Biskup Antun Škvorčević pohodio je 6. travnja požešku Kaznionicu. S vodstvom ove
ustanove uputio se najprije k spomeniku nedužno zatočenim ženama u požeškom zatvoru u
vrijeme komunističke vladavine među kojima je bila i službenica Božja Marica Stanković
kako bi se prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj
biskupiji ondje pomolio i upalio lampione na spomen onima koje su bile progonjene,
ponižavane i zatvarane zato što su bile vjerne Bogu i svome rodu.
Zatim je u velikoj dvorani Kaznionice u zajedništvu sa zatvorskim dušobrižnikom Ivicom Bošnjakom i tajnikom
Matejom Silukovićem predvodio euharistijsko slavlje za osobe i djelatnike koji se nalaze u toj
ustanovi. U uvodu je biskup kazao da je korizma vrijeme pokore i obraćenja, istaknuvši da je
pokora ono što činimo izvanjski, da bismo time oblikovali svoje nutarnje stanje, koje
nazivamo srce ili savjest. Istaknuo je kako svi osjećamo da je moguće u dubini svoga bića ne
biti mračni, nego ispunjeni svjetlom, radošću, mirom, ljubavlju, plemenitošću, što je Božji
dar. Pozvao je nazočne neka se svrate u svoje srce, provjere u kojem je ono stanju, te se
snažnije okrenu Bogu i zamole za navedene dragocjene darove. Još im je kazao neka mole da
ih Bog udijeli i drugim ljudima, napose onima s kojima borave u Kaznionici.
Na početku homilije biskup je potaknuo sudionike slavlja neka se prisjete s kime su i
što od jutros razgovarali, te koji je bio smisao tog razgovora. Zapitao je da li je među
njihovim sugovornicima bio možda i Bog. Kazao je kako možemo razgovarati s mnogima,
nerijetko trošeći vrijeme, ali kad razgovaramo s Bogom, on mijenja dimenzije našeg srca,
oblikuje naš duh i ovdje u zatvoru. Stoga je mudro prije ikoga drugoga svakodnevno uključiti
u svoj razgovor Isusa Krista, biti dionik onog dijaloga koji je on pokrenuo u naviještenom
evanđelju prije više od dvije tisuće godina. Ustvrdio je kako je Isus u evanđelju progovorio
najprije onim Židovima koji su mu povjerovali, a potom i drugima.
Naime, kad razgovaramo s nekim prema kojem imamo povjerenje, to je onda dubok i velik razgovor, dijalog
povjerenja. Isus uvjerava one koji su mu povjerovali kako su u slučaju kad ostanu u njegovoj
riječi uistinu njegovi učenici, upoznat će istinu i ona će ih osloboditi. Pripomenuo je da je
izazovno biti i ostati u nečijoj riječi, koja je inačica za osobu. Jer povjerenje je stvarnost duha
kojom nismo pokraj neke osobe, nego u samoj toj osobi, susrećemo je u duhu kojem je ime
ljubav. Ona je moć biti u drugome. Bog nas nije stvorio za osamu, nego za ljubav kojom smo
u drugome i na taj način istinski u sebi, kazao je biskup.
Nastavljajući promišljanje o današnjem evanđelju upozorio je na Isusovu tvrdnju da
ćemo ostajući u njegovoj riječi upoznati istinu i da će nas ona osloboditi. To je izazov,
zahtjevan za naše razmišljanje, i za naša opredjeljenja, ustvrdio je biskup Antun, jer se ona
odnose na našu konačnu sudbinu, koja nije neko usputno pitanje. Njome se bave filozofi,
ostajući na teoretskoj razini. No, kod Isusa je istina konkretna stvarnost, u konačnici on sam,
jer je ustvrdio „Ja sam istina!“ Biskup je kazao kako Božja istina o nama ljudima ima
polazište u onoj sposobnosti ljudskog duha koju nazivamo savjest, u koju je Bog upisao
razlikovanje dobra i zla, i našu slobodu potpomogao da ona ne samo razlikuje te dvije
stvarnosti nego ima jasnoću da kad se opredjeljuje za zlo, time čini nešto što je protivno
životu a birajući dobro potvrđuje u izvornom dostojanstvu.
