U nedjelju, 14. studenog požeški biskup Antun Škvorčević posvetio je novoizgrađenu
župnu crkvu bl. Ivana Merza u Slatini uz sudjelovanje svećenika Slatinskog dekanat na čelu s
dekanom Draganom Hrgićem i slavonsko-podravskim arhiđakonom Vladimirom
Škrinjarićem te vjernicima slatinskih župa. Na slavlju je bio i paroh pravoslavne Parohije sv.
Petra i Pavla u Slatini Dragan Gaćeša te predstavnici javnih vlasti predvođeni slatinskim
gradonačelnikom Denisom Ostrošićem. Biskupa i sudionike slavlja na početku je pozdravio
domaći župnik Nikola Jušić, predstavivši ujedno zdanje nove crkve. Podsjetio je kako je prije
osam godina biskup Antun prigodom desete obljetnice Župe predvodio misu i blagoslovio
gradilište za novu crkvu, a poslije ugradio i kamen temeljac koji je o svom pohodu Hrvatskoj
blagoslovio papa Benedikt XVI. Potom je istaknuo kako je projekt crkve djelo arhitekta
Borisa Vučića Šnepergera iz Zagreba, koji je njime želio uprizoriti sliku velike usidrene lađe
u Slatini, da bi svojom ljepotom i čistoćom prostora primala sve one koji žele krenuti za
Kristom, po uzoru na bl. Ivana Merza. Zahvalio je svim donatorima, spomenuvši pokojnog
kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog Milana Balenovića, potom Županiju
Virovitičko-podravsku, grad Slatinu, mnoge župljane koji su velikodušna srca sudjelovali
svojim darovima. Posebnu zahvalu uputio je Požeškoj biskupiji, koja je od početka pratila
gradnju crkve, te nastojala pronaći sredstva da ona zasja u punom sjaju. Župnik je izrazio
osobitu radost što biskup Antun posvećuje crkvu, hram Božji jer je upravo on svojom
pastirskom zauzetošću osnovao ovu župu i pokrenuo gradnju crkve.
Uvodeći u slavlje posvete, biskup Antun se pridružio župnikovim pozdravima
upućenima sudionicima slavlja. Spomenuo je kako ga neki pitaju je li ova crkva koja se danas
posvećuje lijepa. Istaknuo je kako je ona djelo ljudskih ruku, te kako ne bi bila lijepa da nije
njih, vjernika, Isusove žive Crkve, koji otvaraju svoja srca da u njima djeluje Isus Krist u
snazi svoga Duha, i po tome ova materijalna zgrada postaje znak njihove ljepote. Čestitao je
svima onima koji su pomogli izgradnju ovog materijalnog hrama, a još više onima koji se
trude oko trajne izgradnje župe kao duhovnoga hrama u Isusu Kristu. Kazao je kako vjeruje
da se danas s nama ovom djelu raduje i sv. Josip, zaštitnik slatinske Župe iz koje je proizašla
Župa bl. Ivana Merza. Biskup je podsjetio okupljene vjernike da danas slavimo Svjetski dan
siromaha, kazavši kako ima materijalno siromašnih, ali da je od toga puno teže duhovno
siromaštvo. Zahvalio je Bogu za ljude duhovno bogate u hrvatskom narodu, što nam je po
njihovoj svetosti uputio posebnu poruku ohrabrenja. Jedan od njih je i bl. Ivan Merz, zaštitnik
ove Župe, te sv. Nikola Tavelić, čiji spomendan danas slavimo. On je najstariji hrvatski
proglašeni svetac, istaknuo je biskup, koji je svojim mučeništvom u Jeruzalemu povezao našu
domovinu s Isusovom zemaljskom domovinom, i svime onim što je Gospodin za nas ondje
ostvario. Ustvrdio je da i onima koji su materijalno siromašni u gradu Slatini, ova materijalna
zgrada koju danas posvećujemo želi poslužiti njihovu duhovnom bogatstvu, i biti trajno
vidljivi znak žive Crkve koja se ostvaruje u njihovim srcima. Potom je biskup protumačio
kako slijedi blagoslov vode, kojom će biti poškropljeni zidovi novoizgrađene crkve i nazočni
vjernici, podsjećajući ih da su u svetom krštenju postali Isusova živa Crkva i pozivajući ih da
se obnove u toj svijesti.
