Dok se u Požegi govori o pravima osoba s invaliditetom, pristupačnosti i potrebi uklanjanja prepreka, stvarnost je pokazala nešto sasvim drugo. Na ulazu u zgradu u kojoj se nalaze područne službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) tijekom obnove uklonjen je postojeći pristup za osobe s invaliditetom. Radovi su završeni prije otprilike dva mjeseca, a na mjestu nekadašnjeg pristupa danas se nalaze stepenice.
Na taj problem javno je upozorio Požeški.hr, i to tek prije nekoliko dana. Nakon naše objave priču su prenijeli brojni nacionalni mediji, čime je ono što je dva mjeseca bilo lokalni problem postalo tema o kojoj se govori i izvan Požege i Požeško-slavonske županije.
No upravo tu dolazimo do pitanja na koje javnost zaslužuje odgovor: gdje su tijekom ta gotovo dva mjeseca bile udruge koje se bave pravima osoba s invaliditetom?
Prema javno dostupnim informacijama, nijedna od udruga s područja Požege i Požeško-slavonske županije koje djeluju upravo na području zaštite i promicanja prava osoba s invaliditetom nije prije objave Požeški.hr-a javno upozorila na činjenicu da je pristupačni ulaz u HZMO i HZZO uklonjen. Nije se oglasila Udruga osoba s invaliditetom Grada Požege i Županije Požeško – slavonske (Udruga OSI Požega), Udruga “MI”, Udruga Osmjeh Pleternica. Nije bilo javnog apela, priopćenja, zahtjeva za očitovanjem niti javnog pitanja nadležnima kako je moguće da je nakon obnove državne institucije pristup osobama s invaliditetom otežan, odnosno onemogućen. Nakon naše objave, koju su potom prenijeli brojni nacionalni mediji, također nismo vidjeli javnu reakciju tih udruga, i upravo je to ono što zabrinjava, jer nije riječ o nekoj sporednoj lokaciji ili objektu koji osobe s invaliditetom rijetko koriste. Riječ je o HZMO-u i HZZO-u, institucijama u koje građani dolaze zbog ostvarivanja svojih prava iz mirovinskog i zdravstvenog sustava. Među njima su upravo osobe starije životne dobi, osobe smanjene pokretljivosti i osobe s različitim oblicima invaliditeta. Od udruga koje predstavljaju njihove interese najmanje što se može očekivati jest da na takav problem upozore.
Posebno je zanimljivo što se samo nekoliko mjeseci ranije u Požegi održao tematski dijalog „Pristupačnost u praksi – izazovi i rješenja“, u organizaciji Udruge osoba s invaliditetom Grada Požege i Požeško-slavonske županije.
Na tom se događaju govorilo upravo o problemima s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću. Govorilo se o pristupačnosti javnih površina i objekata, o institucijama, uslugama i preprekama koje osobama s invaliditetom otežavaju ravnopravno sudjelovanje u društvu. Naglašena je i činjenica da pristupačnost nije nikakav dodatni standard ili pogodnost, nego osnovni preduvjet ravnopravnosti. U raspravi je sudjelovao i savjetnik pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koji je istaknuo da je osiguravanje pristupačnosti obveza koja proizlazi iz međunarodnih i nacionalnih propisa te da je osobe s invaliditetom potrebno uključiti u donošenje odluka koje se tiču prostora i usluga koje koriste. Sve to zvuči ispravno i teško je s time polemizirati, ali onda se u istom tom gradu dogodi upravo suprotna stvar. Na državim institucijama koje svakodnevno pružaju usluge građanima ukloni se postojeći pristupačni ulaz, a gotovo dva mjeseca nema javne reakcije udruga koje se upravo tim pitanjima bave.
Međutim, činjenica je i da se rad brojnih udruga financira, među ostalim, javnim novcem. U konačnici, dio tog novca dolazi od građana kroz proračune Grada Požege, Požeško-slavonske županije i drugih izvora javnog financiranja. Zato nije nikakav napad na udruge ako ih se pita što rade kada se pojavi konkretan problem koji izravno pogađa ljude koje predstavljaju. Dapače, upravo bi javno financirane organizacije koje se bave zaštitom prava ranjivih skupina trebale biti među prvima koje će upozoriti kada institucija ne osigura uvjete za ravnopravan pristup.
Nije dovoljno biti aktivan kada se organizira projekt, održava sastanak ili kada treba podržati neku novu inicijativu. Prava uloga zagovaračkih udruga vidi se onda kada treba upozoriti na ono što nije dobro, bez obzira na to tko je odgovoran.
Isto tako, nije problem ni u tome što udruge surađuju sa Županijom, Gradom i drugim institucijama. Takva suradnja je potrebna i korisna. Ali suradnja ne smije značiti šutnju kada treba kritizirati. Ako udruga predstavlja osobe s invaliditetom, njezina uloga nije samo podržavati projekte i sudjelovati na sastancima. Jednako je važno upozoravati na probleme, tražiti odgovore od institucija i javno govoriti kada se prava osoba koje predstavlja dovode u pitanje.
Upravo zato slučaj HZMO-a i HZZO-a nije nevažan. Ako je pristupačni ulaz postojao, ako je tijekom obnove uklonjen i ako nakon završetka radova nije osigurano drugo odgovarajuće rješenje, onda je to problem na koji je trebalo upozoriti. Ne nakon dva mjeseca i ne tek nakon što ga objavi lokalni portal i prenesu nacionalni mediji, nego odmah.
Požeški.hr je to učinio. Nacionalni mediji su priču prepoznali kao relevantnu i prenijeli je, a od udruga koje bi, po svojoj prirodi i svrsi, trebale biti među prvima koje će reagirati, javnost zasad nije čula ništa. Zato ovo nije pitanje jedne rampe. Ovo je pitanje odgovornosti.
Ako se od političara, institucija i javnih službi traži odgovornost prema osobama s invaliditetom, onda i udruge koje ih predstavljaju moraju prihvatiti da ih javnost ima pravo pitati za njihov rad. Ne samo kada treba podržati projekt, ne samo kada se održava sastanak, ne samo kada se fotografira s predstavnicima vlasti, nego i onda kada treba jasno reći da nešto nije u redu, jer ako se dva mjeseca od završetka radova i ne omogućavanja pristupačnog ulaza u HZMO i HZZO, ne oglasi niti jedna od udruga koje se bave pravima osoba s invaliditetom i na to javno ne upozori, onda je sasvim opravdano pitanje koje se nameće samo od sebe: Gdje ste bili kada je trebalo reagirati?
