U okviru ovogodišnje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u privremenom bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu održano je 21. siječnja 2024. središnje ekumensko molitveno slavlje za jedinstvo kršćana na nacionalnoj razini. Sudionici slavlja spomenuli su se tom prigodom spomenuta četrdesete obljetnice postajnog načina ekumenske molitve u nekoliko zagrebačkih kršćanskih zajednica. Bogoslužje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević, predsjednik Biskupske komisije HBK za ekumenizam uz sudjelovanje visokih predstavnika pet kršćanskih zajednica.
U svom pozdravu biskup Antun je rekao:
«Okupili smo se iz nekoliko kršćanskih zajednica u ovom bogoštovnom prostoru nedaleko zagrebačke katedrale da bismo se u okviru Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana zajedno s mnoštvom vjernika diljem svijeta sjedinili u molitvi za jedinstvo Isusovih učenika. Činimo to na postajni način kako smo započeli prije četrdeset godina, pohađajući jedni druge, i prepoznajući se kao Božji sinovi i kćeri a Isusova braća i sestre. Misao vodilja ovogodišnje Molitvene osmine „Ljubi Gospodina Boga svojega…i svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10, 25-37) podsjeća nas na najveći izazov koji je Bog ostvario kad je dao utjelovljenog Sina svoga za nas na križu i svojom moćnom ljubavlju pobijedio zlo i smrt. Njoj želimo povjeriti svoja nastojanja oko promicanja jedinstva kršćana. U tom raspoloženju vjere s posebnim poštovanjem, osobno i u ime Hrvatske biskupske konferencije na čelu s njezinim predsjednikom, zagrebačkim nadbiskupom msgr. Draženom Kutlešom od srca pozdravljam apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, preuzvišenog gospodina msgr. Giorgia Lingu i tajnika Nuncijature msgr. Alvara Ernesta Isuireta Y Sea; njegovu preosvećenost episkopa Buenos Airesa i administratora Zagrebačko-ljubljanske mitropolije gospodina Kirila Bojovića s pratnjom; biskupa Evangeličke (luteranske) Crkve gospodina Branka Berića s pratnjom; biskupa Reformirane Kršćanske Kalvinske Crkve gospodina Pétera Szenna s pratnjom; protojereja Stavrofora Makedonske Pravoslavne Crkve – Ohridske Arhiepiskopije oca Kirka Velinskog te starješinu Baptističke Crkve gospodina Momira Blažeka.
Srdačno pozdravljam generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslava Novaka, kanonike Prvostolnog kaptola zagrebačkog na čelu s rektorom Katedrale preč. Zlatkom Korenom, Povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog, predvođeno preč. Marijanom Franjčićem, koje je organiziralo ovo molitveno slavlje; sestre redovnice, bogoslove i sjemeništarce te zbor koralista zagrebačke Katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka. S poštovanjem pozdravljam sve vas druge vjernike okupljene u ovom bogoštovnom prostoru i one koji nas pratite putem izravnog prijenosa Hrvatske televizije i Hrvatskog radija te Hrvatskog katoličkog radija, napose bolesnike ili pritisnute nekim drugim nevoljama. Pozivam vas da sabranim, radosnim i zahvalnim vjerničkim srcem uzdignemo zajedničku hvalu i slavu Presvetom Trojstvu: Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.»
Naviještena su čitanja iz knjige Postanka o Božjem ukazanju Abrahamu u liku tri čovjeka kod hrasta Mamre; Pavlov Hvalospjev ljubavi, a iz evanđelja prispodoba o milosrdnom Samarijancu.