Na početku homilije biskup je postavio pitanje: zašto posvećujemo ovu crkvu? Kazao
je kako je u središte njezina svetište stavljen veliki kameni žrtvenik, koji nas podsjeća da je
Isus Krist izvršio najveće djelo ljubavi, kao čin poslanja Očeva, podnio je za nas žrtvu ljubavi
na oltaru križa kako bi nas oslobodio od ropstva zla smrti. Riječ je o svemirskom događaju
koji je Bog ostvario, čiji dionici postajemo po euharistijskom slavlju i svetoj pričesti. Oltar je
od čvrsta kamena kao znak čvrstine Isusove božanske ljubavi. Biskup je zahvalio svima
onima koji su oltar podigli kako bismo sjedinjeni s Isusom u obnavljanju njegove žrtve križa
hvalili Boga za njegovo djelo ljubavi i po svetoj pričesti bili dionici njegova uskrsnuća. Kazao
je kako je drugi znak u svetištu kameni ambon, moćan i velik. On nas podsjeća na kamen
odvaljen s Isusova groba i anđele koji navještaju najveće djelo Božje: Pobjedu života nad
smrću u Isusu Kristu, što Crkva čini naviještanjem Božje riječi s ovog mjesta u svakom
svetom slavlju. Treći pak znak u svetištu je sedes, sjedalo za predvoditelja slavlja, koji ne
djeluje u svoje ime, nego „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. Ustvrdio je kako je
prvenstveno oltar, a potom sedes i ambon znakovi koji svjedoče o veličini spasenjskih
događaja koji se u crkvi slave za koji je posebno uređen njezin prostor i posvetom
uspostavljen na najvišu razinu liturgijskog dostojanstva.
Primjer za takvo uređenje liturgijskog prostora biskup je pronašao u današnjim svetim
čitanjima, koja nas dublje upućuju u otajstvo posvete crkve. U ulomku iz Knjige Nehemijine
čuli smo prikaz prvog slavlja okupljenog naroda nakon povratka iz babilonskog sužanjstva
- godine prije Krista na jeruzalemskom trgu kod Vodenih vrata. Podigli su visoku drvenu
pozornicu s besjedištem na koje se uspeo svećenik i književnik Ezra sa svitkom Knjige
ponovljenog zakona, podsjetivši čitanjem knjige okupljeno mnoštvo na savez koji je Bog
sklopio s njihovim očevima, na što su nazočni ustali a Ezra blagoslovio Boga Velikoga uz
popratni poklik naroda „Amen, Amen!“ da bi svi kleknuli i licem do zemlje i poklonili se
Bogu Otaca i svoje povijesti. Potom su čitali Knjigu zakona po odlomcima a leviti razlagali
smisao pročitanog da narod može razumjeti što se čita. Po tvrdnji svetog pisca narod se
rasplakao kad je ponovno čuo što je Bog učinio za njihove očeve, očitujući tako kajanje za
nevjernost koja je imala za posljedicu babilonsko sužanjstvo. Nazočni su bili pozvani na
radost obnovljene vjernosti Bogu saveza i na blagovanje od kojeg je trebalo ponijeti i onima
koji nisu na njoj sudjelovali, napose siromasima: „Jer ovo je dan posvećen našem
Gospodinu“.
