Umjesto pohvale mediju koji je problem nepristupačnosti HZZO-a i HZMO-a iz Požege podigao na nacionalnu razinu, predsjednica Udruge OSI Požega Jelosavka Jakovljević odlučila je učiti novinare kako trebaju raditi svoj posao i tražiti demantij. Pritom pokušava dokazati nešto što u našem tekstu uopće nije pisalo, da Udruga godinama reagira na problem. Mi smo pisali o nečemu sasvim drugom, o novom problemu nakon završetka radova i činjenici da javnost o njemu nije bila upozorena.
Požeški.hr prvi je javno upozorio da nakon završetka radova na zgradi HZZO-a i HZMO-a u Požegi osobe s invaliditetom ponovno nemaju odgovarajući pristup institucijama. Naš tekst potom su prenijeli brojni nacionalni mediji i problem koji je očito postojao gotovo dva mjeseca postao je tema cijele Hrvatske.
Umjesto da se razgovara o tome zašto problem nakon izvedenih radova nije riješen i kako ga što prije riješiti, predsjednica Udruge OSI Požega Jelosavka Jakovljević krenula je u obračun s medijem. Tražila je demanti, zatim dopunu demantija, objašnjavala nam kako bismo trebali raditi svoj posao i pokušala stvoriti dojam da smo tvrdili kako Udruga godinama ništa nije poduzimala. Nismo to napisali, i upravo je to cijeli problem.
Što smo mi zapravo napisali?
Nismo pisali o tome što je Udruga radila 2022., 2023., 2024. ili 2025. godine. Nismo tvrdili da nikada nisu slali dopise. Nismo tvrdili da se nikada nisu borili za pristupačnost. Pisali smo o 2026. godini, izvedenim radovima i novom problemu koji je ostao nakon njih. I napisali smo da prije objave Požeški.hr-a Udruga nije javno upozorila građane na taj konkretan problem. To nije isto što i tvrdnja da Udruga nije reagirala.
Štoviše, u svojoj dopuni zahtjeva za demanti Udruga je sama potvrdila da prije naše objave nije objavila zasebno priopćenje niti objavu na društvenim mrežama o tom konkretnom problemu.
Dakle, ono što smo napisali, da nije bilo javne reakcije prije naše objave i upravo je potvrđeno od njih samih, a traže demantij za isto?
Umjesto pohvale – lekcije o novinarstvu
Požeški.hr je napravio ono što bi svatko tko se javno zalaže za prava osoba s invaliditetom trebao pozdraviti, ukazali smo na problem, otvorili temu i omogućili da se o njoj govori izvan Požege. Priču su nakon toga prenijeli nacionalni mediji. Problem je postao vidljiv cijeloj Hrvatskoj.
Umjesto da se kaže: „Dobro je da je problem izašao u javnost, sada ga moramo riješiti“, dobili smo zahtjeve za demanti i podučavanje novinara.
Takav odnos prema mediju koji je javno otvorio pitanje pristupačnosti teško je razumjeti. Pogotovo kada se od medija traži odgovornost, a istodobno se pokušava demantirati nešto što uopće nije napisano.
A gdje je bila javna reakcija gotovo dva mjeseca?
Ovo je pitanje koje se uporno zaobilazi. Ako su radovi završeni gotovo dva mjeseca prije naše objave, a nakon radova se pokazalo da osobe s invaliditetom i dalje ne mogu normalno pristupiti HZZO-u i HZMO-u, zašto javnost o tome nije bila upozorena?
Predsjednica Udruge Jelosavka Jakovljević sada se koncentrira na dokazivanje da je Udruga reagirala dan prije našeg članka, jer je članak o problemu na portalu Požeški.hr objavljen 13. kolovoza. Ali čak i ako zanemarimo pitanje kada je dopis stvarno poslan, ostaje činjenica da se ne radi o javnoj reakciji. Nije bilo javnog priopćenja. Nije bilo javne objave. Nije bilo upozorenja građanima.
