U utorak 7. lipnja, na dan kada je prije 19 godina sv. Ivan Pavao II. okrunio lik Majke
Božje Voćinske za vrijeme svojega trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, hodočastile su u
Voćin starije osobe iz umirovljeničkih domova na području Požeške biskupije. Euharistijsko
slavlje u svetištu Gospe Voćinske predvodio je biskup Antun Škvorčević. Prethodilo mu je
pokorničko bogoslužju sa sakramentom pomirenja te marijanska pobožnost. Sveta misa je bila
izravno prenošena putem web i facebook platforme Požeške biskupije kako bi osobito stariji i
nemoćni koji nisu bili u mogućnosti hodočastiti u Voćin mogli se molitveno povezati s
vjernicima okupljenima u Voćinu.
Pozdravljajući hodočasnike, biskup im je kazao da su došli
u Voćin kako bi svoje životne terete podijelili s Marijom Isusovom Majkom, koja je sve njih
pod križem Isusovim na svoj način već primila za svoju ljubljenu djecu. Spomenuo je da
uvijek kad joj otvorena srca iskazujemo svoju odanost i njoj se povjeravamo, ispunjamo se
onom Isusovom snagom koje je ona bila dionica pod križem, jedino moćnom pobijediti naše
ljudske nemoći, osobito u starijim godinama i na granici smrti. Pozvao ih je da zahvale
Isusovoj Majci za njezinu prisutnost u ovom svetištu, za ohrabrenje i utjehu koju im ovdje
daruje.
U homiliji biskup je, zanimajući se kakvo je bilo današnje putovanje hodočasnika u
Voćin i jesu li tijekom puta zamijetili ljepotu prirode, pozvao sudionike slavlja da zahvale
Bogu za dar života, pa i sada kad je on pritisnut odmaklim godinama, bolešću i drugim
životnim tegobama. Spomenuo je da su tijekom putovanja zacijelo međusobno razgovarali o
svojim životnim nevoljama, izrazivši uvjerenje kako taj razgovor žele zajedno s Marijom
nastaviti ovdje u Gospinu voćinskom svetištu. No, pozvao ih je da postupe u skladu s Božjom
riječju koju smo čuli u svetim čitanjima. Naime, u evanđeoskom ulomku o Marijinu
pohođenju rođakinji Elizabeti navedene dvije žene prije negoli su zapodjenule međusobni
razgovor, slušale su ono što im je Bog govorio, što je u svom veličanstvenom naumu
isplanirao s njima i što je nakanio ostvariti po njihovim sinovima Isusu i Ivanu Krstitelju, koje
su nosile pod srcem: ljudsko oslobođenje od ranjenosti prolaznošću i smrću.
Kazao je da dolazimo na hodočašća kako bismo se upravo tako ponašali, da bismo s Marijom, koja je sva
bila pozorna na Božji govor, i mi prepoznali što je s nama Bog naumio kad nas je pozvao u
život u konkretnoj obitelji, te što u konačnici želi da uz njegovu pomoć ostvarimo, unatoč
našim životnim poteškoćama i nevoljama, možda prikovani za invalidska kolica i bolesnički
krevet.
Polazeći od prvog čitanja iz Djela apostolskih, biskup je istaknuo kako su Isusovi
učenici u najtežim trenutcima njihova života kad je Isus bio nepravedno osuđen i razapet te je
ljudski izgledalo da su propala sva njihova očekivanja, okupili se na molitvu u dvorani
posljednje večere te s njegovom Majkom Marijom bili jednodušno postojani u molitvi.
Molitva je događaj u kojem nisu ljudi ti koji nešto poduzimaju, nego u njoj djeluje Bog
snagom svog Duha životvorca, pokretača svega, postajemo povezani s njime, ustvrdio je
biskup.
Zahvaljujući molitvi nikad ne ostajemo sami, prepušteni svojim nemoćima, jer kad
molimo Bog postaje naša snaga, nada i pobjeda. Pozvao je sudionike slavlje da se na ovom
hodočašću zajedno s Marijom Isusovom Majkom obnove u svijesti vjere kako nitko od njih
zbog starosti i nemoći nije beskoristan član Crkve ili društva dokle god u njihovu srcu ima
otvorenosti i raspoloživosti za Boga, prepoznajući u svom životu njegovu svetu volju. Na taj
način u molitvi trajno Bogu otvaraju mogućnost da snagom Duha Svetoga zahvaća naš svijet
te čovjek ne postane izgubljeno biće. Napomenuo je kako nas Marija prihvaća kao Isusovu
braću i sestre, a svoje sinove i kćeri, jer se on u svom utjelovljenju na neki način sjedinio sa
svakim čovjekom, te se po njezinoj prisutnosti u Crkvi ostvaruje taj obiteljski dinamizam.
On je u snazi Duha Svetoga započeo u dvorani Posljednje večere i traje već dvije tisuće godina u
svijetu, a dvadeset i pet godina u našoj Požeškoj biskupiji, ustvrdio je biskup. Poručio je
hodočasnicima da oni pripadaju ne samo onom svijetu u njihovim umirovljeničkim i drugim
mjestima boravka, nego velikom Božjem djelu, ostvarenom u Isusu Kristu, kojemu služi
Crkva, i u kojem je svatko od njih ukorijenjen po krštenju i drugim sakramentima. Još im je
kazao da svojim molitvama i žrtvama vrše dragocjeno poslanje, čije smo si značenje
posvijestili minule korizme na župnim susretima sinodskog savjetovanja sa starim, bolesnim i
nemoćnim osobama.
Zajedno s njima zahvalio je Bogu za dostojanstvo, utjehu i sigurnost što
se i u svojoj starosti, bolesti i nemoći nalaze u Božjim rukama i da će u konačnici biti onako
kako božansko srce osjeća za njih i s njima. Zamolio je Isusovu Majku da im pomogne u
međusobnim razgovorima kako je to ona znala zajedno sa svojom rođakinjom Elizabetom
prepoznati tko su po Božjem naumu te od te istine živjeti.
Pri svršetku pričesti sudionici slavlja izmolili su molitvu za Požešku biskupiju, a zatim
je biskup sve sudionike povjerio Isusovoj Majci. Potom su dvije predstavnice iz Staračkog
doma u Pitomači zahvalile biskupu Antunu za predvođenje misnog slavlja i riječi utjehe i
ohrabrenja koje im je uputio. Na svršetku svete mise biskup je zahvalio hodočasnicima za
sudjelovanje na slavlju, te im je poručio da nikada ne pomisle da ih je Bog napustio, jer im je
on i na ovom hodočašću po Isusovoj Majci posvjedočio da mi njemu nismo teret, kao što nas
pokatkad ljudi takvim doživljavaju, nego dragocjena bića koja on voli. Kazao je da zagledani
u krune kojima je papa Ivan Pavao II. okrunio voćinski Isusov i Marijin lik, neka joj iskazuju
odluku da oni budu njezina sjajna kruna njihovim vjerničkim životom.
Poručivši im da su oni posebna molitvena snaga Požeške biskupije, povjerio im je da mole napose za nova duhovna
zvanja, osobito za trojicu nazočnih đakona koji će idućega 26. lipnja biti zaređeni za
svećenike. Zahvalio je svima koji im služe u njihovim domovima na čelu s ravnateljima i
ravnateljicama, te njihovim svećenicima koji su ih dopratili na ovo hodočašće.