Biskup je ustvrdio kako u navedenom sinagogalnom slavlju Službe riječi, na kojem je
sudjelovao i Isus u nazaretskoj sinagogi nalazimo svojevrsni predložak po kojem se odvija i
obred svete mise. Najprije u Službi riječi naviještamo Božja djela koja je on za nas ostvario,
čiji je vrhunac Isus Krist i njegovo djelo spasenja u smrti i uskrsnuću, da bismo zatim u
euharistijskom dijelu za njih zahvaljivali i slavili ih te pričesnim blagovanjem postali njihovi
dionici, nosili ih siromašnima i bolesnima da i oni na taj način budu uključeni u otajstvo
Božje ljubavi. Biskup je istaknuo kako se Bibliju može čitati na različitim mjestima i uživati u
njezinim književnim ljepotama, ali da vjernici u liturgijskom slavlju Božju riječ ne čitaju
nego naviještaju kao događaj koji slave i postaju njegovi dionici, za što je potreban prostor,
posvećena crkva, opskrbljena svim obrednim sastavnicama. Upozorio je na plač onih koji su
slušali ulomke iz Knjige zakona, ustvrdivši kako je Božja riječ takav govor da bi njezino
naviještanje trebalo u vjernicima uvijek probuditi duh i pokrenuti ih na život u skladu s
njezinim zahtjevima. Zapitao se, nije li ravnodušnost zavladala i u mnogim vjernicima te ih
nerijetko više uzbuđuju različiti ljudski govori, nego li Božja Riječ? Kao što u prvom
današnjem čitanju slušamo kako se narod poklonio nakon što je čuo zapis Knjige zakona, i mi
smo pozvani reći Bogu svoj „Amen“ – „Tako je“, i pokloniti mu se cijelim svojim bićem, ne
samo ustima, nego i životom, dodao je biskup. Pozvao je vjernike da u novoj posvećenoj
crkvi ponajprije euharistijskim slavljima zahvaljuju Bogu što nam svjedoči da nas se nije
odrekao zbog naše grješnosti, nego nam se daruje svojom ljubavlju u Isusu Kristu. Potaknuo
ih je neka ne zaborave da nema uzbudljivijeg događaja nego čuti da nas Bog voli i pohađa u
žrtvi ljubavi koja je promijenila našu sudbinu iz smrti u život. Nema ljepšega nego biti dionik
toga otajstva u svetoj euharistiji i pričesti, zaključio je biskup.
Polazeći od naviještenog evanđelja podsjetio je nazočne vjernike kako ih posveta
crkve i slavlja na kojima će u njoj sudjelovati uvode u dinamizam onoga što je Bog za nas već
ostvario u Isusu Kristu i onoga što se još konačno ima zbiti. Kazao je kako nas Isus u
današnjem evanđelju uvjerava da je naš život, kao i cijela ljudska povijest u Božjim rukama, i
da je on svojom mukom i uskrsnućem postao Gospodar povijesti i njezin dovršitelj. Biskup se
osvrnuo na Svjetsku konferenciju o klimatskim promjenama koja je jučer završila u
Glasgowu, na kojoj se državnici nisu uspjeli dogovoriti da će zajednički u idućim godinama
dokinuti fosilna goriva koja najviše zagađuju okoliš i zagrijavaju klimu te stavljaju u opasnost
budućnost planeta zemlje, nego ih samo smanjiti. Kazao je da u još jednoj posvjedočenoj
ljudskoj nemoći da donese prave odluke možemo pomisliti na propast svijeta.
Upozorio je na Isusove riječi iz današnjeg evanđelja, koje najavljuju velike svemirske promjene, sunca koje
će pomrčati, mjesec potamnjeti, zvijezde popadati i sile se nebeske poljuljati. No, istaknuo je
biskup, to nije kraj svega postojećeg nego njegovo dovršenje, znak da dolazi Sin Čovječji koji
je ključ svega stvorenog. Vjernik ne iščekuje kraj svijeta uzrokovan ljudskom nemoću, nego
njegovo dovršenje Božjom moći, te je evanđeoski govor o spomenutim svemirskim
zbivanjima radosna vijest za vjernike, jer ne iščekuju od ljudi da spase zemlju i svemir, nego
od Onoga koji je sebe položio „da život imaju“. Ljubav koja je za nas išla na križ, ima zadnju
riječ. Sin čovječji, pobjednik nad smrću, ključ je razumijevanja svemira i svega postojećeg.