Na temelju naviještene Božje riječi, biskup Antun je u homiliji kazao:
«“Vidje ga i zaobiđe“ (Lk 10, 31.32). Navedenim riječima Isus u naviještenom evanđelju opisuje bezosjećajni odnos dvojice religijskih dužnosnika svoga vremena prema jednom sunarodnjaku kojeg su razbojnici izranili i ostavili polumrtva na putu. Nasuprot njima neki Samarijanac, stranac pristupio je unesrećenom čovjeku i nastojao učiniti sve što je mogao da mu pomogne te ozdravi od zadobivenih rana. Očitovao je na taj način odnos bližnjega prema onome koji je nastradao, oduzeo je moć zlu koje je stvorilo tužno stanje jednom nedužnom čovjeku.
U Isusovu evanđeoskom prikazu moguće je prepoznati neke crte onoga što se zbivalo kod nas s obzirom na međusobni odnos kršćana različitih konfesijskih pripadnosti u Zagrebu i Hrvatskoj. Naime, na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom je vladalo svojevrsno hladno raspoloženje jednih prema drugima, nisu se susretali nego zaobilazili. To stanje pokatkad se očitovalo i kao međusobno suprotstavljanje, uvjetovano djelomice i određenim povijesno-nacionalnim zbivanjima. Završetak devetogodišnje proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. godine bila je prilika da u pogledu međukršćanskih odnosa u Hrvatskoj učinimo određene pomake u duhu II. vatikanskog sabora. Naime, polazeći od toga da je euharistija communio – zajedništvo, i da Nacionalni euharistijski kongres treba biti svjedočanstvo – ne samo katoličkog zajedništva – nego i sa svima onima koji su krštenjem ucijepljeni u Krista i postali dionici njegova Tijela, Crkve u svoj širini kojom je on sebe dao na križu za svakoga od nas, uspostavio ljubav kao mjeru Božjeg odnosa prema čovjeku, tražeći od svojih učenika da i oni tako postupaju. Tajništvo Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa zamolilo je voditelje pojedinih kršćanskih zajednica u Zagrebu da tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. godine katolički vjernici mogu pojedinog dana biti prisutni na njihovu redovitom bogoštovnom činu, upoznati se s njihovom duhovnošću i iskazati im kršćansko poštovanje i blizinu. Zamišljeno je to kao prvi korak neposredne priprave za Nacionalni euharistijski kongres, ali tako da ne povrijedimo one koji su smatrali kako zbog svojih razloga ne mogu s katolicima zajedno moliti. Osjetljivost navedenog pitanja očitovala se i u razgovorima, u koje je bio uključen i mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Jovan Pavlović, gdje se moglo čuti i mišljenje da našu zajedničku molitvu priječe među ostalim i „neriješeni računi iz prošlosti“, ali da je bogoslužje u zagrebačkom pravoslavnom hramu javno i otvoreno za sve te se u njega mogu svratiti svi koji to žele.
Arhijerejski namjesnik protojerej o. Jovan Nikolić posebnom susretljivošću dočekao je katoličke vjernike u zagrebačkom pravoslavnom hramu na jednom redovitom bogoslužju te im je na njegovu svršetku uputio pozdrav kao braći i sestrama u Isusu Kristu. Senior pak Evangeličke Crkve dr. Vlado Deutsch i pastor Andrija Lukša iskazali su veliku srdačnost katoličkim vjernicima prigodom njihova posjeta evangeličkoj crkvi u Zagrebu i napravili neočekivani korak organiziravši prigodno bogoslužje, u kojem su sudjelovali i katolički vjernici. U Baptističkoj pak Crkvi pripomenuli su kako se ne mogu uključiti u katoličke kongresne programe, ali da su katolicima otvorena vrata njihova bogoslužnog prostora za prisustvovanje molitvenim slavljima, te je predvoditelj molitve dr. Josip Horak osobitom dobrohotnošću zajedno s baptističkim vjernicima na jednom njihovu redovitom bogoslužju primio i pozdravio predstavnike Katoličke Crkve. Kao tajnik Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa mogao sam uputiti prigodnu riječ na svim navedenim susretima. Pored spomenutih postaja, tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. održana su i molitve u nekim zagrebačkim katoličkim crkvama, a završno slavlje predvodio je kardinal Franjo Kuharić zajedno s nekoliko hrvatskih biskupa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu, jer su se u katedrali obavljali radovi njezine obnove.
