Biskup Škvorčević predvodio svetu misu za poginule branitelje prigodom 30. obljetnice 123. brigade HV Požega

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Prigodom 30. obljetnice osnutka 123. požeške brigade Hrvatske vojske, biskup Antun
Škvorčević predvodio je 23. listopada u požeškoj Katedrali euharistijsko slavlje za poginule,
nestale i preminule branitelje. Pozdravljajući okupljene kazao je kako s pripadnicima spomenute
brigade dijeli osjećaje ponosa što su sudjelovali u časnome djelu obrane domovine, kao i osjećaje
tuge zbog pogibije više od 80 njezinih boraca. Istaknuo je da smrt nije gubitak, nego se u njoj
ostvaruje pobjeda kad netko ovozemaljski život položi za dobro. Biskup Antun je dodao kako
svoju suosjećajnost dijeli posebno s roditeljima i najbližima poginulih branitelja, kazavši kako u
zahvalnosti želimo Bogu povjeriti sve poginule, kao i nas žive da budemo i danas nositelji časnih
nauma i djela za dobro naše domovine.

Na početku homilije biskup je zapitao imamo li još što reći o 123. požeškoj brigadi ili
smo sve o njoj kazali tijekom minulih 30 godina? Dodavši da mi možda nemamo, ali ima Bog.
Istaknuo je da smo se upravo zato okupili na današnji spomen u Katedrali da bismo poslušali
Božju riječ o nama i o 123. brigadi. Osvrnuvši se na Pavlovu Poslanicu Rimljanima, biskup je
ustvrdio kako postoji dijagnoza koja se odnosi na nas ljude, ali i na Boga, te kako se redovito u
različitim okolnostima pokušavaju davati dijagnoze, ali ne radi dijagnoza, nego radi zdravlja.
Sveti Pavao smatra da treba s Bogom praviti dijagnoze o nama radi našeg zdravlja, dodao je
biskup. Ustvrdio je kako nas Apostol podsjeća kako je lako davati dijagnozu s obzirom na
vanjske okolnosti, ali postoji nutarnje stanje duše, savjesti, duha, srca, naša dubina u kojoj se
zbiva istinska i konačna naša sudbina.

Biskup je potom kazao da smo u svojoj nutrini označeninegativnošću, zlom, što sv. Pavao poistovjećuje
s tjelesnošću. Dok izvanjskim okolnostima našeg postojanja nastojimo doskočiti različitim lijekovima,
na razini naše prolaznosti, zla i smrti kao da smo prepušteni samima sebi.

Temeljni je među njima zakon, kako podsjeća sv. Pavao, ali on
ne može izliječiti našu dubinu. On nas može kazniti, ali ne može riješiti nutarnje stanje
ranjenosti, sebičnosti, grijeha, zla i svih drugih negativnosti, kazao je biskup. Ustvrdio je kako
nam Apostol poručuje da to stanje naše slabosti, nemoći i prolaznosti može ozdraviti samo Duh
Božji prisutan u nama, dajući nam tako veličanstvenu Božju dijagnozu.
Pavao poručuje Rimljanima kako nema osude onima koji su u Kristu Isusu, jer nas on
zahvatom Duha Svetoga razrješuje od spona zla i nemoći, kazao je biskup. Nastavio je kako
zahvat Božje ljubavi, operacija Duha Svetoga može doprijeti do najdublje dubine našega bića.
Istaknuo je da nikakvi ljudski zakoni, državni ili europski ne mogu to proizvesti u nama, nego
jedino Božja ljubav. Polazeći od naviještenog evanđelja, biskup je kazao kako smo slušali o dva
događaja koja je zabilježio sveti Luka. Ponajprije o Galilejcima koje je poubijalo Pilatovo
redarstvo u hramu, nastojeći tako smiriti određenu pobunu.

Podsjetio je kako je u to doba vladalo
mišljenje da je to kazna za zlodjelo koje su počinili oni ili njihovi bližnji. Drugi događaj koji
evanđelist spominje jest kula u Siloamu koja se srušila te je pod njezinom ruševinom poginulo
osamnaest ljudi. I ovdje je bilo postavljamo pitanje: Jesu li oni ili netko njihov bio grešni, pa ih

je stigla Božja kazna? Isus nastupa drugačijom dijagnozom od ljudske. On poručuje svojim
suvremenicima kako oni nisu ništa manje grešni od onih koji su poginuli u Pilatovu zahvatu ili
pod ruševinama kule u Siloamu, pozivajući ih da se obrate, kako ne bi svi izginuli. Istaknuo je
kako se istinski umire na razini savjesti a ne tek u fizičkoj smrti. Biskup je izrazio zahvalnost
Gospodinu Isusu za navedenu dijagnozu koja nam pomaže razmišljati i o našoj 123. brigadi, i o
našoj svakodnevici. Spomenuo je kako i danas postoje dijagnoze koje o Domovinskom ratu i
hrvatskim braniteljima prave ljudi sa svojih vlastitih polazišta, prosuđuju ih svojim mjerilima,
osuđuju prema svojim zakonima.