Biskup je pozvao sudionike slavlja da se na svakoj svetoj misi u novoj posvećenoj župnoj
crkvi utvrde u navedenoj svijesti vjere te usred mnogih strahova očituju slobodu života
povjerena Bogu i njegovoj ljubavi jačoj od smrti.
U tom sklopu biskup Antun progovorio je i o vjerničkom pristupu cijepljenja protiv
pandemije te ja kazao: »Jedna od hrvatskih nemoći jest i pitanje cijepljenja protiv zaraze
COVID-19. Zbog toga su se kod nas pojavile podjele. Jedni tvrde da se treba cijepiti, a drugi
to odbijaju. Ali što činiti nakon tih priča? Znam da je Isus s obzirom na bolest bio sasvim
jasan: liječio je bolesne. Evanđelisti naglašavaju da je i svojim učenicima naložio „Idite i
naviještajte: Približilo vam se kraljevstvo nebesko i liječite“. Naviještanje i liječenje! Pored
toga peta Božja zapovijed obvezuje nas da se brinemo za svoje zdravlje, ali uvijek tako da
računamo s time kako svojom brigom, kao i medicinska znanost svojim mogućnostima ne
mogu preko smrti. Znanost i medicina nisu apsolutne, nisu dogma, nisu predmet vjere.
Ni cijepljenje nije predmet vjere. No, mi trebamo učiniti sve što možemo za svoje zdravlje, i to
tako da uvijek imamo na umu kako postoji punina zdravlja za kojom težimo a koja se zove
spasenje što u nama može ostvariti jedino Bog, moćan polomiti posljedice grijeha, najveće
nemoći i bolesti, uništiti i samu smrti. Isus liječi tjelesne bolesti, obznanjujući da je moćan
ozdraviti stanje naše ranjenosti zlom i grijehom. To nas potiče da razumom obrazložimo ono
što vjerujemo, te upotrebljavamo sva sredstva koja služe našem zemaljskom zdravlju, uvijek
tako da ono smjera prema našem konačnom zdravlju, spasenju u Isusu Kristu, koji je naša
nada. Cijepljenje stoga ne predstavljamo kao našu spasenjsku nadu, ali ga u prolazu ovim
svijetom trebamo toliko vrednovati i poštivati koliko služi našem tjelesnom zdravlju do smrti.
Nije dobro kad svatko od nas nastupa kao da je najbolji znalac o zdravstvenom pitanju.
Postoje oni koji se njime znanstveno bave, te ja kao biskup ne nastupam s tog naslova, nego
govorim kao vjernik. Kao vjernik prepoznajem Isusa koji je liječio, te radi toga prihvaćam
ono što stručnjaci zastupaju s obzirom na liječenje pojedine bolesti, poštujem kako njih same
tako sve one koji se svakodnevno žrtvuju u bolnicama za bolesne. Nemamo pravo to prezreti
kao da njihovi napori ništa ne vrijede, zastupajući svoje mišljenje sve do toga da prihvaćamo
određene teorije urote te niječemo i samo postojanje virusa. Vjernik neće nastupati na način
da stvara podjele s obzirom na to pitanje. Dakako, uzet će u obzir da o njem nema jedinstva
među svim znanstvenicima, ali razboritost povezana s vjerom obrazložit će mu da kao i s
obzirom na druge bolesti i liječenje prihvati ono što većina stručnjaka zastupa. Oni nam
trebaju reći što je mudro činiti, bez prisile. Većina kaže da cijepljenje protiv zaraze Covida 19
pomaže, ali ne 100 posto kao ni drugi lijekovi, te ono nije apsolutna pomoć.
