Projekt novinarske družine Nautes Zlato Zlatne doline u svojoj je prvoj fazi obuhvatio teme koje se i same nameću kao temeljne – ratarstvo, stočarstvo, mljekarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo, pčelarstvo i proizvodnja meda. Nakon toga je uslijedilo istraživanje nematerijalnog bogatstva u ljubavi prema folkloru, književnosti i jeziku, ali i ljubavi prema najplemenitijim slavonskim životinjama – konjima.
Vjerujemo da su već stari Rimljani u ove krajeve došli na konjima baš kao što su konji donijeli i Slavene u ove krajeve. Konj je bio životinja koja je Zlatnodolinašu pomogla u njegovim svakodnevnim poslovima, ali i drugim životnim potrebama dok ga nisu zamijenili mehanizirani strojevi. Dvije naše sugovornice, bivše KG-ovke, Matija i Petra, od malena razvijaju ljubav prema konjima što je do izražaja posebno došlo kako u njihovim srednjoškolskim danima tako i danas. Prva je naša sugovornica Matija Horvat, Požežanka s novom adresom u osječkom Antunovcu – prenosi Katolička gimnazija Požega.
Koje je danas mjesto konjima u Zlatnoj dolini?
Ako usporedimo današnje konje s onima od prije 50, 100 i više godina mogu reći da su im se mjesto i svrha uvelike promijenili. Svrha konja u prošlosti prvenstveno je bila rad, a Zlatna dolina je kraj poznat po ,,kirijašima”. U Požegi i okolici bilo je dvadesetak kirijaških obitelji, a moja obitelj je bila jedna od njih. Kirijaši su s konjima vadili pijesak iz Orljave, izvlačili trupce iz šume te prevozili razni teret. To su neki od poslova koje su konji u prošlosti odrađivali, a danas se time malo tko bavi. Danas ljudi u Zlatnoj dolini konje drže iz ljubavi i hobija, s njima rekreativno uživaju i idu na manifestacije.
Jesu li oni zlato Zlatne doline?
Na leđima konja ispisana je povijest čovječanstva i oni su duboko utkani u našu prošlost i tradiciju. Sa sigurnošću mogu reći da su konji zlato koje treba njegovati i voljeti te prenositi tu ljubav na mlađe generacije.
Kako se i kada razvila ljubav prema ovoj prekrasnoj i moćnoj plemenitoj životinji?
Na prenesenoj ljubavi prema konjima i gutanju konjske dlake kao malenoj najviše mogu zahvaliti tati. Konji su u našoj obitelji preko 60 godina, od pradjeda pa sad do mene. Najranije uspomene s konjima imam otkad sam prohodala i najzanimljivije mi je da većinu uspomena kojih se sjećam od malena imam s konjima. Ponajviše tati mogu zahvaliti što je uvijek podupirao tu moju zaluđenost, od financijskog aspekta pa sve do brige o konjima dok sam studirala.
Danas si odrasla osoba, no jesi li se ikada kao mala bojala tako velike životinje? Ima li razloga strahu od konja?
Konja se nisam nikad bojala pa ni kao mala. Kroz godine sam naučila čitati govor tijela konja – konj prije nekakve reakcije uvijek upozori svojim govorom tijela. Konji su velike životinje i normalno je da kod nekih ljudi izazivaju strahopoštovanje, ali sam strah ne. Također su po prirodi vrlo nježne životinje i mislim da ih se ne treba bojati. Konji također osjete ako ih se ljudi boje, stoga smatram da ljudi koji se boje konja ne bi niti trebali imati veze s njima. Unatoč tome, biti na oprezu nije na odmet jer su konji ipak živa bića koja razmišljaju svojim mozgom. Nešto što nama nije opasno ili zastrašujuće njima možda jest. Nikad ne znamo kad se konj može nečega uplašiti i burno reagirati. Također je potrebno znati da je konj u životinjskom carstvu plijen, a ne predator. To znači da će on, nađe li se u opasnosti, pobjeći. Nije mu u prirodi napasti ono ili onoga tko mu izaziva nezadovoljstvo.
Što tebi predstavljaju konji, možeš li opisati svoju vezu s tom životinjom, koja je njihova uloga u tvom životu?
