Na blagdan Svete Obitelji, 26. prosinca biskup Antun Škvorčević predvodio je u
požeškoj Katedrali sv. Terezije euharistijsko slavlje i krstio Franju, dvanaesto dijete roditelja
Roberta i Jasne Černušak. Uvodeći u misno slavlje kazao je da nas današnji blagdan podsjeća
kako je Bog htio da se njegov Sin rodi u tako važnoj ustanovi kao što je obitelj. Pozdravio je
napose roditelje novokrštenika, poručivši im da će u svetom krštenju njihovo dijete biti povjereno
Božjoj ljubavi koja je smislila svakoga pojedinog od nas i koja nas u našem životu želi pratiti
snagom Isusove žrtve na križu, čiji dionici postajemo u krštenju.
Biskup je započeo homiliju primjedbom da možda nije primjereno na Božić baviti se
negativnim pitanjima, ali istaknuo je kako smatra da je i tim putem prikladno podsjetiti što je
Božić. Zatim je kazao: »Božić je u javnom prostoru kod nas i u svijetu izgubio svoju izvornu
snagu. Počesto je sveden na banalnost, na površnost bez dubine, na trgovinu da se popuni
BDP, na blještavilo koje završava u draškanju očiju. Duhovno ispražnjen Božić traži da bude
ispunjen sadržajima, koji s njime nemaju veze. Nerijetko i u kršćanskim prikazima Božića
prevladava omot, popratna vanjština, kič koji ga čini siromašnim, potrošenim,
neupotrebljivim. Među ostalim, u sadašnjem načinu osvjetljavanja i ukrašavanja javnih
prostora za Advent i Božić svjetlo je izgubilo fascinantnost, ono više ne govori jezikom znaka
koji uvodi u otajstvenu dubinu, nego zaustavlja čovjeka na površini, ne pokreće njegov duh,
ostavlja ga hladnim i ravnodušnim, ili probudi tek neke trenutačne emocije bez snage i
trajnosti. Pred svjetlom je potrebno biti dijete, koje ga želi uhvatiti svojim rukama, biti
otvorenog srca za njegov govor i postati dionik otajstva.«
Potom je biskup nastavio: »Izvorni betlehemski Božić događaj je jedne obitelji, što u
okviru božićnog vremena liturgijski slavimo današnjim blagdanom svete Obitelji, koji nas
podsjeća kako se otajstvena snaga Božića ostvaruje u obitelji. I ovih dana čuli smo od
nemalog broja hrvatskih građana kako je Božić lijep i radostan zato što se okupila obitelj.
Svjedoci smo, naime, kako je obitelj u suvremenom društvu u krizi, te Božić očituje određenu
nostalgiju za vremenima kada se živjelo obiteljsko zajedništvo, pokatkad u materijalnoj
neimaštini, ali u bogatstvu koje se dijelilo iz srca u međusobnoj blizini, razumijevanju,
uzajamnoj potpori, ljubavi kao neiscrpnom vrelu iz kojeg pojedinac i zajednica crpe snagu i
smisao. Kriza obitelji uvjetovana je među ostalim proizvodno potrošačkim društvom koje se
kreće u krugu proizvodnje da bi se kupovalo i trošilo, kupovalo i trošilo da bi se proizvodilo.
Što je u takvom sustavu bračno zajedništvo i obitelj gdje muž i žena najveći dio vremena
provode na radnom mjestu, gdje su djeca svojevrsna smetnja navedenom proizvodno
potrošačkom procesu te ih – ako ih ima – treba smjestiti u vrtiće, kao i starci kojima je mjesto
u staračkim domovima? Dok obitelj radom njezinih članova s jedne strane stječe materijalnu
sigurnost za dostojan opstanak, s druge strane ona je žrtva takvog sustava jer gubi svoj
prirodni identitet. U tim okolnostima bio je zanimljiv projekt „Roditelj-odgojitelj“ u Zagrebu
kojim se željelo neutralizirati navedenu suprotstavljenost i to tako da se majkama koje
odgajaju djecu u obiteljima priznao radni status. No, poznato je da se taj model sada želi
dokinuti jer – kako kažu – on je novčano skup, te djecu takvih obitelji treba smjestiti u vrtiće,
a majke prepustiti da traže novo radno mjesto. U spašavanju „Roditelja-odgojitelja“ nisu
pomogle niti demonstracije koje su danima u Zagrebu nastojale posvijestiti od kolikog je
značenja taj model u suvremenim društvenim okolnostima, gdje stradava obitelj i Hrvatska
demografski postaje sve praznija. U dnu navedenih mjera je proizvodno-potrošački
mentalitet, kojeg se ne uspijevamo oslobađati, i koji ne prepoznaje poteškoće kad ulaže novac
u pokatkad skupe i bezvrijedne projekte, ali projekt obitelji i majke odgojiteljice naziva
preskupim. Od posebnog su izazova u tim okolnostima supružnici koje se ne dopuštaju sputati
navedenim mentalnim okvirom, nego poput bračnih drugova Černušak, dobro razlikuju kako
je materijalno stanje od nemale važnosti, ali da je od njega veća vrijednost obitelj te se isplati
biti i siromašniji u imanju da bi bili bogatiji u djeci. Čestitam na tom opredjeljenju obitelji
Černušak, kao i drugim obiteljima s brojnom djecom u našoj Biskupiji, jer one su Božja i naša
hrvatska budućnost.«
Biskup je na temelju naviještenih liturgijskih čitanja zatim kazao: »Današnji blagdan
sv. Obitelji i Božja riječ žele nam pomoći da kao vjernici cjelovitije razmišljamo o
navedenom pitanju i donosimo prave odluke. Naviještena sveta čitanja uvjeravaju nas kako je
za opstanak braka i obitelji od silne važnosti povezanost s Bogom, jer se radi o njegovu
projektu. Na Marijin prigovor Isusu, zašto nije pošao s njima natrag kući s hodočašća nego je
ostao u hramu, Isus u današnjem evanđelju, odgovara: „Zar niste znali da mi je biti u onome
što je Oca mojega“? Što je to Božje da u tom treba ostati s obzirom na brak i obitelj? To je
prvenstveno pitanje koje zavrjeđuje našu pozornost. Čuli smo u svetim čitanjima kako ona
povezuju čovjeka, napose njegov bračni vez i obitelj s molitvom. U prvom čitanju nerotkinja
Ana izmolila je dijete, izmolila novi život. Život, dijete, brak i obitelj Božje su stvarnost za
koju treba moliti najprije da opstanu, a potom da izvrše ono poslanje koje im je Bog povjerio.
