Priča prva: JEDNAKI
Odluči jednom jedan mladi poduzetnik proširiti djelatnost kojom se bavi. No, da bi to učinio potrebna su mu određena financijska sredstva. Tvrtka mu posluje pozitivno s tendencijom izraženog stalnog rasta prihoda. Proširenjem djelatnosti plan je bio ovom mladom poduzetniku zaposliti jednu do dvije nezaposlene mlade osobe. Opcija ovom mladom poduzetniku nikako nije bila Austrija, Njemačka ili Irska, već je svoju egzistenciju svakako želio ostvariti u Lijepoj našoj Hrvatskoj. Nažalost, puno njegovih prijatelja, njegovih vršnjaka moralo je odabrati onu nepopularnu, ali neizbježnu opciju “trbuhom za kruhom”.
I tako krene ovaj mladi poduzetnik u potragu za nedostajućim financijskim sredstvima za proširenje svoje djelatnosti, ali i povećanje broja zaposlenih. Pronađe poduzetnik na stranicama HAMAG-BICRO (Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije, agencija Hrvatske vlade), agencije koja između ostalog podupire male i mlade poduzetnike prihvatljivim zajmovima uz kamatnu stopu od 0,1 do 0,5%. Ovakav dosta povoljan “kredit” mora se u određenom vremenskom razdoblju u potpunosti otplatiti.
Prikupi tako naš poduzetnik iz ove priče svu traženu dokumentaciju iz natječaja Hamag-bicro, uz to svojim sredstvima plati registriranoj tvrtki izradu Projekta kojim aplicira za kredit, odnosno zajam i sve to uredno pošalje na adresu već pomenute državne Agencije. Nakon određenog vremena dobije odgovor da je njegov zahtjev ušao u razmatranje, ali ga treba nadopuniti još nekom dokumentacijom. Tako opet od ustanove do ustanove poduzetnik prikupi traženu dokumentaciju, pošalje na Agenciju i čeka odgovor. Ponovno protekom nekog vremena stiže odgovor: “Nažalost vaš zahtjev ne udovoljava traženim uvjetima natječaja”.
Kad bih samo mogli znati koliko je ovakvih i sličnih priča u lijepoj našoj.
I onda se baš čudom čudimo zašto naši mještani, poglavito mladi, napuštaju Hrvatsku.
Priča druga: JEDNAKIJI
Odluči jednom jedan političar uz funkciju Gradonačelnika jednog slavonskog gradića, dužnost Predsjednika skupštine Požeško-slavonske županije i potpredsjednika Županijskog HDZ-a, dakle uz sve nabrojane znane, ali i neznane funkcije baviti se pomalo i poljoprivredom. Ne znamo je li poljoprivreda za našeg političara jedan od njegovih hobija ili samo jedan njegov privatni biznis. Biti uspješan u politici i paralelno se baviti poljoprivredom zaista mogu samo rijetki jer i za jednu i za drugu aktivnost treba puno truda, rada, vremena i odricanja. I tako političar iz ove naše priče, možda samo kao dobro informirani građanin nekako sazna za sada već ne baš slavni projekt revitalizacije Slavonije, Baranje i Srijema. Puno je tu projekata i puno nepovratnih sredstava u igri samo treba znati i moći do njih doći. Za nepovratna sredstva projekta vidljiva na stranicama Europskih strukturnih investicijskih fondova prijavio se i “naš političar” Možda je za ostvarenje svojeg nauma prijava na ovaj projekt našem političaru bila samo namjera okušati se u dobivanju nemalih bespovratnih financijskih sredstva. Preda on tako dokumentaciju nekoj referentici, ali ne svojoj supruzi kako je to svojevremeno bilo obznanjeno. Supruga ovog političara pukom igrom slučaja radi kao referentica koja zaprima predmete, odlučuje o poticajima te ih isplaćuje. Časnom političarskom riječi odbacuje se bilo kava poveznica supruge našeg političara u ovom konkretnom slučaju.
Nadalje, postavlja se pitanje otkud onda pravo “javnosti” da preispituje rekli bi poštene i moralne namjere aktera ove priče. Nikako ne želimo insinuirati “malo” pomoći jednog državnog dužnosnika, političara i dobrog prijatelja našeg političara, zaposlenika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU odakle se taj novac za ovakve i slične projekte dodjeljuje. Pa tko će kome ako ne svoj svome. Vjerovali ili ne za razliku od priče o mladom poduzetniku našem političaru stigne pozitivan odgovor o prihvaćanju njegova projekta. Političar iz ove priče bez nekih poteškoća dobije 371.975,00 kuna ili današnjih nešto više od 49.000,00 eura bespovratnih sredstava. Dobivena bespovratna sredstva trebaju biti potrošena kako je sam političar izjavio za kupnju traktora, pluga i rotodrljače. Pola novca po potpisivanju ugovora ubrzo treba sjesti na njegov račun, a ostatak će biti isplaćen po ispunjenju uvjeta ugovora koji nisu osobito zahtjevni.
Eto kako to ide kad se pravi čovjek nađe u pravome trenutku i na pravom mjestu. Ima li u ovoj priči nešto nezakonito ne znamo, a nije niti u našoj domeni, već je to domena rada nadležnih državnih institucija, a koliko je postupak ovog političara moralan ipak ostaje dvojbeno.
Možda bi za kraj ove sasvim (ne)obične priče najbolje odgovarala famozna izreka koju je svojevremeno izrekao general Ljubo Česić Rojs: “Tko je jamio, jamio je”.
No, odgovor na pitanje iz naslova ovog članka: Postoje li zaista u našem društvu JEDNAKI I JEDNAKIJI, poštovane čitateljice i čitatelji donesite sami.