Kada bih morala odabrati nekoliko riječi koje me asociraju na moju vezu s konjima to bi bile riječi mir, strast, uživanje i sreća. Cijeli svoj život posvetila sam konjima, čak do te mjere da sam zbog njih i upisala fakultet u Osijeku. Nikad mi niti jedan drugi grad nije dolazio u obzir što se tiče studiranja jer sam znala da želim biti što bliže Požegi s mogućnošću dolazaka svaki vikend kući zbog životinja. Što se tiče veze s konjima krivo je gledati na konja kao na svog slugu koji ”služi” za jahanje, vožnju ili rad. S konjima je potrebno razviti prijateljski odnos pun uzajamnog i obostranog poštovanja. Uloga mojih konja u mom životu je jednostavna – to je da se međusobno usrećujemo. Nekad mislim da me usrećuju samo svojim postojanjem. Obožavam biti u njihovom društvu, obožavam se brinuti za njih i ne uzimam zdravo za gotovo tu privilegiju što mi dopuštaju da sjedim na njihovim leđima te da zajedno kroz jahanja uživamo u prekrasnoj prirodi kojom smo okruženi. Zauzvrat ja njih usrećujem mrkvicama, jabukama, češkanjem i timarenjem.
Možeš li (malo romantičarski) opisati osjećaje koje u tebi izaziva susret s konjima.
Konji u meni bude mnogo različitih osjećaja, najviše prema njima osjećam ljubav i potrebu da se brinem za njih i omogućim im najbolje moguće životne uvjete. Pošto radim uredski posao, konji mi predstavljaju svakodnevni bijeg od gledanja u kompjuter, tipkanja i sjedenja. Ako sam ljuta ili tužna, oni će me uvijek na neki način razveseliti. Mislim da provođenje vremena sa životinjama u prirodi stvarno liječi dušu. Društvo konja uvijek bih odabrala prije nego društvo ljudi.
Je li istina da je ljubav prema konjima terapijska?
Ljubav i provođenje vremena s konjima definitivno je neka vrsta terapije! Također je znanstveno dokazano da konji pozitivno utječu na npr. djecu s poteškoćama u razvoju. Izjava ,,Ima nešto u vanjštini konja što čini dobro nutrini čovjeka“ ne postoji bez razloga.
Možeš i predstaviti koje su tvoje obveze prema njima, kako se zovu, koje su pasmine…
Moji konji su lipicanci i trenutno ih imamo 5, uskoro 6. Zovu se Favory, Canissa, Batosta, Rajna i Lela. Mnogo ljudi misli da je imati konja lako i da je lijepo jahati, ali tu ima puno više obaveza i posla. Kako bismo konjima poboljšali životne uvjete, a i
sebi maksimalno olakšali količinu posla oko njih, napravili smo im uvjete života što smo sličnije mogli napraviti divljim konjima. Naši konji žive u jako velikome koralu (ispustu) što im omogućuje puno kretanja kroz dan, a i noć. U tom prostoru imaju nadstrešnicu u koju mogu ući, kako bi se sklonili od padalina i vjetra i iz koje mogu izaći kada god žele. Sijena i vode imaju po volji, mogu jesti, piti i socijalizirati se s drugim konjima 24/7. Takav način držanja konja je i nama uvelike smanjio posao oko njih, a njima povećao kvalitetu života. Trenutne obveze koje prema njima imamo je kontrolirati imaju li dovoljno hrane i vode, uz neograničeno sijeno nadohranjivati ih zrnom, jednom u dva mjeseca zvati potkivača kako bi im orezao kopita te po potrebi veterinara.
Je li to bolno za konje? Znači, prije svega njima je potreban pediker?
Da, konjima je potreban pediker odnosno potkivač kako bi im orezao kopita svakih 45 dana do 2 mjeseca. Orezivanje kopita nimalo ne boli jer dio koji se orezuje nije prokrvljen i nema živaca. To je doslovno identično kao rezanje noktiju kod ljudi.
Zašto konjima uvijek dajete strana imena? Je li to neko pravilo ili nešto drugo? Konjima još ne dodjeljuju imena ljudi kao što danas daju psima i mačkama?
Svaka pasmina konja ima pravilo po kojemu se imenuju novorođena ždrebad. Konji sa pedigreom moraju se imenovati po pravilu koje je vezano za tu pasminu. Kod lipicanaca je slučaj da ždrijebe nasljeđuje ime od svojih roditelja, koje mora biti upisano u papirima tog ždrijebeta, ali vlasnik sam bira hoće li se koristiti tim imenom kad radi s konjem ili će odabrati neko drugo ”radno” ime koje mu se sviđa. Na primjer naša kobila Batosta ima dva ženska potomka i njih se obje u svojim papirima zovu Batosta, ali mi da ne bismo zvali 3 konja istim imenom odabrali smo im ”radna” imena Rajna i Lela. Postoje i konji s ljudskim imenima naravno. Kod hladnokrvnih pasmina konja nerijetko sam čula da se zovu Olga, Dunja, Mara itd.
