Požeški biskup Antun Škvorčević pohodio je 25. svibnja Župu Gospe Fatimske u
Našicama-Velimirovcu i u župnoj crkvi predvodio večernje euharistijsko slavlje tijekom kojeg
je krstio dječaka Leona, deseto dijete roditelja Igora i Slađane Iličić. Dobrodošlicu biskupu
Antunu zaželio je Anto Ivić, privremeni upravitelj župe, čestitavši mu jubileje: 50. obljetnicu
svećeništva i 25. obljetnicu biskupstva, zamolivši ga da u prigodi krštenja desetog djeteta u
jednoj njihovoj obitelji, moli s njima za duhovnu i demografsku obnovu Župe.
Uvodeći u misno slavlje biskup je podsjetio da se nalazimo u predvečerju svetkovine
Uzašašća Gospodinova – Spasova, rekavši da je u Isusu uzašlom na nebo čovjek uzdignut u
puninu zajedništva Božjeg života, i da nam je Bog time poručio kako on misli najbolje i
najviše o čovjeku, jer je on njegovo najveće stvorenje kojem je namijenio puninu života u
zajedništvu svoga trojstvenog bića. Kazao je da se raduje što večeras zajedno s njima može
slaviti spomenuto Isusovo otajstvo i to krštenjem desetog djeteta u obitelji Iličić, koje će Isus
Krist navedenim sakramentom uvesti u ono ljudsko dostojanstvo što nam ga je omogućio
svojom smrću, uskrsnućem, uzašašćem na nebo i darom Duha Svetoga. Od srca je pozdravio
roditelje Igora i Slađanu, čestitavši im i zahvalivši za njihovo deseto opredjeljenje za život.
Upitavši u homiliji sudionike slavlja znaju li što je život, biskup je ustvrdio da mi
zapravo ne znamo što je život, jer vidimo i poznajemo tek njegovu vanjštinu, a da se prava
dubina života nalazi u onome što nazivamo osoba, srce i savjest. Povezao je tu misao s
Isusom koji u današnjem evanđelju svojim učenicima govori da postoji Duh, i da je život
ondje gdje je on na djelu. Upozorio je kako je zanimljivo da je Isus svojim učenicima želio
darovati svoga Duha, i na taj ih način uvesti u onu puninu života koju je on za nas ostvario:
ljubavlju svojom išao je za nas do u smrt, i u to naše najbeživotnije stanje unio prisutnost
Duha ljubavi, pobjedu života.
Ono što mi ljudi hoćemo od života je ponajprije zdravlje, zatim
imati što više materijalnih dobara i ostvariti još mnogo toga drugoga, služeći se počesto i
takvim načinom postupanja kojim se zapravo sve gubi, kako nam to svjedoče oni koji su
pokrenuli rat u Ukrajini, ustvrdio je biskup. Podsjetivši da je Isus za sebe mogao reći: »Ja sam
put i istina i život«, jer je on božanska osoba, Sin Božji, povezan s Ocem ljubavlju kojoj je
ime Duh Sveti. Kazao je da je ljubav okrenutost jedne božanske ili ljudske osobe prema
drugoj osobi, a sebičnost zatvorenost u sama sebe, koja u Bogu nije moguća. On je u Isusu
Kristu posvjedočio koliko je otvoren prema nama i kolike su mogućnosti njegove ljubavi za
čovjeka, da je pobijedio i samu njegovu smrt.
Polazeći od ulomka prvog čitanja iz Djela apostolskih, koji prikazuje kako je sv. Pavao
govorio Atenjanima o istini da se u Isusu Kristu dogodio puni, konačni odnos između nas
ljudi i Boga, punina ljubavi koja rađa pobjedom života, biskup je ustvrdio da je međusobna
ljubav između muža i žene u braku koja rađa novi život na svoj način odraz božanskog
životvornog dinamizma ljubavi.
Kakav li je to odnos unutar Božjeg bića, gdje se ostvaruje
punina života, koji je jednostavno život! Nema u Bogu ni traga smrti ili neuspjeha života, i mi
smo taj puni i posvemašnji odnos ljubavi – odnos Sina prema Ocu i odnos Oca prema Sinu –
prepoznali u Isusovu križu, ustvrdio je biskup.