Takvog lijeka nema. Ne postoji lijek koji spašava od smrti, nego svaki samo do smrti. Jedini lijek koji
pomaže u smrti jest Gospodin naš Isus, pobjednik nad smrću. Pozvani smo stoga vjernički
poslagati sliku onoga što mi jesmo i što želimo postići i s obzirom na zdravlje u našoj
Hrvatskoj. Ono ne bi smjelo biti takvo da Isusovi učenici više vjeruju onima kojima nije stalo
do čovjekova cjelovitog zdravlja, svodeći ga na vlastite teorije, i odbijajući ono za što se
zauzima većina dobronamjernih stručnjaka. Pozvani smo oblikovati onu svijest vjere na koju
nas upućuje Gospodin u današnjem evanđelju: Naš je život konačno u Božjim rukama, i mi
idemo prema dovršenju svega postojećega, te upravo zbog toga trebamo voditi brigu o svom
zemaljskom zdravlju, dok hodimo prema konačnoj punini spasenja. Kraj svijeta naviještaju
oni koji misle da su mu oni gospodari, ali on ide k svom dovršenju jer se za njega i za čovjeka
zauzeo sâm Bog, moćan pobjednik nad smrću. Gospodine Isuse, tebi hvala, slava i čast u ovoj
posvećenoj crkvi dok ona bude trajala, i u našim srcima dok po svojoj vjeri pripadamo tebi u
Katoličkoj Crkvi. Pomogao nam bl. Ivan Merz i drugi naši sveci da tako bude«, zaključio je
biskup homiliju.
Slijedila je zatim molitva Litanija Svih svetih, čitanje Povelje o posveti crkve te
njezino postavljanje u oltar zajedno s moćima bl. Ivana Merza, mazanje oltara posvećenim
uljem kao i 12 križeva postavljenih u lađi crkve, znak dvanaestorice apostola čije je
svjedočanstvo vjere u Uskrsloga temelj Crkve, paljenje tamjana na oltaru i kađenje zidova
crkve i vjernika u njoj prisutnih, konačno urešavanje oltara i osvjetljavanja cijelog
posvećenog zdanja svijećama i svjetlom koje predstavlja uskrslog Krista Gospodina te
prinošenje prve euharistijske žrtve na novoposvećenom oltaru.
Na svršetku misnoga slavlja biskup je čestitao okupljenim vjernicima što imaju
posvećenu župnu crkvu i tako uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Izrazio je i želju
da se ono što ova župna crkva označuje, po njima ostvaruje, da nikada ne prezru ovo sveto
mjesto, nego da ga poštuju dolazeći pred oltar, sjedinjujući se s Isusom Kristom i njegovom
ljubavlju. Dodao je još kako će o Svjetskom danu siromašnih nakon slavlja posvete posjetiti
jednu siromašnu obitelj, nastojeći ostvariti ono što je naviješteno u današnjim čitanjima, da i
oni koji nisu danas mogli biti prisutni na ovom slavlju, osjete da je to Dan posvećen
Gospodinu, Dan siromaha kojima je Gospodin njihovo bogatstvo. Na kraju je još kazao kako
župa nema župničkog doma niti dvorane za okupljanja. Zahvalio je bivšem župniku Župe sv.
Josipa Vladimiru Škrinjariću, koji je svoju naslijeđenu kuću koja se do sada privremeno
koristila kao župna, darovao Župi bl. Ivana Merza. Prije nego je na sve prisutne zazvao Božji
blagoslov, biskup je zahvalio sadašnjem župniku Nikoli Jušiću za požrtvovnost i upornost
kojom je vodio gradnju župne crkve ne zanemarivši izgradnju žive Crkve u slatinskim
vjernicima, zahvalivši i svima onima koji su pridonijeli da ovo slavlje bude lijepo i
dostojanstveno kako to novoposvećeni hram zaslužuje.
