Mlada i svestrana Slavonka Ružica Maurus našla se u finalu najveće i najprestižnije medijske nagrade Zlatni Studio u kategoriji najboljeg novog lica u kazalištu i na filmu. U konkurenciji se našla ulogom gostioničarke Ruže u predstavi “Gostioničarka”, svojoj prvoj naslovnoj roli, kojih će zasigurno u budućnosti biti pregršt. Uz nekoliko dojmljivih kazališnih uloga za koje se priprema, Ružica glumi i u Netflixovoj seriji “Šakalov dan”, a perspektivna glumica pokazala se i kao uspješna redateljica – piše Jutarnji list.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
– Jako sam se razveselila kad sam vidjela da sam uopće nominirana, a posebno da sam ušla u finale. Kad mi je ravnateljica Gradskog kazališta Požega Valentina Neferović čestitala na nominaciji, prvo sam mislila da su se nešto zeznuli, a onda sam bila jako sretna i iznenađena što sam nominirana i što me je žiri prepoznao. Jako mi je draga ta uloga, a ujedno je i moja prva glavna rola. Još sam je radila u svom kazalištu, u rodnom gradu, i to mi jako puno znači. Pamtit ću nominaciju do kraja života – oduševljeno je rekla mlada glumica.
Ravnateljica Neferović je Ružici ponudila glavnu ulogu u “Gostioničarki” odmah nakon završetka Akademije i mlada je glumica bila njezin prvi izbor.
– Bila sam malo skeptična jer se radi o dobrom tekstu, ali nema previše radnje jer je ‘Gostioničarka‘ u vrijeme autora Carla Goldonija bila jako poznata i ekstravagantna predstava po tome što govori o samostalnoj ženi, koja je vodila svoj ugostiteljski obrt, nije imala nikoga, a tada je to bila novost i velika stvar, dok danas to nije neuobičajeno. Žene su dosta emancipirane i samostalne, pa je naša predstava u glumačkom i redateljskom smislu nadomjestila to što nedostaje u radnji vezanoj uz današnje vrijeme – objašnjava glumica.
Njezin put prema glumi prilično je zanimljiv. Ružica dolazi iz velike obitelji, ima tri sestre i tri brata, a ona sama je srednje dijete odraslo u Srednjem Selu u blizini Požege. Kao djevojčica prvo se zaljubila u glazbu, voljela je imitirati ljude oko sebe i u tome bila prilično uspješna, a malo-pomalo iz toga se rodila i ideja o glumi.
– Imitiram i pjevam otkad znam za sebe. Mislim da sam prvo propjevala i proglumila, pa propričala i prohodala, tako barem mama kaže. Upisala sam osnovnu glazbenu školu i prvo svirala tamburu. Nisam bila presretna izborom instrumenta, no danas je redateljima to jako drago jer ne mogu vjerovati da sviram bisernicu, pa to često iskoriste u predstavi. U srednjoj glazbenoj školi odlučila sam se za klavir i pjevanje i nastavila imitiranjem zabavljati društvo. Ljudi su me počeli ispitivati zašto ne odem na glumu i jedan dan sam to i odlučila. Osjetila sam da glumom mogu puno više napraviti za sebe nego glazbom. Radilo se o nijansama, kao da me pitate je li mi draža mama ili tata – smije se Ružica, dodajući kako joj je gluma ipak bila veći izazov.
Glumica posebno voli sevdah, ali ne namjerava raditi izlete u glazbene vode.
– Voljela bih držati kontinuitet u obje branše. No, školovana sam glumica, pa bih se toga i držala, a glazba je uvijek dobrodošla i ona mi je ispušni ventil. Lijepo je držati ravnotežu između ta dva posla. Gluma mi pomaže u jednom aspektu života, a glazba u drugom i na kraju mi je oboje drago raditi – objašnjava Ružica.
Kad se odlučila za odlazak na Akademiju dramskih umjetnosti umjesto Muzičke akademije, obitelj nije bila presretna njezinim odabirom, no upisala se iz prvog pokušaja i, naravno, dobila zdušnu podršku.
