Mladu povjesničarku iz Velike politika nije privukla zbog ambicije, već iz želje za promjenom – danas vodi inicijative za razvoj infrastrukture i bolji život u svojoj zajednici.
Za početak, tko je Ivona Valenta?
Rođena sam u Velikoj, imam 31 godinu. Tu sam završila osnovnu školu i tu sam odrasla. Nakon toga sam u Požegi upisala Katoličku klasičnu gimnaziju i četiri godine putovala na relaciji Velika–Požega. Na kraju sam upisala Katoličko sveučilište u Zagrebu, smjer povijest, i završila diplomski studij s fokusom na antiku i srednji vijek, u čemu sam se i specijalizirala.
Za našu generaciju govorilo se da smo “izgubljena generacija” – ona koja mora učiti njemački kako bi otišla u inozemstvo ili preselila iz malog mjesta u veliki grad. Kako ste vi to doživljavali kao mlada žena koja tek treba izaći u svijet?
Hvala Bogu, mene i moje vršnjake nisu toliko opterećivali time – nitko nas nije prisiljavao da učimo strane jezike samo zato da bismo otišli iz Hrvatske. Moja cijela obitelj radila je u inozemstvu, no ja osobno nikada nisam imala želju napustiti Hrvatsku. Moj najmlađi brat otišao je na godinu dana u Njemačku, ali ja nisam željela ići tim putem. Kroz život sam vidjela kako to izgleda – kad vidiš tatu jednom u tri mjeseca ili rjeđe – i takav me život jednostavno nije privlačio. Iako osobno nisam to doživjela, poznavala sam ljude koji jesu, no ja nikada nisam htjela otići iz svoje zajednice. Super je putovati i vidjeti nove stvari, ali raditi vani i napustiti Hrvatsku – to nikad nije bilo za mene.
Budući da ne poznajem baš Požeški kraj, šokirala sam se kad sam saznala da Općina Velika ima 24 naselja. Naravno, u blizini je i Požega, najveći grad u tom kraju.
Tako je, Požega je udaljena desetak minuta od Velike, koja se nalazi u središtu Općine i okružena je tim naseljima. Iako je mala sredina, Velika ima sve – poštu, ambulantu, trgovine, bankomat, stomatologa… Možda zvuči banalno, ali za jedno malo mjesto to su vrlo važne stvari. Požega je tu ako nam nešto dodatno zatreba, no Velika ima mnogo toga za ponuditi – nije to samo neko selo. Nedavno sam se vozila s kolegom kroz naš kraj, i kroz razgovor je spomenuo kako ga Velika podsjeća na mala švicarska sela. Do tada nisam tako gledala na to, no kad sam bolje pogledala – Papuk iznad nas, prekrasan krajolik – shvatila sam da uistinu ima nešto u toj usporedbi. I ja sam počela gledati Veliku na taj način.
Živjeli ste u Zagrebu tijekom studiranja, iskusili život velikog grada… ali ipak ste se odlučili vratiti u Veliku.
Znala sam da ću se vratiti, samo nisam znala kada točno. Kao studentici, Zagreb mi je bio izvrstan – život, izlazak, sve je to bilo uzbudljivo. No kasnije, kada sam se zaposlila i postala “odrasla osoba”, to mi je sve postalo naporno – gužva, tramvaji, brz način života, zatvorenost u stanu… Te su mi stvari bile presudne. Da se razumijemo – i sada je izazovno, ali meni je najdraže kad sjednem na bicikl, izađem iz dvorišta i za pet minuta sam u prirodi. Mir i udobnost su presudili.
Ljudi često govore da je biti političar lako i s određenom skepsom promatraju tu ulogu. No, nije jednostavno brinuti se o cijeloj zajednici i odgovarati na potrebe ljudi koji u vas gledaju kao osobu koja mora voditi brigu o njima. Živjeli ste u Zagrebu, imali ste dobar posao – što vas je potaknulo na taj rizičan iskorak u politici?