Požeški.hr je bio taj koji je problem prvi javno otvorio. I to je ono što se pokušava izgubiti u cijeloj ovoj priči.
Dvaput smo tražili dokaz. Nismo ga dobili.
Udruga tvrdi da je dopis poslala 12. kolovoza. Na dokumentu stoji datum 12. kolovoza. Ali datum napisan na dokumentu sam po sebi nije dokaz da je dokument tog dana i poslan. Zato smo dokaz o slanju tražili dva puta.
Nismo ga dobili. Umjesto dokaza, dobili smo ponovno pozivanje na datum koji je već otisnut na dokumentu. Zato smo se obratili HZZO-u.
HZZO je odgovorio da je dopis u Direkciji zaprimljen 13. kolovoza 2026.
I to je jedina stvar koju o datumu primitka možemo službeno potvrditi. Nećemo nagađati kada je dopis poslan. Ali nećemo ni prihvatiti da se datum napisan na papiru predstavlja kao dokaz slanja kada dokaz o slanju nije dostavljen.
Problem nije riješen
I dok se predsjednica Udruge bavi Požeški.hr-om, demantijima i time kako bi novinari trebali raditi svoj posao, osnovni problem ostaje isti. Osobe s invaliditetom i dalje trebaju odgovarajući pristup HZZO-u i HZMO-u.
Radovi su završeni. Problem nije riješen. Gotovo dva mjeseca javnost o tome nije bila upozorena. Požeški.hr je prvi otvorio temu. Nacionalni mediji su je prenijeli. A sada se više energije troši na raspravu s medijem nego na pitanje kako konačno riješiti pristupačnost.
Mi se nemamo kome pravdati
Požeški.hr nema potrebu opravdavati činjenicu da je objavio problem od javnog interesa. Ne moramo od Udruge tražiti dopuštenje da pišemo. Ne moramo nikome najavljivati što ćemo objaviti. I ne moramo prihvatiti lekcije o novinarstvu zato što smo postavili pitanje koje je nekome neugodno.
Naš posao je provjeravati, propitivati i upozoravati javnost. A posao onih koji predstavljaju osobe s invaliditetom jest zastupati njihove interese. Zato bi puno važnije pitanje od toga je li Požeški.hr nekoga trebao kontaktirati trebalo biti: zašto gotovo dva mjeseca nakon završetka radova nije bilo javnog upozorenja da osobe s invaliditetom ponovno ne mogu normalno pristupiti HZZO-u i HZMO-u i zašto nije bilo reakcije prema nadležnim institucijama od strane gospođe Jelosavke Jakovljević?
To je pitanje koje smo postavili. Na njega još uvijek nismo dobili odgovor. I neće ga promijeniti ni demanti, ni dopuna demantija, ni datum napisan na dokumentu. Požeški.hr je problem javno otvorio. Nacionalni mediji su ga proširili. Sada neka institucije riješe ono zbog čega je cijela priča i nastala.
A gospođa Jakovljević bi, umjesto dijeljenja lekcija o novinarstvu i pokušaja pritiska na medij demantijem za koji, prema onome što smo objavili, nema osnove, javnosti trebala odgovoriti na puno jednostavnije i važnije pitanje: zašto gotovo dva mjeseca nije javno reagirala na problem pristupa osobama s invaliditetom koji je bio pred očima svih nas i za čije bi se rješavanje upravo kao predsjednica Udruge trebala zalagati?
Ovdje nije riječ o tome tko je kome poslao dopis, niti o tome tko će posljednji održati lekciju iz novinarstva. Riječ je o ljudima koji nakon završenih radova i dalje ne mogu ravnopravno pristupiti javnim institucijama. To je problem koji treba rješavati, a ne problematičnim proglašavati medij koji je na njega prvi javno upozorio, prije nje same.
