Nordkapp (ili rt Nordkap ili Sjeverni rt) je rt na sjeveru Norveške, u istoimenoj općini. Nalazi se na 307 metara visokoj litici i obično se spominje kao najsjevernija točka Europe. Svake godine, tijekom dva do tri ljetna mjeseca oko 200.000 turista posjećuje ovo mjesto.
Tamo su se zaputili Požežanin sa Švicarskom adresom Filip Krstanović i njegov prijatelj Nikola Stojanović koji je iz Šida u Srbiji. Filip i Nikola žive u istom gradu Sargans u Švicarskoj, ali su i radni kolege. Na put se se zaputili motorima i to Nikola na Hondi CBR1000rr, a Filip na Yamahi R1.
Da krv nije voda, govori i podatak da je Filip sin pokojnog Mladenka Krstanovića, velikog zaljubljenika u moto sport, koji je motorom na žalost i stradao.
Filip je Požeški.hr detaljno opisao njihov put koji je trajao 16 dana, bio je dug 8100 kilometara, a na proputovanju do odredišta prošli su kroz čak 13 država.
“Krenuli smo iz Sargansa 20.6. na motorima (on na Hondi CBR1000rr a ja na Yamahi R1) i prvo smo prenoćili u Munchenu. Drugi dan smo vozili do Praga i tamo prespavali, treći do Varšave.
Usput smo stajali tako u te gradove i mjesta uz put kao što su Plzen i Vroclav, to su bile pauze, istegnemo se i popijemo kavu. Uglavnom smo većinu puta prošli starom cestom ili brzom cestom. Autocestu smo koristili samo kad nam je bilo previše naporno.
Nakon toga smo iz Varšave prošli kroz Suwalki što je trenutno možda i najmilitarizanije područje NATO organizacije (to je između Kalinjingrada i Bjelorusije, to je onaj mali Poljski koridor) – govori nam Filip.
Zatim smo prespavali u Kaunasu u Litvi. Do tada bilo je sunčano svakog dana i oko 30 stupnjeva. Sljedećeg dana kada smo išli iz Kaunasa u Rigu, počela je padati kiša je padala neprestano, a pa su tu počeli i prvi problemi jer smo bili mokri, a počeo je puhati jak vjetar i temperatura je pala na svega 15 stupnjeva.
Usput smo stali na toj relaciji u sjevernoj Litvi na jedno svetište na kojem se nalazi preko 100 000 križeva na malo kao brdašcu, zanimljivo za vidjeti, ali pomalo jezivo ustvrdio je naš sugovornik.
Potom smo iz Rige peti dan krenuli za Tallin , tamo malo prošetali i u jednom restoranu smo prvi put jeli medvjeda, tamo je medvjeđe meso specijalitet.
Istog dana smo se uputili trajektom iz Tallina za Helsinki pa smo u Helsinkiju prespavali. Sedmog dana smo krenuli iz Helsinkija za Oulu, što je nekih 600 i kusur km, i jedno 330 km pred Oulu, meni se pokvario motor, samo se ugasio u sred ničeg pokraj jezera u šumi, a najbliže selo bilo je 5 km udaljeno, a prvi veći grad sat vremena od nas.
Nismo ga uspjeli popraviti pa sam bio prisiljen pozvati vučnu službu da me vrate u taj grad iza nas, a Nikola je otišao za Oulu. Ja sam prespavao u tom gradu, grad se zove Jyväskylä, a motor je ostavio u servisu.
Drugi dan su ga uspjeli popraviti (ćelija u akumulatoru je bila pukla), pa sam odmah nastavio dalje da stignem Nikolu, samo što sad nisam išao za oulu nego do tog smještaja koji je bio za taj dan rezerviran, a on se nalazio 40 km od Inarija u šumi na samoj granici Finske i Rusije. To smo unajmili kao kuću – kolibu, nešto t kao one kuće kod na na Zvečevu. I do tamo sam imao 906 km od tog servisa u Jyväskylä do smještaja kod Inarija, i to sam odvezao 12 sati u komadu (krenuo sam u točno u podne i stigao u ponoć) a Nikola je međuvremenu “zaradio” kaznu od policije 400 eura skoro ,dosta su strogi po tom pitanju.