– Prvo sam upisala Učiteljski fakultet i prilikom upisa u referadi sam pitala hoću li trebati što platiti ako se budem htjela ispisati jer idem na glumu na jesenskom roku, a tamo su mi rekli kako ionako vjerojatno neću upasti iz prve. No, ja sam upala iz prve i upisala glumu. I sama sam mislila da ću morati ići barem tri, četiri puta na prijemni, a sad sam jako sretna zbog toga jer se pokazalo da je bilo pravo vrijeme za mene da upišem baš te godine – prisjetila se glumica.
Nakon tri godine studija, uoči preddiplomskog, Ružica je odlučila uzeti stanku i vratiti se u Požegu.
– Došla je korona i u jednom trenu mi je bilo dosta Akademije, bilo je prilično turbulentno i naporno. Nakupilo se toga u tri godine, šok je za mladu osobu koja je došla sa sela, iz jako malog mjesta, iz velike obitelji, u glavni grad biti posve sama. Od jutra do mraka sam bila na Akademiji i potpuno sam se iscrpila. Tad još nisam znala zadržati svoje vizije za sebe i održavati privatni život, nego sam sve dala u to. Osjećala sam se slabo, prazno i usamljeno, a korona je unaprijedila moju odluku da pauziram, i to se pokazalo kao idealan potez – ističe.
Nakon povratka u Požegu pozvali su je da radi u Gradskom kazalištu gdje je vodila dramsku grupu, a okušala se i u režiji, dramaturgiji, scenografiji i kostimografiji, pa čak i produkciji.
– Htjela sam igrati predstavu, no nije bilo prilika, a bila je i godina korone, pa sam ravnateljicu pitala mogu li sve sama napraviti: napisati tekst, režirati predstavu, odabrati glumce, napraviti scenografiju i kostime, samo da imam gdje igrati. Tako je i bilo. Napravila sam sve, pa i dala sebi glavnu ulogu u vlastitoj adaptaciji ‘Djevojčice sa šibicama‘. Angažirala sam studente iz Požege koji su studirali u Osijeku, Anabelu Sulić i Matka Trnačića, i oni su redovito dolazili na probe. To je bilo divno razdoblje, igrali smo za publiku od 30 ljudi, zbog tadašnjih mjera, no izvedbe su bile jako uspješne. Čak je i naša predstava ‘Carevo novo ruho‘ prošla na Festival glumca. To mi je bilo drago i predivno iskustvo. Tada sam jednostavno dobivala ideje, što ne mogu reći i za današnje vrijeme, pa sam se ostavila režije, barem na neko vrijeme – otkriva glumica.
Ružica iza sebe ima popriličan broj odigranih predstava i kazalište joj itekako leži, ali okušala se i u nekoliko serija, pa i u Netflixovu projektu sa slavnim Eddiejem Redmayneom u glavnoj ulozi.
– Imala sam epizodne uloge u ‘Šutnji‘ Dalibora Matanića, nešto malo u ‘Kumovima‘. Nedavno sam snimala i za Netflix, imala sam epizodnu ulogu u seriji ‘Šakalov dan‘. Bilo je to jako lijepo iskustvo na golemom setu, potpuno drugačijem nego kod nas, s nemjerljivo puno više ljudi oko sebe. Genijalno iskustvo. Naravno, voljela bih se okušati i na filmu, iako trenutačno puno više radim u kazalištu, ali vjerujem da će biti prilike – sigurna je Ružica.
O karijeri izvan granica Hrvatske trenutačno ne razmišlja ozbiljno.
– Iz nekog sam razloga golem domoljub, i to sam tek sad počela shvaćati. Jako volim Hrvatsku, Zagreb i svoju Požegu i definitivno bih voljela živjeti i raditi ovdje. Vjerojatno su mi moji to usadili. Ali, naravno, ako ovo sad čita Quentin Tarantino ili netko iz Hollywooda, slobodno me mogu pozvati. Neću odbiti – zaključila je.
U dogledno vrijeme mladu glumicu gledat ćemo u Komedijinoj predstavi u režiji Aleksandra Švabića, a dobila je i veliku ulogu u Shakespeareovoj predstavi “Oluja” koja se, u režiji Vite Taufera, priprema za Dubrovačke ljetne igre. Već 27. ožujka očekuje ju premijera komada “San ivanjske noći”, koprodukcije Teatra EXIT i požeškog kazališta, koja je ujedno bila i Ružičin ispit iz glume na drugoj godini studija.