Pitanje je koliko uistinu molimo za obitelj? Koliko molimo za porod? Koliko molimo za
djecu da kao Isus u današnjem evanđelju rastu u mudrosti pred Bogom i ljudima. Nerotkinja
Ana smatra da dijete koje je dobila, koje je izmoljeno, treba darovati Bogu. Bog mu je
darovao život, u kojem će se ostvariti Božji naum, ne samo na ovome svijetu, nego i u
vječnosti. To je dinamizam vjere koji se pretvara u molitvu, a molitva u konkretan život. Na
taj način se ostvaruje duboka svijest braka i obitelji kao Božjeg projekta. Gdje je izvor iz
kojega se živi ta svijest i u kojem se pronalazi snaga? Sv. Ivan u današnjem drugom čitanju
odgovora da je to ljubav: Otac u Sinu, Sin u Ocu, snagom Duha Svetoga. Ljubav je „biti u
drugome“. Kad se dogodi takvo duboko zajedništvo, Bog je prisutan u tom braku i obitelji.
Gdje god se događa ljudska ljubav, ondje se očituje Božja prisutnost u nama. Kako omogućiti
da u našoj hrvatskoj domovini, u nama, osobito u bračnim drugovima i obiteljima ne zavlada
praznina? Uvjeren sam, opet molitvom, jer ona otvara ljude za Božju životvornu stvarnost. Ta
izvorna, životvorna Božja ljubav progovorila je u Isusu Kristu, u njegovu križu i pobijedila
samu smrt. Kad ona uđe u nas, pobjeđuje naša smrtna stanja i u braku i u obitelji. Dionicima
te Isusove ljubavi postajemo napose po svetoj misi i pričesti, da u nama ne prevladaju ljudske
nemoći, nego pobijedi Božja moć. Ako se odreknemo Božjih mogućnosti s obzirom na brak i
obitelji, što nam preostaje? Malo ljudskog pokušaja, koji ranjen našom sebičnošću počesto
postaje naš neuspjeh. Maloga Franju želimo u krštenju povjeriti Isusu Kristu da se već od
početka njegova života događa ta ljubav: On u Isusu, Isus u njemu! Da u toj snazi korača
ovim svijetom sve do granice koja se zove smrt a koja ne može pobijediti jer je u njemu jača
Isusova ljubav. Kakvog li otajstva?«
Homiliju je biskup završio riječima: »Godina Amoris laetitia, koju je proglasio papa
Franjo, potiče nas da na temelju njegove istoimene Apostolske pobudnice tragamo za
evanđeoskim rješenjima višestrukih problema braka i obitelji. Uz ono što smo u Požeškoj
biskupiji u tom pogledu već nastojali činiti, od osobitog je značenja i sinodsko savjetovanje
koje smo započeli. Sve to želimo pratiti svojom trajnom molitvom za naše obitelji, da u njima
bude dovoljno Božjeg svjetla i snage ljubavi po kojoj pobjeđuje život. Neka nas u tom
nastojanju zagovara sveta Obitelj, kojoj povjeravamo sve naše obitelji.«
Pri svršetku misnog slavlja biskup je supružnicima Robertu i Jasni Černušak čestitao
na opredjeljenju za život kao i na krsnom preporođenju njihova djeteta, sa željom da
novokrštenik Franjo raste iz božanskih izvora i bude duhovno jak građanin naše Domovine.
Svima onima koji nose ime sv. Stjepana čestitao je imendan. Na kraju je na sve prisutne, kao i
na one koji su pratili izravni prijenos mise internetom i putem Hrvatskoga Radija Marija
zazvao Božji blagoslov. Poslije svete mise biskup Antun se zadržao u razgovoru s članovima
obitelji Černušak, zanimao se za njihov život i uručio darove.
