General Miljenko Crnjac jedan je od heroja Domovinskog rata i vojno-redarstvene akcije Oluja. Njegova uloga u tom vremenu sasvim sigurno nije dovoljno priznata. Tijekom Oluje Crnjac je bio zapovjednik Zbornog područja Karlovac, a njegova uloga zanimljiva je utoliko što svjedoci vremena tvrde da je najzaslužniji za predaju 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine. Riječ je o oko 5000 vojnika koje je predvodio pukovnik Čedomir Bulat. Zasluge za to u javnom se prostoru pripisuju generalu Petru Stipetiću, premda će Crnjčevi suborci reći da je on predvodio cijelu operaciju zarobljavanja – prenosi Dnevno.hr
Jedan od onih koji smatraju da je Crnjcu učinjena povijesna nepravda jest i general Ljubo Ćesić Rojs, koji je često u svojim istupima tvrdio da je Crnjac “školski primjer” vojnika koji je odradio najteži operativni dio posla, dok je slavu pokupio Stipetić. To je, po Rojsovu mišljenju, nepravda koju su mu nanijele kasnije političke strukture. Predajom 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine 8. kolovoza 1995. završena je operacija Oluja. Tri desetljeća govori se da je Stipetić zarobio srpski korpus, što nije istina.
Ratni suradnici i niži zapovjednici koji su krvarili na liniji dugoj 180 kilometara od Kupe do Kapele svjedočili su da je operativni pritisak i potpuno taktičko okruženje 21. kordunskog korpusa iznijelo njihovo zborno područje pod Crnjčevim vodstvom. I naši sugovornici svjedoče kako je ponuda za predaju 21. korpusa bila “na stolu” još od 1992., a na njoj je sve do Oluje radio jedan od najvažnijih operativaca te akcije, tada voditelj Ureda za odnose s UN-om i EEZ-om, pukovnik Tihomir Brckan. Crnjac je obavio sav posao, a Stipetić je pred kamerama pozirao sa zarobljenim srpskim pukovnikom Bulatom, što je, po mnogim mišljenjima, jedna od najvećih nepravdi kada je riječ o zaslugama u operaciji Oluja. Crnjac posljednjih godina vodi tešku zdravstvenu borbu, a njegovi suborci s vremena na vrijeme javno istupaju i predlažu da se obznane njegova djela te valoriziraju dodjelom odgovarajućih priznanja.
Ne govori
Da je 65-godišnji Crnjac u teškom zdravstvenom stanju, potvrdila nam je njegova supruga Ružica, koja se o njemu i brine. Nepokretan je i jedva može komunicirati. Komunicirati zato može pukovnik Brckan, koji već dugo prikuplja građu. U rat je “Tica”, kako su ga zvali, ušao s 31 godinom. Rođeni Ogulinac vodio je skupine koje su na terenu, iza zatvorenih vrata, dogovarale predaju 21. korpusa, koja se smatrala važnom i planirala se od početka rata.
“Njihovim zapovjednicima 1992. rekao sam da ćemo biti tu kad se odluče predati i zajamčio im sigurnost. Tada su se na to nasmijali, a 1995. predaja se stvarno dogodila. Uloga generala Miljenka Crnjca bila je izuzetna. Smatram da je možda i važniju ulogu imao general Pavao Miljavac, koji je iznio mnogo toga”, kaže Brckan pa dodaje da je od Miljavca naučio da ništa ne govori, nego da piše. Na uvid nam je dao i kronologiju zbivanja na širem karlovačkom području, koje je uključivalo dijelove Banovine i Korduna. Ona daje jasnu sliku kako je planirana, pa onda i provedena akcija koja se smatra završnicom Oluje.
Po zapovijedi tadašnjeg načelnika Glavnog stožera, generala zbora Antona Tusa, 1992. formiran je Ured za suradnju s PMEZ-om, UNMO-om i UNPROFOR-om, odnosno stranim promatračima Domovinskog rata, za sektor Sjever, na čije je čelo postavljen Kruno Kovačević. Njegov je zamjenik bio tadašnji satnik Brckan. Pripadnici Ureda imali su ključnu ulogu u predaji 21. korpusa, iako do zadnjeg trena nisu znali da će se to dogoditi 1995. za vrijeme Oluje. Ključni su se događaji zbili godinu dana prije, kad je Miljavac, dobivši čin general-bojnika, otišao u Glavni stožer, dok je Crnjac imenovan zapovjednikom karlovačkog zapovjednog područja.
