Gradska vijećnica Mateja Jedinak nedavno je izabrana u Glavni odbor Foruma žena SDP-a Hrvatske. Tim povodom razgovarali smo s njom o (ne)jednakosti primanja koja proizlazi iz (ne)funkcioniranja sustava.
Briga za bolesno dijete može značiti i znatan gubitak prihoda. Kako je to moguće?
Kada radnik ide na bolovanje zbog njege bolesnog djeteta mlađeg od 7 godina, ima pravo na 100% svoje osnovice, ali samo do zakonskog maksimuma od 995,45 eura mjesečno za puno radno vrijeme. To možda na prvi pogled zvuči kao relativno visok iznos, ali problem nastaje u metodi primjene te kod radnika koji imaju veće plaće.
Ako radnik ima plaću od 1.500 eura, naknada za sate provedene na bolovanju zbog njege djeteta može biti znatno niža od iznosa koji bi zaradio da je radio. To znači da bi za mjesec dana bolovanja primanja mogla biti oko 33 % manja. Što je plaća viša, financijska razlika može biti veća. Smatram da takav sustav treba preispitati jer roditelja koji koristi zakonsko pravo na brigu o djetetu ne bi trebao dovoditi u tako nepovoljan financijski položaj.
Ali nije li dobro da je naknada povećana?
Naravno da jest. Od 1. kolovoza 2025. maksimalna naknada povećana je s dotadašnjih 565,04 eura na 995,45 eura, a pravo na 100-postotnu naknadu do tog limita prošireno je i na njegu djeteta mlađeg od 7 godina. To je svakako korak naprijed.
Međutim, to nije dovoljno. U praksi upravo žene često preuzimaju veći dio brige o djeci. Ako zbog toga češće izostaju s posla, ograničenje naknade može ih dodatno financijski pogoditi. I nije riječ samo o jednom bolovanju. Ako se takve situacije ponavljaju tijekom godina, razlika između redovite plaće i naknade može postati značajna.
Problem nije samo briga za djecu?
Nije. Pravo na bolovanje postoji i radi njege supružnika ili životnog partnera, ali pod posebnim uvjetima. U tom slučaju naknada je 70% osnovice, a bolovanje zbog pojedine bolesti može trajati najviše 20 dana. I ovdje postoji isti maksimalni limit od 995,45 eura za puni mjesec i puno radno vrijeme.
Pitanje je tko u obitelji najčešće preuzima takvu skrb. Iako pravo formalno jednako pripada muškarcima i ženama, teret skrbi nije uvijek jednako raspoređen. Budući da žene često preuzimaju veći dio brige za djecu i bolesne članove obitelji, posljedice ograničene naknade mogu ih posebno pogoditi.
Dakle, tvrdite da država žene kažnjava zato što brinu o obitelji?
Upravo je to problem o kojem treba jasno govoriti. Država ne propisuje kaznu za žene koje brinu o obitelji. No pravila o naknadi mogu imati nerazmjerno teške posljedice za one koje češće preuzimaju skrb. Žena koja mora ostati kod kuće zbog bolesnog djeteta koristi zakonsko pravo, a ne bira nerad. Ako zbog korištenja tog prava izgubi znatan dio prihoda, opravdano je postaviti pitanje je li sustav dovoljno pravedan. To je tim problematičnije kada istodobno govorimo o ravnopravnosti žena, njihovoj financijskoj neovisnosti i većem sudjelovanju na tržištu rada.
A dugoročno? Može li to utjecati i na mirovinu?
Svako bolovanje tijekom kojeg žena prima naknadu nižu od svoje redovite plaće znači i manji prihod. Ako se takve situacije ponavljaju tijekom godina, posljedice se ne zaustavljaju nužno na jednom mjesecu i jednoj plaći. Žene koje češće preuzimaju skrb mogu zbog toga imati i slabiji financijski položaj tijekom radnog vijeka. Zato moramo razmišljati o tome kako sustav dugoročno utječe na njihovu ekonomsku sigurnost, uključujući i razdoblje mirovine.
Što bi onda trebalo mijenjati?
Prije svega, treba prestati s deklaratornim pristupom ravnopravnosti. Nije dovoljno donijeti zakon kojim će se od poslodavaca tražiti da objašnjavaju razlike u plaćama žena i muškaraca. Treba pogledati kako cijeli sustav funkcionira u praksi. Ako žena koja zarađuje 1.500 eura mora ostati kod kuće zbog bolesnog djeteta, nije logično da se naknada za te dane računa prema limitu koji je znatno niži od njezine redovite plaće. Naknada bi se trebala računati prema stvarnoj osnovici radnika i njegovoj satnici, a zakonski limit primijeniti na konačni iznos naknade. Konkretno, ako netko ima neto plaću 2100 eura u mjesecu s 21 radnim danom, treba dobivati 100 eura po danu do najviše 995,45 eura. To znači da naknada za 8 dana bolovanja treba iznositi 800 eura, a za 10 i više dana primjenjuje se limit i dobiva 995,45 eura. To je, smatram, i ono što piše u zakonu.
Država nije samo zakonodavac i regulator nego i jedan od najvećih poslodavaca. Ako želi stvarnu ravnopravnost žena i muškaraca, trebala bi početi od vlastitih pravila. Briga za obitelj ne bi smjela značiti financijsku kaznu ni danas kroz plaću ni sutra kroz mirovinu.
