U petak, 6. svibnja učenici i djelatnici katoličkih gimnazija iz Požege i Virovitice,
kojima su se pridružili i srednjoškolci iz Pakraca i Slatine hodočastili su u Gospino svetište u
Voćinu. Po dolasku u svetište slavili su pokorničko bogoslužje s prigodom za svetu ispovijed.
Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio požeški biskup Antun
Škvorčević. Na početku slavlja biskup je u ime nazočnih mladih uputio Gospi Voćinskoj pred
njezinim likom trostruku pohvalu, a oni su odgovarali pjevajući poklik »Blažena ti što
povjerova«. Pozdravljajući potom mlade, biskup je kazao da je ovo njihovo hodočašće
znakovito, jer se događa između Uskrsa i Duhova ili Pedesetnice, u vrijeme kad se uskrsli Isus
ukazivao svojim učenicima te im okupljenima na molitvu s njegovom majkom Marijom u
dvorani Posljednje večere u njihovo nemoćno srce poslao snagu odozgor, Duha Svetoga.
Podsjetivši ih kako su u Voćinu na jakom tragu vjere i duhovnosti, jer su ovdje po zagovoru
Isusove Majke mnogi u svojim srcima jasnije prepoznali tko su, budni u vjeri vidjeli bolje i
svoje konkretno životno stanje i perspektive, te se duhovno izgrađivali. Ustvrdio je kako je
veoma važno da mladi rastu intelektualno, ali još više da se izgrađuju u svojim osobnostima.
Sve ih je povjerio Isusovoj Majci da njezinom pomoću nitko od njih ne bude duhovni slabić, a
da maturanti budu uspješni na skorom maturalnom ispitu te u Božjem svjetlu i snazi učine
daljnji važan korak njihova života. Pozvao ih je da otvore svoja srca i mladenačkom se
iskrenošću pokaju za grijehe i slabosti te Božjim milosrđem i praštanjem budu od njih
očišćeni.
U homiliji biskup je zapodjenuo dijalog s gimnazijalcima i drugim srednjoškolcima,
napomenuvši kako je Voćin izdvojen od većih naselja, na podnožju Papuka gdje se otvara
ravnica prema rijeci Dravi, pa se prirodna ljepota doimlje snažno. Izrazio je uvjerenje da su
mladi, putujući u Voćin imali budne ne samo fizičke oči, nego i oči srca za spomenutu ljepotu
prirode, kao i za prelijepu voćinsku crkvu smještenu u taj okoliš, a koju su izgradili vjernici u
drugoj polovici 15. stoljeća. Kamenje koje su slagali, gradeći ovu crkvu, svjedočilo je njihovu
vjeru koja vidi daleko, računa s Bogom i želi živjeti blizinu i zajedništvo s njime, da bi
ispunjeni božanskim energijama oblikovali svoj život, ustvrdio je biskup.
To su na svoj način nastavili ostvarivati brojni Marijini hodočasnici dolazeći u Voćin tijekom više stoljeća.
Poručio je mladima da su se svojim hodočašćem uključili u tu zgusnutu duhovnu povijest
ovih prostora naše Hrvatske domovine, napomenuvši kako bi bila velika šteta kad bi
napredujući u svojim školama na razini znanja, ostali daleko od navedene duhovne baštine,
koja je sastavni dio njihova identiteta.
Pozdravljajući nazočne svećenike koji im služe kao vjeroučitelji i duhovnici u
njihovim školama, kao i vjeroučitelje laike, domaćeg župnika i voditelja svetišta Ivana Ereiza
te aspirante Požeškog kolegija koji žele postati svećenici, biskup je pozvao mlade
hodočasnike da se na ovom hodočašću napune Božjim energijama i postanu duhovno snažniji
ljudi, budni i sposobni u vjeri. Vjera je moja nutarnja, dubinska budnost za Boga.
