1000 oluja, ali samo jedna slobode vrijedna

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp


Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) velika je vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba gdje je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina i bez kakva međunarodnoga priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim istočne Slavonije; međutim, ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvorit će uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.

Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10 400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Sukobljene strane
Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagalo HVO te 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, možda i zbog iznimne brzine kojom se operacija odvijala, te je već drugog dana akcije pao Knin, glavni grad srpske paradržave, a čitava RSK razbijena je u svega tri dana. Vojska Republike Srpske iz susjedne BiH ozbiljnije je djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.

Hrvatska vojska
Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.

Snaga u vrijeme Oluje:

25 potpuno opremljenih brigada
Stalna vojska: 50 000 ljudi
Mobilizirano: više od 100 000 ljudi
Ukupno vojnika u Oluji: 150 000 – 200 000
Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70 000 vojnika
400 tenkova
Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača
U Operaciji Oluja HV je koristila[15] snagu:

5 gardijskih brigada,

  1. hrvatski gardijski zdrug,
  2. gardijska bojna,
    23 domobranske pukovnije,
    18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
    3 brigade protuzračne obrane,
    4 središnjice elektronskog djelovanja,
    dijelovi 16. topničko raketne brigade, dijelovi 15.POtrbr Križevci, samostalni topnički i protuoklopni divizijuni, 33. inženjerijske brigade, 40. pukovnija veze,
    Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
    dijelovi Hrvatske ratne mornarice
    3100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova
    Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.

HV je bio organiziran uz dosta improvizacija i sa zapovjednim kadrom koji je samo malim dijelom imao sustavno vojno obrazovanje. Naoružanje je uglavnom osvojeno od bivše JNA, uz dosta lakog naoružanja i opreme istočnoeuropskog podrijetla kupljene iz vojnih viškova nakon raspada Varšavskog ugovora početkom 1990.-ih godina. S obzirom na to da je izvoz oružja na ratom zahvaćeno područje bivše Jugoslavije bio zabranjen, nabave oružja i vojne opreme su osiguravane u tajnim operacijama. Zahvaljujući takvim akvizicijama uspjelo se formirati dovoljno respektabilno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.[16] Hrvatska ratna mornarica, opremljena uglavnom plovilima oduzetima neprijatelju (na početku rata 1991. zaplijenile su hrvatske snage u Šibeniku približno četvrtinu jugoslavenskih plovila, te je u žestokim borbama taj plijen obranjen) i oslonjena na dovoljno snažne hrvatske brodograđevne i druge industrijske kapacitete, bila je dovoljno snažna da odvrati Jugoslavensku ratnu mornaricu od ugrožavanja hrvatskih voda. Domaća industrija je za potrebe HV također proizvodila znatne količine oružja i vojne opreme.[17] U proteklom razdoblju je u praksi bilo dokazano da su postrojbe HV sposobne organizirati i izvesti opsežne operacije, a gardijske i postrojbe specijalne policije–kojima su bile namijenjene najsloženije zadaće–bile su samopouzdane i već dosta iskusne.

Srpska vojska Krajine
Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba–Srpska vojska Krajine (SVK)–bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna topništva. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14 000 ljudi. Pored vojske, bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Snaga u vrijeme Oluje:

40 000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20 000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu (sa 124 tenka, 18 oklopnih transportera i 195 topničkih oružja),[18] koji nije bojno djelovao. Oko trećine tih snaga činile su lokalne straže, često sastavljene od vojnih obveznika starijih godišta.
200 tenkova
Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača
Među ljudstvom SVK vladala je općeraširena apatija i nevjerica u budućnost paradržave koju su branili. Osobito je Operacija Bljesak u svibnju 1995. godine potaknula rešpekt prema snagama HV i nepouzdanje u vlastite snage. Na području Sjeverne Dalmacije je bila raširena spoznaja da su akcijama HV i HVO na obližnjem području BiH tijekom 1994. i 1995. godine dovedeni u poluokruženje i da se iz svojih zapuštenih gradića pritisnutih nestašicama (čak i električne energije) objektivno ne mogu braniti pred mnogobrojnijim i dobro organiziranim hrvatskim snagama koje nastupaju osloncem na veća hrvatska urbana središta poput Zadra, Šibenika i Splita.

Kao strateška rezerva SVK služila je Vojska Republike Srpske – snage srpskih pobunjenika u BiH, koje su (s teritorijalnim postrojbama) imale oko 180 000 vojnika. Te su snage – koje su u sklopu pripreme opsežne i vrlo ambiciozne Operacije Vaganj imale u borbenom rasporedu na terenu raspoređene znatne postrojbe–doista prihvatile postrojbe SVK u njihovom povlačenju iz Hrvatske i pružile otpor napredovanju snaga HV, ABiH i HVO na teritorij BiH, koje je uslijedilo nakon potpunog uspjeha Operacije Oluja.

Omjeri
Omjeri Srpske vojske Krajine i Hrvatske vojske:

Ljudstvo : 1 / 3,7
Tenkovi : 5 / 7
Topništvo : 5 / 4

Gubici i ratni plijen
Ukupni hrvatski vojni gubici bili su 174 poginulih, 1.100 ranjenih (teže 572 i lakše 528) vojnika, 3 zarobljena, 15 nestalih, ukupno 1.314.

Nepovratni gubici Srpske vojske Krajine bili su znatno veći od hrvatskih. Po hrvatskim podacima, do 21. kolovoza 1995. asanirano je i uredno pokopano 560 poginulih pripadnika SVK.

Ratni plijen koji je zaplijenila Hrvatska: 4.112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76–152 mm), 6 višecjevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko bombarderske avijacije i dr.

Najpoznatija rečenica je zasigurno ona od prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana a ona je: “Imamo svoju Hrvatsku”.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika