Uoči 33. godišnjice tragične pogibije devetorice pripadnika 123. brigade i dvojice pripadnika Odreda veza GSHV iz Samobora, koji su na svirep način ubijeni u zasjedi na Papuku 1991. godine, postavljenoj od strane četnika iz Slatinskog Drenovca i nekadašnje Jugoslavenske narodne armije danas je nekoliko članova obitelji u pratnji umirovljenog satnika Josipa Širića i njegovih ratnih suboraca posjetilo oba mjesta stradanja.
Vedro i tužno bilo je prosinačko nebo pod kojim su se po tko zna koji put dozivala sjećanja na najveću tragedija Domovinskog rata koja je u crno zavila cijelu Požeštinu. Oni koji su tog 2. prosinca sudjelovali u izvlačenju tijela, među kojima je su satnik Širić, Miroslav Žilić, Đurica Pavlović te Josip Grbeš, koji je kao zapovjednik interventnog voda 1. bojne sudjelovao u svim prosinačkim akcijama, još uvijek se dobro sjećaju položaja kamiona na mjestu prve, i stanja osobnog automobila u koje je ispaljena zolja, na mjestu drugu zasjede. Iz razgovara prožetog emocijama jasno se da razabrati da on, kao i nekolicinu njegovih suboraca svakom novom obljetnicom taj kobni dan iznova proživljavaju – prenosi Incerummedia.hr
Kao i prijašnjih godina, u pratnji nekoliko mojih suboraca iz 123. brigade i izviđačke diverzantske desetine te pojedinih članova obitelji tragično nastradalih branitelja došao sam podno Baze Papuk. Danas su sa mnom Vjeko Pišmiš, sin Damira Pišmiša, nećaci Vinka Tomaševića te sestra pokojnog Davora Dragića, Jasna Biondić. Koliko god da smo tužni, toliko smo i ponosni na te ljude i našu povijest. Tragičan događaj tijekom kojeg su četnici postavili zasjedu i na zvjerski način ubili naše prijatelje i suborce bio je okidač da general pukovnik Miljenko Crnjac povede 123. brigadu i uz pomoć 127. brigade, oslobodimo dio Papuka do 31. 12. 1991- pojašnjava Širić te dodaje da ovo isključivo radi kako bi prenošenjem znanja na mlađe generacije očuvao sjećanje na herojsku žrtvu svojih suboraca.
-Opet ću pripomenuti, ono što pokušavam već 3-4 godinu za redom, jest približavanje tog tragičnog djela naše povijesti, djeci i obitelji nastradalih branitelja. Svi smo već u godinama i jednog dana kad umremo pitanje je hoće li im itko umjeti pojasniti što se podno Baze Papuk uistinu dogodilo. Dovesti na mjesto stradanja djecu branitelja zalog je za budućnost, jer će oni sjećanja na taj događaj prenašati svojim naraštajima. Politika me ne zanima niti me itko može zabraniti obilježavanje ovog događaja na ovakav način, u privatnoj režiji.
Moram zahvaliti načelniku Općine Velika Robertu Hofmanu kao i dečkima iz Udruge branitelja Općine Velika na logističkoj podršci, kao i mom prijatelju i hrvatskom branitelju koji je platio ručak za članove obitelji tragično nastradalih branitelja, a koji je želio ostati anoniman- ističe Širić.
I nakon više od 30 godina umirovljeni satnik Širić još uvijek je šokiran nasiljem i zvjerstvom iskazanim kroz klasičnu školsku zasjedu za koju nitko da dan-danas nije odgovarao, a vjerojatno ni nikad neće pa preostaje samo nadu položiti u onaj Božji sud, kojem za razliku od ovog zemaljskog nitko neće umaći.
-Lovci kad idu u lov na divlje svinje i jelene, dokrajče životinju jednim metkom. Nažalost, ti naši dečki su ubijeni na zvjerski način te je svaki dobio po 15-20 metaka. Krivo mi je što ovaj tragičan događaj neki pokušavaju iskoristiti na drugi način. Ja te namjere nemam, a ni osobe koristi. Dok budem živ i dok budem mogao hodati događaj ću obilježavati u privatnoj režiji, zajedno sa članovima obitelji. To su uvjeti u kojima na miru, bez proceduralnih koraka, možemo se svi ispričati. Upravo zato, sa mnom idu i neki moji suboraci koji znaju i mogu objasniti neke stvari vezane za ovu tragediju pojedinim članovima obitelji – zaključuje Širić.