No, Gospodinova dijagnoza ne ide za tim da nekoga osudi, jer osuda je izraz ljudske
nemoći pred zlom. Bog je uvijek veći od zla koje je počinjeno i nastupa svojim milosrđem,
naglasio je biskup. To nam poručuje Isus kroz prispodobu o smokvi u današnjem evanđelju,
uvjeravajući nas da je Bog strpljivo milosrdan, ili milosrdno strpljiv, te ne želi posjeći nerodnu
smokvu prije nego li sve poduzme da ona donese plod. Onaj, kazao je biskup, koji je ranjen zlom
te griješi zbog slabosti, kajući se za grijehe, otvara prostore svoga ranjena duha za Božje
milosrđe i praštanje. Bog je naše zdravlje, on je naša šansa, ustvrdio je biskup. Dodao je kako u
stanju kad omogućimo Božjem duhu da prebiva u nama, počinjemo misliti drugačije, ne bavimo
se više zlom i zloćom, nego postajemo pozitivni. Kada dopustimo Božjem Duhu da djeluje u
nama, podsjetio je biskup, na putu smo nutarnjeg ozdravljenja, dostojanstva, još jedne pobjede.

Pobjeda u ratu je velika stvar, ali istinska pobjeda i pravednost nisu se ostvarile ako u onima koji
su se borili za izvanjsku slobodu vlada ropstvo straha, nemoći i zloće, naglasio je biskup.
Istaknuo je kako se rad toga valja snažno zauzeti da Bog svojom prisutnošću u nama bude naš
lijek, zaštita i utjeha, napose onima koji tuguju za nekim tko im je u životu silno mnogo značio.
Nitko od nas nije osuđen da ostane iznutra mračan, bude prepušten vlastitoj nemoći, jer postoji
mogućnost da u nama bude prisutna moć Božjega Duha, i da ona ostvari u nama Božansku
pobjedu, naglasio je biskup. Zapitao je potom hoćemo li se dičiti samo našim ljudskim
pobjedama koje su vrijedne pamćenja i poštovanja, ili ćemo se radovati i Božjim pobjedama u
nama koje nam daju dostojanstvo? Zaključio je kako nam Božja ljubav u nama omogućuje da u
njegovoj pozitivnosti i svjetlu pamtimo naše poginule, te da svojoj slobodi dadnemo da živi i
diše ne samo izvanjski oko nas, nego u nama i da tako Hrvatska sloboda bude povezana s
Božjom slobodom.

Spomenuo je da se nalazimo u Marijinu mjesecu listopadu posvećenom
molitvi svete krunice i podsjetio kako su hrvatski branitelji u borbi za pravednu stvar nosili
krunice na svojim prsima. Na taj način svjedočili su kako se nisu pouzdavali u same sebe, nego
se u vjeri i nadi povjeravali Bogu, njegovu svjetlu i snazi. Biskup je preporučio zagovoru Isusove
Majke sve pripadnike 123. požeške brigade, preminule i žive kao i rodbinu poginulih.
Na svršetku euharistijskoga slavlja, nakon popričesne molitve, biskup Antun u ime okupljenih
uputio je molitvu Isusovoj Majci za domovinu i one koji su je branili.

Podsjećajući kako postoji zakon tijela i nemoći, o kojem govori sv. Pavao, ali kako postoji zakon Duha, milosrdne i moćne
Božje ljubavi koja je sposobna čovjeku vratiti njegovo dostojanstvo, pozvao je hrvatske
branitelje da sebe promatraju u njegovu svjetlu. Kazavši kako Bog nikada ne želi biti osvetnik,

nego liječnik, spasitelj, biskup je poželio da pripadnici 123. brigade žive u toj svijesti, njeguju
ono što je bilo dobro u Domovinskom ratu, te da ih nutarnja sloboda, zakon Duha, slobode i
praštanja i sada povezuje u međusobno zajedništvu.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika