U svijetu gdje se sportska karijera često gasi s tridesetima IGOR DIOŠI je upravo ponovno zapalio svoju. Na malom stadionu Grot u Vetovu, nedaleko od Kutjeva u Požeško-slavonskoj županiji dogodila se priča koja dira u srce: u igru je, okružen generacijom svoje unučadi, ušao igrač koji je nedavno proslavio svoj 60. rođendan. To nije bila revijalna utakmica, već službena utakmica pod okriljem HNS-a i priča čovjeka koji je cijelom sportskom svijetu održao lekciju o volji, predanosti i vječnoj strasti – prenose nogometne-vijesti.hr.
Igor Dioši nije planirao ovakav scenarij. Iako i dalje aktivan, igrajući za veterane Hvidre i vodeći mlađe uzraste NK Mladost Pavlovci, seniorski nogomet bio je prošlost. No, kada se klub našao u nevolji s manjkom igrača, srce je presudilo nad razumom.
“Odluka je bila iznenadna. Hvala, ali htio sam pomoći ekipi u nedostatku igrača,” kaže Igor otkrivajući jednostavnost i plemenitost svog motiva. Njegova gesta nije bila želja za slavom, već čisti, nesebični čin ljubavi prema klubu i sportu koji mu je obilježio život.
Mnogi bi na terenu u 60. godini osjetili stid ili strah. No ¨desetka Mladosti iz Pavlovaca je tu gdje se osjeća najsigurnije. “Ne, godine su samo broj ako se osoba dobro osjeća i trenira,” odlučno poručuje, odbacujući predrasude koje društvo nameće starijim generacijama.
Njegova spremnost nije čudo. On je čovjek koji ne staje – uvijek trči, uvijek je u pokretu. “Uvijek treniram, trčim… Snaga je prije svega ključna,” ističe. Iako je po vokaciji vratar, suočio se s najtežim izazovom – igranjem u polju.
“Najteže mi je bilo igrati presing na zadnju liniju s obzirom da sam po vokaciji vratar,” priznaje uz iskren smiješak, naglašavajući time veličinu svog izlaska iz zone komfora.
Kada je izašao na teren, stadion je zagrmio. Ali ne zbog spektakla, već zbog poštovanja. Nije bilo važno koliko je lopti dotaknuo ili je li postigao gol – važno je bilo da je tu. A reakcija na kraju? Jedna je riječ: priznanje.
“Svi su mi čestitali, a suigrači su me pozitivno prihvatili,” kaže. Njegova priča postala je topla nit koja je povezala igrače različitih generacija, podsjetivši ih sve na temeljnu vrijednost sporta: zajedništvo.
Podvig Igora Diošija nije samo statistička zanimljivost. To je snažna, gotovo pjesnička poruka upućena svima koji odustaju od svojih snova pod izlikom godina.
“Da nikad nije kasno za ono što čovjek voli, naravno uz tjelesne mogućnosti.”
Ovaj citat služi kao inspiracija mladima da ustraju, a starijima da se nikada ne prestanu boriti za svoje strasti.
Igor nastavlja svoj nogometni put – na terenu s veteranima, uz aut-liniju s mladim nadama,a možda još ponekad i među svojim unucima kako voli nazivati suigrače On je živi dokaz da strast prema lopti ne blijedi. Nogomet u njegovu životu nije hobi, već vječna ljubav.
