Postoje stvari koje čovjek počne primjećivati tek kada ih više nema. Možda je upravo takav slučaj i sa Zlatnim žicama Slavonije. Ovogodišnje 57. izdanje festivala završilo je sinoć velikom finalnom tamburaškom večeri na Trgu svete Terezije. Bilo je tu svega što jedan veliki festival treba imati, poznatih izvođača, novih pjesama, televizijskog prijenosa, natjecanja, glasovanja publike, nagrada i, naravno, tamburaške glazbe.
No, iza svega toga ostalo je jedno pitanje koje bi se u Požegi itekako trebalo postaviti: gdje su bili Požežani?
Ne govorimo pritom o izvođačima. Zlatne žice Slavonije oduvijek su okupljale izvođače iz cijele Slavonije, Hrvatske i šire. Upravo je to i smisao festivala. Gosti dolaze u Požegu i to je nešto što treba njegovati. Govorimo o glazbenicima.
Godinama je završnu večer Zlatnih žica Slavonije glazbeno nosio orkestar sastavljen od požeških glazbenika. Oni su pratili festivalske izvođače, bili dio završne večeri i svojim radom davali festivalu ono nešto domaće, požeško. Sinoć ih je, međutim, zamijenio Tamburaški orkestar HRT-a.
I da odmah budemo jasni, protiv HRT-ova orkestra nemamo ništa. Riječ je o vrhunskim profesionalnim glazbenicima i njihov nastup sam po sebi nije nikakav problem. Problem je nešto drugo. Ako se festival održava u Požegi, zašto se na njegovoj najvećoj večeri ne čuju i požeški glazbenici?
To nije pitanje kvalitete. To je pitanje identiteta, jer nije isto kada u Požegu dolaze veliki izvođači iz cijele Hrvatske, a uz njih sviraju Požežani, i kada ti isti izvođači dođu, na pozornici je HRT-ov orkestar, televizijski prijenos radi svoje, a Požega ostaje samo mjesto održavanja.
U prvom slučaju Požega je domaćin. U drugom je samo lokacija.
A upravo u tom kontekstu postaje zanimljivo ono o čemu se posljednjih tjedana sve glasnije govori po gradskim kuloarima, da bi Zlatne žice Slavonije u budućnosti mogle napustiti Požegu i svoje održavanje preseliti u Osijek. Za takav scenarij zasad nema službene potvrde i nećemo ga predstavljati kao gotovu stvar.
Ali ako se ta priča već mjesecima spominje među građanima, onda je sasvim legitimno pitati postoji li u tome išta više od glasine, jer kada se jedna stvar dogodi sama, možemo reći da je riječ o programskoj odluci. Kada se počnu pojavljivati različiti potezi koji ostavljaju dojam da ono što je desetljećima bilo požeško sve više postaje dio nekog šireg, osječkog ili zagrebačkog sustava, onda se građani s pravom počinju pitati kamo sve to vodi.
A Požega već ima iskustva s takvim promjenama. Danas je Fakultet turizma i ruralnog razvoja u Požegi sastavnica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Nekadašnji VUP više nije samostalno veleučilište kakvo je Požega desetljećima poznavala. Promijenjen je i sustav visokog obrazovanja, a studijski programi po kojima je Požega bila prepoznatljiva u Hrvatskoj više nisu ono što su nekada bili. Osim fakulteta, koji je sada samo u Požegi lokacijom, Studentski centar u Požegi i vinarija fakulteta također su sastavnica Sveučilišta u Osijeku.
Posebno je pitanje što se dogodilo s područjem vinogradarstva i vinarstva, po kojem je Požega, odnosno cijela Zlatna dolina, imala izrazitu prepoznatljivost. I tu dolazimo do prof. dr. sc. Borislava Miličevića, današnjeg gradonačelnika Požege i čovjeka koji je godinama bio na čelu požeškog visokog obrazovanja, prvo kao dekan VUP-a, a zatim i FTRR-a.
Nećemo ovdje koristiti populističku formulaciju da je netko nešto „prodao“ ako za to ne postoje jasni dokumenti i pravno potvrđene činjenice. Ali političko pitanje svakako postoji. Je li se pod vodstvom ljudi koji danas upravljaju gradom dogodilo previše toga u čemu je Požega izgubila dio vlastite samostalnosti, prepoznatljivosti ili utjecaja?
I sada se, sasvim logično, nameće pitanje, hoće li se ista priča dogoditi i sa Zlatnim žicama Slavonije?
Festival koji je nastao u Požegi. Festival koji je desetljećima bio jedan od najprepoznatljivijih simbola grada. Festival čije ime nosi Slavoniju, ali čije je srce oduvijek bilo u Požegi.
Ako bi se jednog dana odlučilo da se Zlatne žice održavaju u Osijeku, to više ne bi bila samo promjena lokacije. To bi bio gubitak jednog od posljednjih velikih događaja koji Požegu prepoznatljivo stavljaju na kartu Hrvatske.
I zato je ovogodišnja zamjena požeških glazbenika HRT-ovim orkestrom zanimljiva upravo zbog trenutka u kojem se događa.
Možda nema nikakve veze s pričama o Osijeku. Možda je riječ samo o novom konceptu. Možda će iduće godine požeški glazbenici ponovno biti na završnoj pozornici. Možda će Zlatne žice još desetljećima ostati u Požegi. Možda.
Ako je visoko obrazovanje sve više povezano s Osijekom, ako je nekadašnji VUP nestao kao samostalna institucija, ako su se mijenjali studiji i programi po kojima smo bili poznati, ako na završnoj večeri našeg najvećeg festivala više nema požeških glazbenika koji su desetljećima bili njegov dio, a istodobno se po gradu priča o mogućem preseljenju festivala u Osijek, onda je sasvim normalno da se ljudi počnu pitati postoji li neki širi smjer.
Ne tvrdimo da postoji. Ali pitamo, jer gdje ima dima, ne mora nužno biti i vatre. Ali ima dovoljno razloga da se pogleda odakle dim dolazi.
Zlatne žice Slavonije ne moraju biti zatvorene samo za Požežane. Naprotiv, trebaju biti otvorene svima. Trebaju dolaziti najbolji izvođači, najbolji autori i najbolji glazbenici. Ali postoji jedna granica koju ne bi trebalo prijeći. Da Požega od grada koji je festival stvorio postane samo grad u kojem se festival održava, jer ako će jednog dana odluke biti u Osijeku, orkestar u Zagrebu, institucije pod nekim drugim imenom i upravom, a Požegi ostane samo pozornica na Trgu svete Terezije i onda se moramo zapitati što je zapravo ostalo od onoga što smo desetljećima zvali požeškim.
I zato ovo nije tekst protiv HRT-a. Nije tekst protiv Osijeka. Nije ni tekst protiv velikih festivalskih imena. Ovo je tekst za jedno sasvim jednostavno pitanje: Može li Požega napokon početi čuvati ono što je njezino, prije nego što jednog dana shvatimo da više nema što čuvati?
Zlatne žice Slavonije mogu rasti. Mogu biti veće. Mogu biti gledanije. Mogu imati najbolju televizijsku produkciju. Ali neka, uz sve to, ostanu ono što su bile od prvog dana.
Požeške Zlatne žice Slavonije.