Specijalni rat
“Centralna, državna komisija organizira sastanak u Turnju 13. siječnja 1994. Nazočili su Stipetić s naše strane i pukovnik Kosta Novaković u ime pobunjenih Srba, kao predsjednici komisije. Činjenica da je održan sastanak ovakve razine potvrdila je našu procjenu iz 1991. o potrebi pregovaranja kao oblika specijalnog rata protiv tada bolje vojno organiziranog neprijatelja, dok ne sazru uvjeti za druge oblike borbe. Do sredine ožujka održano je osam sastanaka svih razina i s civilnim vlastima u Turnju i Vojnovcu“, prisjeća se Brckan. Za daljnji tijek događaja bio je važan takozvani zagrebački sporazum o prekidu vatre, potpisan 29. kolovoza 1994. U tim okolnostima u karlovačkom predgrađu Turanj, koje je bilo prva crta bojišnice i linija razdvajanja Hrvatske i “Krajine”, sastali su se Miljavac i vođa 21. korpusa Čedomir Bulat, što je udarilo temelje predaji nešto više od godinu dana poslije.
“U jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. u Odjel su došli svi članovi timova UNMO i ECMM za objašnjenja o situaciji i trenutnoj borbenoj aktivnosti HV-a. Sugerirano im je da imamo informacija o predaji dijela neprijateljskih postrojbi pa bi to trebalo provjeriti na terenu. Naravno da je cijela priča bila izmišljena, ali u općem metežu prvog dana Oluje dobro je zvučala. Cilj takvog načina vođenja sastanka bio je zbuniti suprotnu stranu, jer će sigurno u neprijateljskom zapovjedništvu doznati za ‘predaju’ nekog dijela svojih postrojbi, čime se stvara nemir i ruši borbeni moral vojnika na suprotnoj strani. U popodnevnim satima poslali smo poruku u Komandu 21. kordunskog korpusa da smo spremni za razgovor o njihovoj predaji. Odgovor neprijateljske strane došao je vrlo brzo, već oko 18 sati, bili su spremni za pregovore uz uvjet dogovora o primirju”, prisjeća se Brckan, koji je tada kao voditelj Odjela bio uvjeren da je riječ o dobroj šali.
O svemu su obavijestili Crnjca, koji je bio u Ogulinu, i njegova zamjenika Ivu Polovića. Šest sati poslije stigla je potvrđena, provjerena informacija o spremnosti za pregovore o predaji kompletnog 21. korpusa. Tražili su susret Brckana i potpukovnika Slobodana Lazarevića u Turnju 5. kolovoza u 3.30. “Polović je odbio dati dozvolu za nastavak aktivnosti, tvrdeći da karlovačko zapovjedno područje nema ovlasti u pregovorima o predaji. Nakon kraće rasprave donesena je odluka da se s pregovorima nastavlja na vlastitu odgovornost. Vjerovali su da će pregovarači, naši ili njihovi, s obzirom na situaciju, biti likvidirani”, kaže Brckan. Miljavac se nalazio na izdvojenom zapovjednom mjestu u Ogulinu i bio je obaviješten o situaciji. Srbima je poručeno da pregovori mogu početi. General Miljavac otišao je na konzultacije k predsjedniku Tuđmanu, a u međuvremenu je prvi sastanak s Lazarevićem propao zbog izgubljene veze. Karlovcu je tada poručeno, uz pohvale za angažman, da će Zagreb i Stipetić, koji je bio u Sisku, preuzeti dalje tu akciju.
