Na samom početku nekoliko momenata. U svakom slučaju kako smo iz istog mjesta, Mihaljevci, kako smo zajedno kao djeca ministrirali kod vlč. Đure Benića, kako je Jozo i kao stariji bio meni šef, a to je značilo, kad prođe euharistijska služba odnosimo bokanjčiće iza oltara – ostatak vina njemu, voda meni. Kasnije, svatko odlazi put nekog svog cilja, da bi nam se puti ponovno spojili, a uzajamnom sinergijom i ostvarili mnoga dobra djela, ugodna Bogu i čovjeku. No, Jozo kao Jozo, dobre je duše ali uvijek je uživao peckati me i provocirati za Partiju, da bi me čak i „krstio“ Pepponeom. Vratio bi mu s don Camillom. Dvije su to figure iz niza romana talijanskog pisca Giovannina Guereschia s opisom poslijeratne provincijalne Italije u kojoj je don Camillo, snažan i mudar seoski svećenik, stalno u sukobu s gradonačelnikom zvanim Pepponeom, snažnim pripadnikom komunističke partije. No, kako meni taj Peponne nikako nije sjedao, a njemu godio i don Camillo i Peppone, okrenuo sam ploču i posegnuo za komičnim romanom „Monsinjor Kihot“, Grahama Grena iz 1982. u kojoj otac Kihot iz gradića El Tobaso de la Mancha sebe smatra Cervantesovim potomkom, a na zaprepaštenje svog biskupa, Papa ga čak imenuje i monsinjorom. Da, on „Monsinjor Kihot“ ali i ja sam opet morao gutnuti ulogu „Sancha“, bivšeg komuniste i gradonačelnika EL Tobasa gdje se oni putujući Španjolskom u svojim dijalozima o katoličanstvu i komunizmu zbližavaju (poklonio sam mu i tu knjigu, a preporučam da ju ivi pročitate). Drugi moment je ostvarenje davne želje akademkinje, dekanice Akademije za umjetnost i kulturu Osijek, prof.dr.sc. Helene Sablić Tomić, redovne profesorice u trajnom zvanju, da se nakon nekoliko naših obilazaka Voćina upozna i sa biserom nad biserima – crkvom Svetog Mihaela Arkanđela u Stražemanu. I treće ne manje važno, i u ovom videu prikazan je dio bogate građe jednog prohujalog vremena, za kojim sam tragao i skupljao ga godinama. Bilo je vrlo interesantno kad sam uz moj imendan 2020. na zagrebačkoj promociji filma „Monsignor Josip Devčić“ u KIC-u, u Preradovićevoj, u uvodnom slovu izrekao kako sam dobar dio građe za taj film prikupio iz podruma Vladimira Šeksa. Bio je i on prisutan na promociji i totalno iznenađen, ali nisam mu otkrio put, nemam dozvolu za to….. građa se danas nalazi pohranjena u jednoj državnoj instituciji, ali ne u Državnom arhivu. Mogu samo reći da je do tog podruma mnogo materijala dospjelo nakon 90-tih godina prošlog stoljeća iz ondašnjeg požeškog pravosuđa, hm! Ipak, “hvala im i na tome“, moglo je biti i puno gore! Požega 27. ožujka 2025. Zdravko Ronko