Napomenuvši kako mnogi ljudi isključuju
Boga iz svog života, svodeći ga na ograničenu i kratkoročnu mjeru onoga što oni sami mogu
učiniti ili proizvesti, i na taj način bivaju lišeni one punine koju samo Bog može dati, ustvrdio
je da su krštenje i drugi sakramenti otvaranje našeg bića prema Drugome, prema Bogu, da on
uđe u ograničenosti i nemoć našeg postojanja, u našu ranjenost smrću, i da svojom ljubavlju
jačom od smrti postane naša sudbina. Upitavši sudionike slavlja jesu li dovoljno svjesni te
božanske istine o nama i prihvaćaju li je, biskup ih je podsjetio na Isusove riječi da će nas
osloboditi istina koja je u punini njegove ljubavi, pobjednice nad smrću.
Roditeljima pak malog Leona poručio je da su svojom hrabrošću i opredjeljenjem za
deseto dijete posvjedočili kako vole život, da se ne svrstavaju među one u Hrvatskoj koji se
boje života, uvjeravajući sebe i druge da je teško imati jedno dijete a kamoli dvoje ili više
djece. Kazao je da nam u Hrvatskoj ništa ne treba toliko koliko života i opredjeljenja za ljubav
koja je uvijek povezana sa žrtvom. Istaknuo je da su u krivu oni koji preziru obitelji s brojnom
djecom, jer život ne prosuđuju po Božjim, nego po nekim svojim ljudskim mjerilima
sebičnosti.
Podsjetio je sudionike slavlje da je božansko mjerilo života Isusov križ, koji je
mnogima ludost, kako veli sv. Pavao, uvjeravajući da nas je Bog spasio ludošću svoje ljubavi.
Slično obitelji s brojnom djecom „ludošću“ svoga opredijeljena za život spašavaju Hrvatsku i
otvaraju vječnost. Pozvao je sudionike slavlja da u sebi probude božansku nesebičnost, koju je
Bog očitovao u Isusovu križu, kako ne bi postali žrtve svoje kratkoročne sebičnosti. Poželio je
da bude blagoslovljena svaka ljubav koja se opredjeljuje živjeti žrtvu, uključujući ljubav
roditelja Iličić s njihovim desetim djetetom. Zamolio je Boga da snagom Isusove ljubavi s
križa u nama podržava svijest tko smo mi po onome što je on ostvario za nas, i tko smo mi u
žrtvi njegove ljubavi.
Pri svršetku pričesti biskup je rekao da je po krštenju malenog Leona Požeška
biskupija postala ne samo brojnija, nego i duhovno bogatija, naglasivši da se radujemo tom
bogatstvu o 25. obljetnici naše Biskupije i molimo da ona može izvršiti svoje poslanje,
nadamo se i zauzetošću malog Leona kad odraste. Nakon Molitve za Požešku biskupiju,
biskup je roditeljima čestitao što je njihov sin Leon u krštenju preporođen snagom Isusove
ljubavi s križa koja pobjeđuje. Poželio je da on bude njihova radost i snaga njihove ljubavi, da
nikad ne posumnjaju da su učinili pravi korak kad su mu podarili život, a Boga je zamolio da
blagoslovi sve ono što će nastojati činiti za njega i za svoju drugu djecu.
Sudionike pak slavlja pozvao je da nastoje oko onoga što je moguće u duhovnom i materijalnom smislu, da se ova i
druge obitelji s brojnom djecom ne osjete napuštenima ili na neki način kažnjenima. Zahvalio
im je što su svojom molitvom i pjesmom sudjelovali u ovom slavlju. Privremenom pak
upravitelju župe Anti Iviću zahvalio je što uz Feričance nastoji i ovdje vršiti župničku službu
uz pomoć drugih svećenika. Izrazio je radost što se njihov prijašnji župnik dobro oporavlja, te
ih je pozvao da mole i za njega.
Nakon svete mise biskup se u župnom domu susreo s članovima obitelji Iličić,
razgovarao o njihovu životu te im udijelio novčani prilog Požeške biskupije i darove za djecu,
uobičajeno u ovakvoj prigodi.