Bilo je to prvo iskustvo međusobnog molitvenog pristupa kršćanske braće i sestara u Zagrebu, popraćeno određenim nedoumicama i nesigurnostima. One su sljedećih godina prevladane te su pohodi vjernika različitih kršćanskih zajednica jednih drugima na postajni način tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana postali u Zagrebu a potom i drugdje u Hrvatskoj sastavni dio kršćanske kulture susreta i dijaloga, pridonijevši smanjenju međusobnih predrasuda, izbjegavanju negativnog pristupa prema drugima, promicanju onoga što im je zajedničko, te rastu međusobnog povjerenja. Usudili smo se prvih godina na nekim postajnim susretima zajedno izmoliti samo „Oče naš“, ali je ubrzo bilo prihvaćeno da se zajednička molitva organizira po predlošku Ekumenske službe riječi, koju svake godine zajedno pripravljaju Papinsko vijeće – danas Dikasterij – za promicanje jedinstva kršćana i Komisija za vjeru i ustrojstvo Svjetskog vijeća Crkava, a u hrvatskom prijevodu tiska Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, prema kojem je organizirano i ovo slavlje.
Osobitu snagu imala su središnja ekumenska molitvena postajna slavlja na nacionalnoj razini, koja je predvodio kardinal Franjo Kuharić zajedno s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Jovanom Pavlovićem i biskupom Evangeličke Crkve dr. Vladom Deutschom u zagrebačkoj katedrali ili u crkvama spomenutih kršćanskih zajednica. Jedno vrijeme postajnom molitvenom hodu pridružila se i Evanđeoska (Pentekostna) Crkva u Zagrebu, uspostavljena je komunikacija među kršćanskim zajednicama koju je vodio Ekumenski koordinacijski odbor crkava u Hrvatskoj (EKOCUH). Ozračje stvoreno spomenutim putem imalo je nemalo značenje i u vrijeme Domovinskog rata kada molitveni ekumenski hod u Zagrebu nije prestao, i bio svojevrsna potpora susretima na najvišoj razini između delegacije Katoličke Crkve u Hrvatskoj na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem i delegacije Srpske Pravoslavne Crkve, predvođene patrijarhom Pavlom, gdje se u otvorenosti razgovaralo o teškim ratnim zbivanjima, zauzimalo za mir i svjedočilo da dvije Crkve nisu u sukobu.
„Idi pa i ti čini tako“! (Lk 10,37). U ovom Isusovu evanđeoskom pozivu, upućenu zakonoznancu čujemo Gospodinov poticaj i nama da nastavimo s međukršćanskim nastojanjima u Hrvatskoj, kojima se očitujemo jedni drugima kao bližnji. Naime, svi oni koji pripadaju različitim konfesionalnim zajednicama naši su najbliži, jer su po svetom krštenju postali jedno u Isusu Kristu snagom njegova Duha, te nema veće međuljudske blizine nego li je krsna. Često se sjetim jednoga svoga profesora iz studentskih dana koji je ponešto u šali znao reći kako je lako ljubiti svoga bližnjega, osobito onoga u Africi, Americi ili negdje drugdje u svijetu, ali je teško ljubiti svoga najbližega. Svjesni smo kako zlo koje smo tijekom prošlosti nanijeli jedni drugima otežava naše sadašnje odnose i nastojanja. No, uvjeren sam kako ne smijemo našim nedjelima davati veće značenje nego li djelu koje je Isus Krist na nama ostvario u svetom krštenju.
