“Neke žene ne trebaju pozornicu da bi bile velike. One tiho kroče kroz život, gradeći svijet oko sebe snagom ljubavi, požrtvovnosti i neuništive volje. Jedna od tih žena je Ruža Vidović.
Ružin život nije bio ni lak, ni jednostavan. Rođena i odrasla u Kotor Varošu, živjela je u vremenu koje nije štedjelo nikoga. U braku s mužem koji je radio u Sloveniji, Ruža je bila oslonac doma – majka, otac, stup svega. Rodila je jedanaestero djece. Ali njezina snaga nije stala samo na tome. Kada su u ratnom vihoru poginuli njezina snaha i šogor, Ruža je, bez razmišljanja, prihvatila i njihovu djecu – i odgojila ih kao svoju vlastitu.
Bježala je iz Bosne s djecom u naručju, ne znajući gdje će i što ih čeka. Put ju je doveo u malo mjesto – Golo Brdo – gdje su s mužem skromno kupili kuću s dvije sobe. Bilo je malo toga materijalnog, ali puno ljubavi, discipline i vjere. I unatoč svemu – Ruža je uspjela. Školovala je svoju djecu, učila ih poštenju, radu i dostojanstvu. Izvela ih na pravi put.
Nije tražila pomoć, nije se žalila. I kad su je ljudi ismijavali zbog velike obitelji, nije im zamjerila. Znala je što radi – znala je da podiže ljude.
Godine su prolazile, muž joj je preminuo 2018. godine, ali Ruža i dalje stoji. Čvrsta. Dostojanstvena. Iako su djeca odrasla, ona i dalje brine, pomaže, daje. Jer za majku – briga nikad ne prestaje.
Danas je Ruža baka 19-ero unučadi. U svakom od njih sja komadić njezine duše. U svakom njezinom djetetu živi priča o ženi koja je život nosila na leđima – i nije se slomila.
Ova priča nije samo čestitka povodom 70. rođendana. Ovo je zahvalnost. Zahvalnost za svaki trenutak, svaku žrtvu, svaki osmijeh koji je sakrila iza umora. Zahvalnost što nas je naučila da vrijedimo – ne onim što imamo, nego onim tko jesmo.
Draga mama Ružo, ti si naša snaga, naš oslonac, naš ponos.
Hvala ti. Za sve.”
U potpisu djeca gospođe Ruže Vidović.