Mi smo bića ranjena zlom te naša savjest, zarobljena sebičnošću ne uspijeva uvijek služiti Božjoj istini koja je u nju upisana.
Kada nas Isus poziva da ostanemo u njemu, i na taj način u istini, uvjerava nas kako je
njegova ljubav moćna ostvariti u nama stanje pobjede života nad smrću, dobra nad zlom te se
tako u nama dogodi konačna i puna istina o meni. To je istina koja oslobađa, za razliku od
grijeha koji zarobljava. Opredjeljenjem za zlo živimo lažno, neuspjelo stanje svoga
postojanja, događa se u nama redukcija svjetla, boravimo u mraku, postajemo mrtvaci prije
nego smo biološki i tjelesno umrli, naglasio je biskup.
Polazeći od naviještenog prvog čitanja, biskup je kazao kako nam prikaz trojice
mladića koji su dospjeli u pogansko, babilonsko okruženje pomaže dublje razumjeti i samu
evanđeosku poruku. Naime, kralj Nabukodonozor određuje njihovu sudbinu tako što zahtijeva
od njih da se priklone njegovim bogovima. Oni odgovaraju kralju da postoji istina koja je
prije njega i nakon njega, starija i moćnija od njega. Kroz povjerenje u Boga otaca oni su
dobro oblikovali savjest, te ne žele slušati kralja kada određuje ono što je protivno Bogu.
Bili su bačeni u ognjenu peć, ali su svojim velikim povjerenjem u pravoga Boga bili pobjednici i u
vatri koja ih nije progutala. Oni su moćniji od kralja jer slušaju onoga koji im je važniji od
njega. Plamen vatre nije jači od one moći koju posjedujemo kad vjerujemo u Boga, jer ona
pobjeđuje svaku vatru, pa i vatru mržnje, koju je potpalio Nabukodonozor. Biskup je zapitao
sudionike slavlja kakva je istina u njihovim srcima? Je li ih netko zavarava da će biti veliki
kada izaberu zlo i zloću. Iz iskustva znamo da zlo koje činimo jest čin protiv nas samih, ali i
protiv drugih. Opredjeljenjem za zlo upalili smo vatru koja nas peče u vlastitim savjestima i
srcu, pa teško možemo i sebe podnijeti, osjećajući koliko smo prevareni i promašeni, kazao je
biskup.
Istaknuo je da nas Isus Krist ljubavlju koja prašta i milosrđem koje je veće od zla
uvodi u Božju istinu o nama, izbavlja iz vatre negativnosti, oslobađa od zarobljenosti
grijehom i smrću, uspostavlja u naše istinsko stanje. Ako ga zanemarimo i ne postavimo za
prvoga i najvažnijega u našem životu, ostajemo sami u svojoj nemoći, postajemo gubitnici.
Biskup je pozvao sudionike slavlja da svaki dan u molitvi razgovaraju s Isusom Kristom,
otvaraju mu prostore svoga ranjenog srca, da on ljubavlju jačom od smrti uđe u njihove živote
kako bi i oni uskrsnuli u njegovoj pobjedi, jer je on za nas umro upravo zato da bi u nama
mogla pobijediti istina božanske ljubavi.
Na svršetku svete mise biskup je kazao sudionicima slavlja neka ne zaborave da je
Isus Krist jedina istinska naša osobna nada i nada cijelog čovječanstva da zlo i smrt nemaju
posljednju riječ. Zaželio im je da povezani s Isusom Kristom žive čvrstinu svoje vjere tako da
očituju uskrsnuće u svom ponašanju, opredjeljenju za dobro. Zahvalio je dušobrižniku Ivici
Bošnjaku na svemu što čini u Kaznionici, kao i njezinu ravnatelju i djelatnicima. Potom je
jedna korisnica zahvalila biskupu za njegov dolazak, za blizinu koju im je iskazao te mu je
čestitala Uskrs, uručivši mu za uspomenu ručni rad koji su izradile zatvorenice.