Nismo se danas okupili ovdje da bismo nešto odglumili, ljeporječivo jedni drugima ispripovjedili, nego da sa svom vjerničkom iskrenošću iznesemo pred Boga rane u našim međusobnim odnosima, otvorene u prošlosti a nerijetko potvrđivane i u sadašnjosti. Uvjerava nas Isus u evanđelju da je bližnji onome koji je upao među razbojnike postao „onaj koji mu iskaza milosrđe“ (Lk 10,37). Želimo se stoga i danas na ovom slavlju duhovno približiti jedni drugima u svijesti krsnog dostojanstva Božjih sinova i kćeri, Isusove braće i sestara, iskazati poštovanje i povjeriti Bogu svoje nemoći, udaljenosti, prezire i nerazumijevanja, sve ono čime smo jedni druge možda i nesvjesno povrijedili. Želimo zajedničkom molitvom kao ljekovitim uljem zaliti sve rane koje još nisu zacijelile, zatražiti Gospodina da nas izliječi snagom svoje ljubavi i učini duhovno moćnima kako bismo i mi ljubili, praštali, svjedočili milosrđe, širili povjerenje, uspostavljali odnose koji nas potvrđuju u identitetu Isusovih učenika.
Želio bih o četrdesetoj obljetnici kršćanskih postajnih molitvenih susreta u Zagrebu zahvaliti Bogu što je nemalom broju pripadnika različitih konfesija kod nas darovao duh abrahamovskog gostoprimstva, na koje nas podsjeća prvo današnje čitanje, te su u neznanim posjetiteljima svojih zajednica, ne pitajući tko su, primili samoga Boga, i bili obogaćeni najdragocjenijim mogućim susretom. Želio bih zajedno sa svima vama moliti da evanđeosko načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu bude način na koji kršćani kod nas pristupaju jedni drugima, da bi ga zajednički svjedočili svakom čovjeku u našem društvu. Ako je Bog nastupio u Isusu Kristu tako da je sebe dao na križu za svakog čovjeka, najveći je to razlog da i mi tako postupamo. Njegov je nalog: „Kao što sam ja vas ljubio tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 34-35). Na taj način ujedno služimo jedinstvu Isusovih učenika za koje je on molio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17,21). Bog pomogao da tako bude.» – zaključio je biskup Antun.
Pri svršetku slavlja prigodnu riječ su uputili predstavnici spomenutih kršćanskih zajednica. Eiskop Kirilo je u svojoj riječi zahvalio za poziv na ovu jubilarnu 40. postajnu molitvu. Podsjetio je kako je na poziv nadbiskupa kardinala Marija Aurelija Polija u Buenos Airesu zajedno s pripadnicima drugih kršćanskih zajednica te pripadnicima muslimanske zajednice prisustvovao jednom bogoslužju koje je bilo svojevrsni protest, ili bolje rečeno molitveni vapaj Bogu protiv zakona o abortusu upućenog Kongresu Republike Argentine na potvrdu, i kako je Gospodin tada uslišio njihovu molitvu, te je spomenuti zakon bio odbačen. Kazao je kako i u našem sadašnjem trenutku i društvu ima pitanja oko kojih treba zauzeti jedinstven stav u uvjerenju da će Gospodin svako naše nastojanje popratiti svojom milošću. Jedno od njih je svakako i naše nastojanje da svi kršćani budu jedno kao što je Gospodin Isus molio u Ivanovu evanđelju. Kazao je kako su teme prijašnjih molitvenih osmina bile dobre i nadahnjujuće, naglasivši kako je ova koja nam je predložena iz Burkine Faso najbliža cilju, jer izravno govori o ljubavi. Parafrazirajući Natanaelove evanđeoske riječi apostolu Filipu: „Može li išta dobro doći iz Nazareta“ (Iv 1,46), upitao je „Može li išta dobro doći iz Burkine Faso?“, ustvrdivši da nam upravo iz te male afričke države dolazi lijep vapaj za ljubavlju koja nam najviše nedostaje. Stoga mi kršćanskoj braći ondje izražavamo solidarnu blizinu i šaljemo im molitvene pozdrave. Iskušenja nisu poželjna, i mi se molimo Ocu nebeskom da nas zaštiti od iskušenja, ali ona nekad rađaju najčišći i najdublji vapaj k Bogu, i suosjećanje prema svome bližnjemu, ustvrdio je episkop Kirilo. Pozvao je sudionike slavlja da svoj molitveni vapaj upute Bogu i za našu braću koja stradavaju na teritoriju Ukrajine, Rusije i Palestine, za one na Kosovu i Metohiji, kojima je potrebna naša molitvena i druga pomoć, kao i za kršćansku zajednicu u Nikaragvi, koja proživljava teške trenutke. Istaknuo je da su nas zbog nagomilanih problema naša braća iz Burkine Faso podsjetila na ono što nam je danas najpotrebnije, na ljubav. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu nas podsjeća da nam je bližnji svaki čovjek, bez obzira na vjeru, naciju, rasu i boju kože, i da svakom čovjeku trebamo iskazivati ljubav.