Biti budan za Boga znači biti najbolje budan za samoga sebe i za druge ljude, ustvrdio je biskup. Rekao
je gimnazijalcima i srednjoškolcima kako je razumljivo da nastoje u školi postići visoke
ocjene, ali da im on želi najveće dobro: da budu vjernici. Osvrnuvši se na rat u Ukrajini,
kazao je kako je glavni uzrok toga pretužnog i preteškog stanja činjenica da je ponestalo
povjerenja, najprije među političarima a onda i među pripadnicima zaraćenih naroda.
Kad se izgubi povjerenje među ljudima, počinje se drugoga krivo gledati do te mjere da se smatra
kako ga se smije i ubiti, opravdavajući to nekim osobnim interesom, ustvrdio je biskup,
Naglasio je: Kad bi se i ruski i ukrajinski vođe oslobodili nemoći uzajamnog nepovjerenja i
mržnje koja razara i ubija te počeli jedni prema drugima živjeti povjerenja, ponašati se u
skladu s njime, započelo bi vrijeme mira, međusobnog poštovanja i novog života.
Na Savlovu primjeru iz naviještenog ulomka Djela apostolskih biskup je predstavio
mogućnost obraćenja, po kojem je veliki mrzitelj i progonitelj Isusovih učenika postao čovjek
pun povjerenja prema njima, jedan od njih, krenuvši s njima zajedničkim putem u Isusu
Kristu.
Kazao je kako u Savlovim progonima, kao i u svim progonima tijekom povijesti, progovara
ljudska nemoć koja stvara najteža stanja. Međutim, u tu se njegovu nemoć umiješao uskrsli
Gospodin Isus Krist, bacio ga s konja pred Damaskom, oduzeo vid njegovim očima, i tako
započeo dragocjeni proces Savlove preobrazbe posredstvom kršćanina Ananije. On mu je po
Isusovu nalogu, slobodan od mržnje, pristupio s najvećim povjerenjem, položio na nj ruke,
krstio ga i vratio mu vid. Ananija, prijatelj Isusov, pomaže Savlu, neprijatelju Isusovu, da
ozdravi od sljepoće svog duha, od slijepoga srca. Savao postaje drugi čovjek imenom Pavao
upravo kroz to što se Božjom pomoću oslobodio robovanja mraku, progledao u vjeri, u
povjerenju u Isusa i u druge ljude.
Promijenilo se ne samo njegovo ime, nego i njegova osoba,
te on prestaje progoniti Isusove prijatelje i ispunjen Isusovim Duhom počinje propovijedati
njegovo evanđelje. Moćan duhom Isusove ljubavi s križa, Pavao je od tog trenutka stavio svoj
život u službu drugima, rekao je biskup. Istaknuo je kako je on je obnovljenim duhom i sve
svoje tjelesne snage usmjerio za druge a ne više protiv drugih.
Polazeći od naviještenog evanđeoskog ulomka, u kojem Isus raspravljajući sa
Židovima povezuje svoje tijelo s kruhom te otkriva njegovo značenje za život vječni, biskup
je upitao mlade hodočasnike s čime oni povezuju svoju tjelesnost. Je li to tjelesnost bez duha,
te se kroz nju očituje naša sebičnost i sve ono mračno i otrovano što u tom slučaju nosimo u
svojim srcima? Ili je naša tjelesnost oslobođena od zarobljenosti sebičnošću, upitao je biskup.
Pozvao je mlade da se ugledaju u Isusovu oslobođenu tjelesnost. On, Sin Božji u utjelovljenju
je preuzeo ljudsko tijelo, da bi našu tjelesnost oslobodio od svega što je slabo i nemoćno, i u
nju unio moć svoga Duha ljubavi, ustvrdio je biskup. Tjelesnost bez ljubavi postaje izgubljena
dimenzija našeg bića, a spolnost svedena na takvu tjelesnost i požudu postaje sredstvo
očitovanja čovjekove podvojenosti i izgubljenosti, upozorio je biskup. Gospodin Isus Krist
kroz preuzetu tjelesnost trpio je s nama, položio sebe na križ, da pobijedi moćna Božja ljubav,
jača od smrti.
