nastava. Dolazila bi ranije, kaže, i mirno čekala.
Marija Glibo-Čuljak, naravno, nije mogla znati da će njezina tadašnja učenica jednoga dana stajati na pozornici kao dobitnica međunarodno priznatog programa, ali je osjećala da gleda dijete koje će, ako zadrži taj žar, otići daleko. Kada se danas sjeti njezina uspjeha, emocije nimalo ne skriva.
– To je najveća nagrada koju jedan prosvjetni radnik može primiti i u meni izaziva nevjerojatan ponos. To je potvrda da trud koji ulažemo u učionicama OŠ ‘Dobriša Cesarić‘ doista ostavlja trag u vječnosti. Srce mi je puno jer znam da sam bila mala karika u lancu njezina velikog uspjeha- ponosno će profesorica.
Kako bi svojim učenicima omogućila dublje razumijevanje matematike od 45 minuta koliko traje školski sat, Glibo-Čuljak je tijekom cijele karijere inzistirala na projektima i aktivnostima koji matematiku izvlače iz okvira udžbenika: Klokan, Večer matematike, Projekt Pitagora, MAT liga, WMT Day.
– U takvim aktivnostima djeca vide da znanost nije suhoparna teorija, već živa igra puna otkrića. Takve aktivnosti razvijaju njihovu upornost i kritičko razmišljanje, ali ono najvažnije, uče ih da je rad put do uspjeha. Često mi se bivši učenici jave godinama kasnije i kažu da im natjecanja nisu nužno odredila zanimanje, ali su ih naučila kako razmišljati i kako se nositi s izazovima – ističe.
Mali, ali veliki uspjesi
Najdraža joj je, bez razmišljanja, Večer matematike. Tada se škola barem na jednu večer u godini pretvara u mjesto na kojem nestaje stroga granica između učionice i dnevnog boravka.
– To je onaj čarobni trenutak u godini kada naša škola oživi na jedan sasvim drugačiji način. Tada vidim cijele obitelji, djecu i roditelje, pa čak i djedove i bake kako s istim žarom i osmijehom zajedno rješavaju zadatke. Djeca tada matematiku doživljavaju kao prostor igre, kreativnosti i suradnje. Upravo u tim trenucima često se dogodi ono najvažnije – da dijete samo sebi kaže: ‘Zapravo, ja ovo mogu‘ – ističe profesorica.
Upravo su takvi uspjesi njezinih učenika, koliko god “mali” bili, gorivo koje profesoricu Glibo-Čuljak najviše pokreće. Svaki put kad čuje da je netko od njih uspio, bilo da je riječ o velikoj nagradi, završenom studiju ili nekom osobnom iskoraku, u učionicu ulazi s novim entuzijazmom. Oni su, kaže, živi dokaz da njezin rad ima smisao, i to joj daje snagu da svakoj novoj generaciji pruži najbolje od sebe.
I za kraj, vrlo je važno, ističe Barišić Kulaš, da učitelji, profesori i školski sustav potiču djevojčice i mlade žene da se bave znanošću ako ih to zanima te im usade lekciju koju je ona davno naučila od svoje profesorice: vjeruj da možeš i znaj da problem nije pogriješiti ili ne uspjeti, nego se uopće ne usuditi probati!