Napomenuvši da je s ljubavlju usko povezano i pitanje slobode, naglasio je da ljubav mora biti bez svake prisile, jer Bog ljubi onoga koji dragovoljno daje, kako veli sv. Pavao apostol, te da trebamo činiti dobro svima, a osobito onima koji su s nama u vjeri, kako nas uči apostol. Još je episkop rekao kako vršiti zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu počesto može biti teško, pravi podvig uma i srca; stoga, mi sebe moramo uvjeravati u potrebu nastojanja oko ljubavi, kako veli jedan naš suvremenik, jer je čovjek upavši u grijeh izgubio puninu tog plemenitog osjećanja, koje nazivamo ljubav. Ljubav je podvig, žrtva, materijalna i neke druge naravi, te i u ljubavi postoji gradacija. Sveto pismo nas uči da je najveća ljubav život svoj položiti za svoje prijatelje, kako nam je Gospodin Isus posvjedočio vazmenim otajstvom svoje, muke, smrti i uskrsnuća za spasenje ljudskog roda. Prvi korak do te ljubavi učinit ćemo, ako se molimo za svoje bližnje; a drugi korak je, ako im budemo činili dobro. Krist nas sve poziva da pođemo za njim, zaključio je episkop Kirilo.
Biskup Evangeličke Crkve Branko Berić u svojoj je riječi ponudio tumačenje evanđeoske prispodobe o milosrdnom Samarijancu u kontekstu suvremene sigurnosne krize, koja otvara velike društvene probleme. Kazao je da smo kao kršćani trajno pozvani tražiti ozdravljenje i pomirenje. Istaknuo je da su svećenik i levit vidjeli potrebu, ali nisu poduzeli ništa, a Isus upravo od nas traži da djelujemo učinkovitom i nedjeljivom ljubavlju. Upozorio je da, ako se kršćani ne okupe zajedno na molitvu, ne podupru jedni druge, neće moći biti svjedoci Evanđelja. U duhu istine da smo po krštenju jedno tijelo, da smo pozvani živjeti u zajedništvu, jer nas je Bog učinio braćom i sestrama, neshvatljivo je i neprihvatljivo da krštenici odbacuju jedni druge, ustvrdio je biskup Berić. Rekao je da je spomenuta prispodoba krajnji izazov za nas da svojim bližnjima učinimo pravu stvar u suosjećanju i milosrdnoj ljubavi i to ne samo kao pojedinci, nego kao članovi naših Crkava, ako se ujedinimo u projektima pomoći ljudima u nevolji. Zaključio je tvrdnjom da naša kršćanska vjera mora donositi dobre plodove djelotvorne ljubavi.
