Dobriša ili Dobroslav Cesarić jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika i prevoditelja. Pisao je u periodu od 1916. godine pa, sve do smrti, do 1980. godine. Rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine, a umro je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu. Dugo je bolovao od oštećenja jetre i dijabetesa. Njegovo vječno počivalište nalazi se na groblju Mirogoj u Zagrebu.
Obrazovanje
U Osijeku je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije. U školi mu je jedino krasopis zadavao probleme. 1916. godine, kada je počeo Prvi svjetski rat, Dobriša odlazi u Zagreb gdje je nastavio pohađati gimnaziju. Bio je uvijek odličan učenik. Kada je maturirao 1920. godine, upisao je studij prava, a nakon godine dana i filozofiju.
Privatni život
Dobriša Cesarić rodio se u Požegi u obitelji majke Marije i oca Đure koji je radio kao šumarski inženjer. Odrastao je u Osijeku gdje se njegova obitelj preselila kada je imao tri godine. Cesarićevi su živjeli u Osijeku u Strossmayerovoj ulici. Kada je završio prva dva razreda gimnazije preselio se u Zagreb gdje se nastavio školovati, studirati i raditi.
Bio je samozatajan i miran, često nesretan čovjek. Nije se volio nikome povjeravati i nije volio davati inetrvjue. Smatrao je da sve što ima za reći, govori svojim pjesmama. Mnogo je pio i često je utjehu tražio u piću. Nekoliko puta pokušao je i samoubojstvo, ali uvijek je bio spašen.
Posao
Njegov prvi posao bio je u Zagrebu u arhivu HNK gdje je radio u periodu od 1924. do 1926. godine. Nakon toga, od 1929. do 1941. godine radio je kao lektor u Školi narodnog zdravlja i u Higijenskom zavodu kao knjižničar.
Kada je uspostavljena NDH, zaposlio se u Uredu za hrvatski jezik u Ministarstvu narodne prosvjete. Nakon završetka Drugo svjetskog rata radio je kao urednik u izdavačkoj kući Zora te u Nakladnom zavodu Hrvatske. Od 1951. godine redoviti je član JAZU, a od 1962. godine bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske.
Njegova prva književna djela nastala su davne 1916. godine kada je imao samo četrnaest godina. Tada je napisao pjesmu “I ja ljubim” te je ona objavljena u omladinskom listu “Pobratim” u Zagrebu. Tada je javnost prvi puta saznala za ovog talentiranog pjesnika.
Prvu zbirku pjesama objavio je 1931. godine pod naslovom “Lirika”, a za nju je dobio i nagradu Jugoslavenske akademije.
Pisao je za velik broj časopisa kao suradnik, a neki od njih su: “Književna republika”, “Pobratim”, “Kritika”, “Savremenik”, “Vienac”… Osim pjesama, objavljivao je i književne prikaze.
Tijekom svog života napisao je desetak knjiga s pjesmama i prepjevima. Njegove poeme prevedene su na brojne jezike. Ušao je u njemačku i talijansku antologiju suvremene lirike.
Radio je i kao prevoditelj i to je prevodio djela s talijanskog, njemačkog, mađarskog, ruskog i bugarskog jezika.
Dobriša je za vrijeme svog književnog stvaralaštva napisao stotinjak kraćih pjesama. Smatra se da mnoge svoje osjećaje nije htio predočiti u stihove, a za pjesmu “Sakrivena bol” vjeruje se da je njegova autobiografska pjesma.
Njegova najpoznatija djela su: “Lirika”, “Spasena svjetla”, “Izabrani stihovi”, “Pjesme”, “Knjiga prepjeva”, “Osvijetljeni put”, “Tri pjesme”, “Goli časovi”, “Proljeće koje nije moje”, “Izabrane pjesme”, “Poezija”, “Moj prijatelju”, “Slap, izabrane pjesme”, “Svjetla za daljine”, “Izabrana lirika”, “Izabrane pjesme i prepjevi”, i “Pjesme. Memoarska proza”.
Neka djela objavljena su posmrtno, a to su: “Spasena svjetla”, “Srebrna zrnca u pjesniku”, “Balada iz predgrađa”, “Povratak”, “Kadikad”, “Dobriša Cesarić. Pjesme.”, i “Izabrana djela”.
Najveća postignuća
Njemu u spomen, grad Požega od 2003. godine održava Dane Dobriše Cesarića. Tada se pjesnicima dodjeljuje pjesnička nagrada Dobriša Cesarić.
I sam je dobitnik brojnih nagrada i priznanja kojima su nagrađeni njegov rad i talent. 1931. godine dobio je Nagradu JAZU za njegovu zbirku pjesama “Lirika”. 1960. godine dobio je Zmajevu nagradu, 1964. godine dobio književnu nagradu “Vladimir Nazor”. 1968. godine dobitnik je nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, a 1976. godine dobio je “Goranov vijenac”.
Za kraj donosimo jednu od najpoznatijih djela a to je Voćka poslije kiše:
“Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.”