Proces predaje
“Napori da stupimo u kontakt s Komandom 21. kordunskog korpusa nastavljaju se 6. kolovoza. U ranim jutarnjim satima 7. kolovoza stigla je obavijest od voditelja Ureda za EZ i UN u MORH-u, brigadira Budimira Pleštine, da se ja i jedan časnik za vezu odmah moramo javiti u Sisak Stipetiću radi predaje 21. korpusa. Oko osam sati to smo i učinili. Zapovijed je bila da čekamo razvoj događaja jer se predaja radi na višoj razini. Stipetić je čekao poteze kanadskog generala Petersa i francuskog generala, koji su dio Zapovjedništva snaga UNPROFOR-a, a navodno su imali veze s Bulatom i ministrom unutrašnjih poslova RSK Tošom Pajićem“, prisjeća se naš sugovornik. Cilj kanadskog i francuskog generala bio je zadržati naše snage kako bi se što više naoružanja, opreme i vojnika tzv. RSK povuklo iz Hrvatske.
“Ni Stipetić nije vjerovao kad su mu to naši časnici predočili. To otezanje bilo je čista krađa vremena”, kaže Brckan. Time se otežavala situacija na terenu jer je više od 50.000 izbjeglica zakrčilo cestu Topusko – Glina, tvoreći živi zid između hrvatskih postrojbi i Bulatova 21. korpusa. Plan dijela časnika UN-a bio je dogovor sa Srbima i izazivanje situacije u kojoj bi došlo do napada hrvatskih vojnika na civile. “Stipetić se našao u vrlo teškoj situaciji punoj dilema. Kao čovjek i vojnik. Činilo se da polako gubi živce, uz opće likovanje i smišljene provokacije visokih časnika UN-a. Teško je bilo promatrati taj metež na terenu, izbjegavam riječ ‘kaos,‘ naročito znajući da časnici za vezu iz Karlovca mogu izravno utjecati na proces predaje. Iz nekog razloga spriječeni su u tome. Stupio sam u kontakt sa zapovjednikom UNPROFOR-a za Sjever, ukrajinskim generalom Mokrencem, koji mi je rekao da je nekome cilj uvući HV u sukob s vojskom 21. korpusa i potaknuti što veće stradanje srpskih civila”, kaže Brckan.
Stipetić je na temelju tih informacija odobrio napad. Paralelno je dogovarao sastanak Mokrenca i Brkana, Bulata i Pajića. Stipetić je bio uzrujan i rekao im je da imaju sat vremena. Kada je rok istekao, teškim ga je mukama uvjerio da procesu da još malo vremena pa je on, kako stoji u dokumentu, otišao na kraći odmor u Glinu. U 14.30 visoki časnici pozdravili su Brckana i Kasunića, čestitajući HV-u pobjedu i zahvalivši im na angažmanu sa što manje prolivene krvi.
Neupitni heroj
“Potom smo Bulata odveli Stipetiću, koji je bio dalje od nas, iza crte razdvajanja, te mu je Bulat predao svoj 21. korpus”, opisuje Brckan. Iako nitko ne tvrdi da Stipetić nije imao zasluga, suborci ističu Miljavca i Crnjca kao ljude koji su spriječili potencijalnu “klaonicu” na tom području, jer je Stipetić gubio živce u zamornim pregovorima. “Naravno da je Stipetić imao ogromne zasluge, ali nije baš sve fer ni pošteno, pogotovo kad se zanemaruju zasluge Crnjca i Miljavca”, zaključuje upućeni sugovornik.
U medijskom prostoru general Miljenko Crnjac jest zaboravljen i marginaliziran, ali u rodnom požeškom kraju ima status neupitnog heroja Domovinskog rata te prvog ratnog zapovjednika 123. požeške brigade, koja je formirana u jesen 1991. Ta je brigada do kraja 1991. u nekoliko akcija oslobodila dotad okupirani zapadni dio općine Požega te zauzela položaje prema Pakracu sve do Španovice. Početkom 1992. Crnjac je premješten u Zagreb na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku, potom je bio pomoćnik glavnog inspektora HV-a, pomoćnik ministra za personalne poslove te zapovjednik Zbornog područja Karlovac.
S te dužnosti sudjelovao je u Oluji kao najmlađi general. Postrojbe pod njegovim zapovjedništvom probile su se do Slunja i izašle na granicu s BiH. Od 12. ožujka 1996. bio je pročelnik vojnog kabineta predsjednika Franje Tuđmana. Dobio je čin general-pukovnika. Bio je zapovjednik Zbornog područja Pazin te je završio Ratnu školu “Ban Jelačić”. Nakon umirovljena 2001. magistrirao je i osnovao tvrtku za razminiranje Rumital.