To da je lako biti političar – to je jedna od najvećih zabluda. Taj posao uopće nije lak. Kada sam se vratila u Veliku, to je bilo prije četiri godine, upravo u vrijeme lokalnih izbora. Kasnije su uslijedili unutarstranački izbori i preslagivanja, u što se nisam odmah puno uključivala. Tadašnji predsjednik općinskog odbora, znajući da sam već tada bila aktivna u radu nekoliko udruga, zamolio me da pomognem u podizanju mladeži HDZ-a. Tako je sve počelo spontano. Prilike su se počele nizati. Preuzela sam vodstvo mladeži, počeli smo raditi. Ponuđen mi je i projekt “Žena u politici i društvu” u sklopu Hrvatskog državnog zavjeta, gdje sam se dodatno educirala. Kad su se jedna vrata otvorila, počela su se otvarati i druga. Kasnije sam se sve više aktivirala, sve do lokalnih izbora. Kroz te godine sam promatrala što se radi i kako se radi – i shvatila sam da ne ide u dobrom smjeru. Ne razvijamo se, stagniramo. Tad sam odlučila – ili ću sjediti kod kuće i kritizirati ili ću pokušati nešto promijeniti. I tako je pala odluka. Kad sam već u tome, imam neko iskustvo i odlučila sam dati sve od sebe.
Čini se da su mladi, pogotovo u manjim sredinama, često nezadovoljni. Koje vi prednosti imate kao mlada političarka u odnosu na starije kolege i kako možete pokrenuti Veliku?
Kada je objavljeno da ću se kandidirati na lokalnim izborima, prvi komentari su bili “premlada je” i “još je i žena”. Jedan profesor na predavanjima mi je tada rekao: “Ako ti ne napraviš barem jedan milimetar promjene – tko će?” Ako povedeš druge za sobom, pa makar i jednu osobu – to je već nešto. Ta mi je rečenica ostala u sjećanju i vodila me kroz cijeli ovaj proces.
Mladi su nezadovoljni, pričaju o tome svaki dan, ali se rijetko tko aktivira. Ja sam se odlučila pokrenuti. Aktivirala sam se i rekla: “Dajte mi povjerenje, pa da to promijenimo.” Naš program smo temeljili na stvarnim potrebama koje smo čuli od ljudi u Velikoj i okolnim naseljima. Imamo problem s osnovnom infrastrukturom – pola naselja nije spojeno na kanalizaciju, neka nemaju internetsku vezu, fali plin, pješačke staze… Iako Velika ima mnogo dobrih stvari, u okolnim naseljima toga nedostaje. Nema dovoljno kapaciteta u vrtiću za cijelu općinu.
Uvjereni smo da Velika, s prirodnim ljepotama i turističkim potencijalom, ima mogućnosti za napredak. Ako uspijemo pokrenuti projekt kanalizacije, izgraditi vrtić i osigurati osnovne uvjete za život – mlade obitelji će dolaziti. Ako roditelji imaju gdje smjestiti djecu i mogu raditi, primjerice online, onda im nije problem živjeti u manjoj sredini. Mi želimo upravo to – ponuditi osnovne uvjete za život. Jer, kanalizacija i slična infrastruktura trebali su biti riješeni odavno. Uz to, radimo i na razvoju kulturnih, sportskih i zabavnih sadržaja koji će dodatno oživjeti Općinu. Kada se sve to poveže u jednu cjelinu, vjerujem da će Velika postati atraktivno mjesto i za one koji se žele vratiti, ali i za one koji traže mirniji, kvalitetniji život.
Ako pobijedite na izborima, što bi vama i vašim suradnicima bio prioritet? Koju biste stavku iz programa prvo nastojali realizirati?
Prvo što moramo napraviti je reorganizirati naš komunalac i podići ga na višu razinu jer je trenutno stanje vrlo loše – posebno kada je riječ o održavanju zelenih površina i velikom problemu košnje trave. To je nešto što bi bilo najvidljivije u prvih 30 dana – reorganizirati sustav, pokrenuti konkretne mjere i vratiti Općini uređenost.