Biskup Reformirane Crkve Péter Szenn svim sudionicima molitve poželio je blagoslov i mir. Podsjetivši da je pismoznanac iz evanđeoske prispodobe o milosrdnom Samarijancu pitao Gospodina Isusa: „Učitelju, što mi je činiti, da život vječni baštinim?“. Ustvrdio je, kako želja da steknemo život vječni jest ono što nas spaja, i ništa nas ne može podijeliti ni razdijeliti, jer smo jedno u Gospodinu Isusu Kristu, koji je za nas umro i uskrsnuo. Rekao je da smo dužni naglašavati kako naša dobra djela trebaju proizlaziti iz naše vjere u živoga i trojedinog Boga. Pozvao je sudionike slavlja da se ujedine, uhvate za ruke, gledaju jedni druge u oči i budu otvorena srca, očiju i ušiju, da vidimo i čujemo onoga pored nas koji je u potrebi.
Protojerej stavrofor Makedonske Crkve – Ohridske Arhiepiskopije prenio je sudionicima slavlja pozdrave europskog mitropolita Pimena te ih je pozdravio u svoje osobno ime. Čestitao im je spomenutu četrdesetu obljetnicu, te se s radošću i zahvalnošću prisjetio onih ljudi koji su prije četrdeset godina sijali sjeme za ponovno ujedinjenje kršćana, trasiravši nam put kojim trebamo hoditi zajedno; koji nije lak, ali drugog nam nema. Kazao je da se s tugom prisjećamo podjele Crkve na Zapadnu i Istočnu prije tisuću godina, kao i one prije petsto godina, ustvrdivši kako mi danas za to nismo ni odgovorni ni krivi, ali ne smijemo kriviti niti one za čijeg se vremena to dogodilo. Ono pak za što smo svi mi danas odgovorni jest kako popraviti neke stvari, učiniti ih boljima, a sve to u vidu ponovnog ujedinjenja kršćana. Zahvalio je organizatorima ovog bogoslužja, kao i svih prethodnih godina te je izrazio nadu da će njegovo sudjelovanje biti mala kap ulja dobrote i ljubavi na ranu koja se zove razjedinjeno kršćanstvo.
Starješina Baptističke Crkve Momir Blažek pozdravio je sudionike u ime svoje zajednice, izrazivši uvjerenje da smo mi vjernici unatoč međusobnim razlikama, koje nisu zanemarive, svi pozvani prepoznati i prihvaćati jedni druge kao braću i sestre, jer to nije neka naša ljudska ideja, nego poziv Isusa Krista. Osvrnuvši se na geslo ovogodišnje Molitvene osmine, a to je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu u kontekstu ekumenskog susreta s pripadnicima drugih kršćanskih vjeroispovijesti, ustvrdio je da nas ona upućuje na naš temeljni identitet u Isusu Kristu koji nam je svima zajednički, a to je ljubav kao punina zakona. Povijest ostaje ista, razlike ostaju iste, ali je perspektiva drugačija. Pozvao je sudionike slavlja da otvore svoje srce Duhu Svetome i zamole ga da ono što čitaju u Svetom pismu ne bude slovo, nego da bude vidljivo božansko djelovanje u njima koji vjeruju.
Na svršetku ekumenskog slavlja, biskup Antun je rekao da, kad u molitvi Gospodinu Isusu otvorimo naša srca, onda nam on očituje u svjetlu svoga Duha koliko mi već jesmo jedno, u našim različitostima; jedno po onome što On u nama ostvaruje. Zahvalio je Gospodinu Isusu što računa sa svakim pojedinim od nas i sa svima nama zajedno, i što nas voli kao svoju braću i sestre, te nas povjerava Ocu kao njegove sinove i kćeri. Zahvalio je svim sudionicima koji vole Isusa Krista i na taj način da su otvoreni onima drugima, koji ga možda vole jednako kao i mi ili još više od nas. Zahvalio je svima koji su pripravili ovo sveto slavlje, napose sudionicima iz različitih Crkava i crkvenih zajednica. Zamolio je Gospodina da svojim dobrima uzvrati za sve dobro što smo jedni drugima posvjedočili kao iskrenost kršćanskog srca, te je na sve sudionike zazvao Božji blagoslov.