Gdje si se sve pojavljivala sa svojim konjima, je li te netko na to potaknuo, što tebi predstavlja sudjelovanje u javnim događajima sa svojim konjima?
Od nekakvih manifestacija s konjima najčešće sam znala sudjelovati na našem festivalu Zlatne žice Slavonije. Također sam sudjelovala na nekoliko pokladnih jahanja koja su karakteristična za ovaj zimski dio godine. Na odlaske na tradicijska jahanja najviše me poticao tata i skoro uvijek smo išli zajedno. Na javnim sudjelovanjima najbolje se može vidjeti kako tko brine o svojim konjima, čiji su konji njegovani, okupani te imaju odgovarajuću opremu. Mislim da je svim sudionicima u cilju pokazati se u što boljem svjetlu. Meni sudjelovanje na manifestacijama s konjima predstavlja ljubav prema našoj prelijepoj tradiciji i Slavoniji.
Ima li po tebi konjogojstvo budućnost u Zlatnoj dolini, Hrvatskoj…?
Sve je više i više mladih u Požegi i okolici zainteresirano za konje u zadnje vrijeme pa sam uvjerena da konjogojstvo ima budućnost u Zlatnoj dolini. Nažalost, to su sve privatni vlasnici konja koji imaju tu sreću i privilegiju da imaju konje. Jedna stvar koja Požegi jako nedostaje je nekakva škola jahanja ili udruga za terapijsko jahanje. Djeci u Požegi nije lako doći do konja, a najbliži službeni klub je tek 60-ak kilometara udaljen. Mislim da je to nešto na čemu bi grad morao poraditi i probati nešto osnovati.
Matija, bila si naša učenica, čime se baviš danas i ima li to nekakve veze s tvojom ljubavi prema konjima?
Posao koji radim je uredski i, nažalost, nema veze s konjima, ali to me ne sprječava da sve svoje slobodno vrijeme provodim s njima. Baš oni mi i služe kao bijeg od problema i odmor.
Kako vidiš sebe u budućnosti u odnosu na ljubav prema konjima, hoćeš imati farmu, svoju miniergelu?
Pa mogu reći da svoju farmu već imam i da živim svoj dječji san! Brojčano stanje konja nam je već poprilično veliko i nadam se da nećemo prijeći dvoznamenkasti broj J. Što se tiče širenja farme to će vjerojatno biti u smislu nabavljanja kokica, možda nekakve mini gice ili koze za ukras jer konja imamo stvarno dovoljno.
Vjeruješ li da ćeš uspjeti prenijeti tu ljubav na obitelj koju ćeš sama osnovati?
U to ni najmanje ne sumnjam! Ako budem imala dijete planiram s njime raditi sve što je moj tata radio sa mnom, što je i dovelo do ove opsesije konjima.
MINIPOJMOVNIK
UZENGIJE – dio sedla koji služi za pridržavanje stopala jahača
STREMEN – kožni remen koji pričvršćuje uzengiju za sedlo
SAPI – zadnji dio trupa konja
ULAR – dio opreme za konje koji se nalazi na glavi, a pomoću njega se konj vodi
KORBAČ – bič
KENTER – malo sporiji galop ili galop pod kontrolom. Prosječna brzina kentera je 20 km/h
PONJAVAC – prostirka ručne izrade koja se najčešće izrađuje od vune, a njezina osnovna namjena je pokrivanje. (jahači ga koriste na manifestacijama ispod sedla)
OMAK/OMICA – muški i ženski konj mlađi od 3 godine
KOŽUŠAK – prsluk izrađen od tanke kože, sastavni dio nošnje i jahačica na manifestacijama
REKLJA – šokačka jakna, također često nošena na zimskim manifestacijama
Blitz pitanja:
Dorat ili vranac? vranac
Kas ili galop? galop
Kobila, pastuh ili kastrat? kastrat
Lipicanac ili posavac? lipicanac
Požega ili Antunovac? Požega će uvijek imati posebno mjesto u mome srcu, ali novi život zasnivam u Antunovcu pa ću reći Antunovac.
Selo ili grad? selo
Konj ili čovjek? Definitivno konj!
Kauboj ili Indijanac? Indijanac
NajKnjiga? Put rata i Smisao života jednog psa
NajFilm? A svi o konjima, naravno.
Tekst i foto: Miroslav Paulić – Katolička gimnazija Požega
