Na prvu obljetnicu smrti apostolskog protonotara Josipa Devčića, 27. ožujka 2024. biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s kanonicima, svećenicima djelatnim u središnjim biskupijskim ustanovama i mjesnim župnikom Robertom Mokrim, predvodio je misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu. Pozdravljajući sudionike slavlja biskup je rekao kako je protekla godina dana otkako je svećenik Josip Devčić predao svoju plemenitu dušu Bogu, preselio se u vječnost. Kazao je kako je razdaljina koja nas od njega dijeli prostorno-spacijalna. Ali okupili smo se oko oltara da bismo prinijeli Isusovu žrtvu ljubavi s križa koja je skratila sve razdaljine i dovela nas u Božju blizinu. Napomenuvši da je svećenik Devčić na ovom oltaru u svetoj misi slavio upravo to otajstvo, pozvao je nazočne neka se s njime sjedine u zahvalnosti za sve ono što je tijekom svoga smrtnog života nastojao ovdje ostvarivati: naviještati Isusovu radosnu vijest, pobjedu nad smrću, u nadi da je i on postao njezinim dionikom.
U homiliji biskup je rekao sudionicima slavlja da su u naviještenom evanđelju čuli izvještaj o tužnoj sudbini jednog od Isusovih najbližih učenika, Jude Iškariotskoga, koji je opredjeljenjem svoje zavedene savjesti od Isusova prijatelja postao njegov izdajica. Naglasio je kontrast između Jude i Isusa: dok Juda izdaje Isusa i predaje glavarima svećeničkim za trideset srebrnjaka, Isus predaje samog sebe za nas Ocu do kraja, do u smrt. S jedne strane je Judina izdaja, koja ga je odvela u propast, a s druge strane predanje Isusovo koje nam je podarilo spasenje. Promatrajući lik svećenika Josipa Devčića u svjetlu navedenih činjenica, biskup je ustvrdio da je on u svom životu jasno nastojao svjedočiti opredjeljenje za Boga, i da je kao svećenik sa svim svojim ljudskim slabostima nalazio u Isusovu predanju Ocu model svoga svakodnevnog postojanja, te da nikad nije posumnjao da je krenuo pravim putem, predanjem za druge, napose za svoje župljane ovdje u Stražemanu, nastojao živjeti svoje svećeništvo. Kazao je da se sav njegov život može sažeti u Isusovo evanđeosko predanje za nas, jer je posvema živio od prisutnosti Božje, uhom sav pozoran čuti Božju riječ i ustima je naviještati, poput Sluge Božjega kojeg prikazuje prorok Izaija u prvom današnjem čitanju, i kojega njegovi progonitelji ne mogu pobijediti jer je Bog u kojega se pouzdao bio s njime i pokazao se jačim od svih životnih protivština. Onaj koji živi u Božjoj prisutnosti, nije podvrgnut osudama, ustvrdio je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da se Božja prisutnost u nama ostvaruje po svetim sakramentima u Crkvi, a napose po krštenju i euharistiji, te životom po vjeri, kojem je svećenik služitelj. Na taj način kršćani dok su još na zemlji već počinju živjeti vječnost. Sva se naša osuda dogodila u Isusovoj nepravednoj osudi i njegovu razapinjanju. Stoga stojimo u slobodi vjere i pred životom svećenika kao što je bio Josip Devčić u uvjerenju da je ono što je izabrao nastojao ostvarivati i svjedočiti svojim svećeničkim životom te je to bilo njegov identitet i za vrijeme njegova ovozemaljskog života i za vječnost. Bog prisutan u njegovu životu na zemlji, već je bio početak onoga što treba biti njegova vječnost, ustvrdio je biskup. Poželio je svećeniku Devčiću da puna Božja prisutnost, koju je ovdje na zemlji u vjeri živio, bude njegova proslava u vječnosti.
Na svršetku misnog slavlja biskup je rekao da je prisutnost Božja u nama i u našem životu jača od naše prolaznosti i smrtnosti. Kad pak u smrti odložimo našu prolaznost, ostaje samo Božja prisutnost, „Bog sve u svima“, kako veli Pavao, i mi vjerujemo da se to dogodilo u smrti svećenika Josipa. Još je rekao da predanje koje netko živi na ovom svijetu jest ona snaga koja se očitovala u Isusovu predanju Ocu do kraja, do u smrt. To predanje je ovdje na zemlji zalog besmrtnosti, te mi u toj vjeri pristupamo našim preminulima. Poželio je da to bude i naša utjeha na njihovu odlasku s ovoga svijeta, i naša nada da ćemo se s njima ponovno susresti u vječnosti.