Također, kroz sastavljanje programa i pregled proračuna, tražili smo što bismo mogli odmah napraviti kao demografsku mjeru. Zaključili smo da Općina može ponuditi općinski dječji doplatak – oblik naknade za djecu do 12 godina. Proračun to može podnijeti, tako da bi to bila jedna od prvih odluka na sjednici Općinskog vijeća nakon preuzimanja vlasti.
Mislim da su to dvije stvari koje mogu odmah poslati poruku: “Mi radimo i želimo promjenu.” Ostali projekti, poput kanalizacije, zahtijevaju više vremena i planiranja kroz duže razdoblje, dok se manji problemi mogu rješavati svakodnevno.
U programu imate i stavku “Zeleni kutak”. Možete li to bolje pojasniti?
Kad smo počeli razgovore o zelenim površinama, ideja je bila da se u svakom naselju – ne samo u Velikoj – stvori mjesto za druženje, posebno ondje gdje toga nema. Planirali smo izgraditi sjenice, dječja igrališta, prostore za roštilj – sve s ciljem da se ljudi ponovno počnu okupljati.
Sjećam se kako se nekad na veličkim livadama slavio Prvi svibanj – bilo je more ljudi, svi su bili vani, roštiljali, provodili dan u prirodi. Danas toga više nema. Projekt “Zeleni kutak” zamišljen je kao povratak tom duhu zajedništva – da svaki stanovnik ima mjesto za druženje i provođenje vremena s obitelji i prijateljima.
Rekli ste da biste uveli općinski dječji doplatak. Kako biste to realizirali?
Postoji nekoliko primjera drugačijeg naziva koje smo analizirali prije ove odluke. Mi smo htjeli mjeru nazvati “općinski dječji doplatak” jer je ljudima to jasnije i bliže. Pogledali smo proračun, analizirali sve stavke i zaključili da Općina to može financirati. Naravno, pravo stanje ćemo znati tek kad preuzmemo upravljanje, jer objavljeni podaci ne odražavaju sve rebalanse i preraspodjele.
Moj prijedlog je 10 eura po djetetu mjesečno, do 12. godine. Za obitelj s troje djece to znači 30 eura mjesečno – što nekima puno znači. Taj iznos može pomoći obiteljima ili se iskoristiti za dječje aktivnosti. Ne radi se toliko o visini iznosa, koliko o poruci da Općina prepoznaje i podržava obitelji.
Kako biste kao mlada načelnica brinuli o starijoj populaciji?
U Velikoj imamo dva doma za starije – jedan županijski i jedan privatni – što pokriva dio potreba, iako postoje liste čekanja. Treba vidjeti je li potrebno proširenje kapaciteta u suradnji sa Županijom.
Imamo i aktivnu Maticu umirovljenika – organiziraju zabave, redovito se okupljaju i vrlo su aktivni. Kroz volontiranje u knjižničnom stacionaru primijetila sam da smo mi mladi često udaljeni od starijih i njihovih običaja. Zato sam razmišljala o međugeneracijskoj suradnji – radionicama gdje bismo učili o starim običajima i kulturi.
Što se tiče božićnica i uskrsnica – naša Općina to već isplaćuje i ja to apsolutno podržavam. Ako proračun dopusti, voljela bih te naknade i povećati.
Što biste poručili mještanima Općine Velika?
Imam volju, imam energiju, i to što sam mlada nije mana – već prednost. Možda na stvari gledam jednostavnije i konkretnije. Ovdje želim ostati, ne želim otići i zato sam se uključila.
Ne mogu odmah napraviti sve, primjerice kanalizacija neće biti gotova preko noći. Ali mogu obećati da ću raditi, da neću odustati i da će svaki korak biti usmjeren prema boljitku svih nas.