U tih 900 km sam prošao i selo djeda božićnjaka i ušao u polarni krug, a tu više nikako nema noći sada trenutno, dan je od 0 do 24.
Drugi dan smo krenuli u Norvešku i 150 km prije Nordkappa smo primijetili da Nikoli curi antifriz iz Honde, pa smo prvo rastavljali plastike u nekom selu na parkingu, ali nismo uspjeli vidjeti gdje curi pa smo nastavili do Honigsvaga ( to je 25 km od Nordkappa i zadnje naselje prije Nordkappa, a tu smo noćili).
Nakon što smo uspjeli doći tamo, pričekali smo do 1 ujutro i onda se uputili baš do Nordkappa jer nema ljudi toliko na cesti ni tamo, a svakako je dan tako da nam je bilo svejedno. Bilo je oko 11 stupnjeva tad gore.
I tamo je baš nestvarna ta cesta, a naročito kad smo baš tamo došli, na kraju Europe, bio je baš velik dojam.
Drugog dana naišli smo na braću mehaničara tom Honigsvagu koji radi 0-24, dolaze na poziv. Ustvrdili su da je čep problem i da možemo nastaviti jer problem nije velik. Putovanje smo nastavili kroz Norvešku opet za Finsku ,to jest, to je taj kao produžetak finske što razdvaja Norvešku i Švedsku jedan dio, a tu smo i noćili u mjestu Enontekio, isto u kući cijeloj od drveta onako tradicionalna Finska kuća za odmor, a drugog dana smo ušli u Švedsku i vozili do mjesta Skelleftea gdje smo i prenoćili.
Taj put je bio onako kao okej, jedan dio kroz šumu i onda kao nekakva brza cesta koja ide uz Botnčki zaljev. Dan poslije smo krenuli za Hudiksvall i tamo smo planirali prespavati, ali 150 km prije samog mjesta meni se ponovno upalio “Check engine” ,i opet su bili svi problemi kao i kada se pokvario u Finskoj, palio se i gasio displej i očigledan je bio problem s akumulatorom, no uspjeli smo se nekako dovući do tog hotela u Hudiksvallu, a odmah ujutro kupio sam još jedan akumulator (to je već treći u Yamahi na ovom putu).
Potom smo nastavili za Stockholm i tamo bili cijeli dan i imali smo vremena jer taj dan smo samo 300 km morali preći pa smo malo istraživali po Stockholmu, a tu sam probao i Švedske ćufte od losa. Idući dan smo imali 650 km do Kopenhagena.
Sljedećeg dana prešli smo most iz Malma za Kopenhagen, a to je jedan od najvećih mostova koje sam vidio, prvo je most pa se spušta u podvodni tunel ( i košta 35 eura po motoru u jednom smjeru).
Kad smo stigli u Kopenhagen prenoćili smo i drugi dan na trajektom u Rodbyhavn prešli iz Danske u Puttgarden u Njemačkoj, a to je 40 min vožnje brodom.
Prvo smo stali u Lubeck da nam naštelaju lance na motoru jer su se razvukli baš dosta, pa smo stali u Hamburg na ručak u centar i u Hannover u hotel.
Drugi dan smo otišli u Frankfurt i tu spavali kod moje bake i u nedjelju se vratili kuci za Sargans u Švicarskoj.
Sve u svemu 16 dana puta, 8100km, 13 država (ove sve što sam nabrojio, ali smo prošli i kroz Lichteinstein i Austriju onaj prvi dan).
Od prtljage smo imali samo jednu torbu sto je išla na suvozačko sjedalo odnosno sic.
I kupili smo gume specijalno Michelinke za ovaj put, dosta su tvrđe i mogu izdržati te kilometre, a prije puta smo odradili i servise na motorima i bojali smo se da ćemo putem imati problema s leđima jer su motori sportski, ali bilo je sve u redu.
Prije točno godinu dana, 2024. u srpnju nam je pala ta ideja na pamet da idemo na Sjeverni pol i od tad se spremamo i pripremamo malo po malo. Bilo je odlično i drago nam je što smo svoj cilj ostvarili. Sretni smo i zbog toga što je sve proteklo u najboljem redu, manji kvarovi su normalna stvar za duža putovanja” – zaključio je Filip Krstanović.
U nastavku donosimo i dio fotografija s njihovog putovanja.