Kad Isus kaže da su on i Otac jedan u drugome, svjedoči istinu kako osobe koje
žive u međusobnom povjerenju, prebivaju svojim duhom jedna u drugoj, i tada se u njihovoj
tjelesnosti događa najljepša: komunikacija duha, koji ih iznutra ispunja. Bog želi svojim
Duhom biti u nama da i mi budemo u njemu povjerenjem i ljubavlju, istaknuo je biskup.
Kad Isus tvrdi da je njegovo tijelo kruh za život svijeta, prepoznajemo govor o
euharistiji, o „krušnoj“ dimenziji njegova tijela. Kruh nema smisla ako ga se blagovanjem ne
potroši. Kad ga se pojede, kruh se pretvara u moć od koje se živi.
U toj se krušnoj činjenici krije logika ljubavi. To je logika Isusova tijela položenog za nas i krvi prolivene za nas, žrtve
ljubavi čiji dionici postajemo po euharistijskom kruhu i vinu. Podsjetivši nazočne
srednjoškolce da se drama našeg postojanja sastoji u tome tko zapravo u nama prebiva, biskup
ih je pozvao neka nikom ne dopuste da ih uvede u svijet uskih sebičnih interesa, nego da s
Isusom Kristom budu u svijetu moćna duha, povjerenja i ljubavi. Vaša je velika šansa da u
svojoj slobodi izaberete Isusa Krista za prvu i najvažniju osobu svoga života, i da on bude u
vama i vi u njemu povezani dubokim povjerenjem, ustvrdio je biskup mladima.
Kazao je kako im Crkva u katoličkim školama pomaže ne samo da steknu potrebna znanja, nego ponad
svega da ne budu ljudi zaostalog srca, ravnodušna za Boga i čovjeka, nego osobe naprednog
srca ispunjena povjerenjem i u Boga i u čovjeka. Još je rekao da ga uvijek oduševljavaju
jednostavni i mali ljudi koji nisu završili velike škole, ali koji su zbog svoga velikog
povjerenja u Bogu ljudi po kojima se ne događaju sukobi i ne rađaju ratovi, tvori mir. Pozvao
je mlade hodočasnike da oni uz Božju pomoć budu osobe trajne komunikacije između Boga i
čovjeka, između neba i zemlje. Zamolio je Isusovu Majku, Gospu Voćinsku da pogleda mlade
hodočasnike koji čeznu za veličinom i uspjehom, i da im pomogne da budu veliki i uspješni
po onome što njezin Sin može unijeti u njih, po tijelu svome položenom i krvi prolivenoj, po
ljubavi svojoj za nas, najmoćnijoj poveznici između neba i zemlje, i najsnažnijoj stvarnosti
koja postoji na zemlji i vodi u nebo.
Pri završetku svete pričesti hodočasnici su predvođeni biskupom uputili Bogu molitvu
za Požešku biskupiju, koja se ove godine spominje 25. obljetnicu svoga postojanja.
Otpjevavši „Kraljice neba, raduj se“, biskup je izmolio čin povjere Isusovoj Majci. Na
svršetku svete mise Ivan Matković, učenik Srednje škole Pakrac, zahvalio je biskupu Antunu
za predvođenje slavlja te mu je u ime hodočasnika čestitao jubileje: 75. rođendan, 50.
obljetnicu svećeništva i 25. obljetnicu biskupstva, a Sara Alaber, učenica Katoličke gimnazije
iz Požege uručila mu je cvijeće.
Zahvaljujući na čestitci i dobrim željama koje su mu izrazili mladi hodočasnici, biskup
je zahvalio njihovim roditeljima, ravnateljima njihovih škola, profesorima, vjeroučiteljima i
župnicima, kao i svima onima koji im pomažu da izrastaju u ljude povjerenja u Boga i
čovjeka, te je na sve sudionike slavlja zazvao Božji blagoslov.
Nakon odmora i okrjepe mladi hodočasnici su prigodnim zabavnim programom
okončali svoje hodočašće.
