Na prvu korizmenu nedjelju, 6. ožujka biskup Antun Škovrčević predvodio je
euharistijsko slavlje u požeškoj crkvi sv. Lovre. Pozdravljajući okupljene vjernike, podsjetio
je da smo prošle srijede, na Pepelnicu, započeli ovogodišnju korizmu o 25. obljetnici Požeške
biskupije. Ustvrdio je kako će ona biti označena teškim ratnim zbivanjima u Ukrajini, te nas
potiču da provjerimo što možemo pridonijeti s obzirom na rješavanje ratnog stanja.
Kazao je: »Mir je stvarnost koja proizlazi iz srca ispunjena mirom. Kako doći do mira u srcu, kako doći
do mira oko nas, u obiteljima, u državama i među državama? To pitanje nije samo političke,
nego daleko dublje naravi, jer se radi o ljudskom srcu. Bog je jedini moćan ući u naše srce i
stvarati u njemu ono što je po njegovu naumu za naše istinsko dobro. Ali u to naše srce može
ući i Zli, i svojim mračnim namjerama pokretati negativne naume, koji se onda pretvaraju u
djelovanje i stvaraju teška protuživotna stanja«, istaknuo je biskup. Pozvao je nazočne da se
pokaju za sve ono što u njima nije Božje, te se čvršće ukorijene u njegov svijet i ne daju
mjesta Zlome.
U homiliji biskup je kazao kako nije vrijeme provokacija, ali da je ipak neki dan u
Zagrebu smatrao prihvatljivim u razgovoru s određenim ljudima ubaciti ponešto provokativnu
tvrdnju da se u Ukrajini zapravo događa rat vjerskim povodom. Ustvrdio je kako je u
navedenom razgovoru otklonio pomisao da pojedine vjerske ili religijske zajednice ili skupine
njihovih pripadnika vode u Ukrajini međusobni rat, jer za to nema dokaza.
No, i zagrebačke sugovornike i sudionike slavlja u crkvi sv. Lovre biskup je podsjetio na ozbiljnu činjenicu da
se »neki važni svjetski sustavi oslanjaju na nepovjerenje i imaju u njem svoje polazište u
izgradnji međunarodnih odnosa. Zašto se zapravo države naoružavaju? Sigurno ne zato što
imaju povjerenja u svoje susjede i u druge zemlje koje ne smatraju prijateljskima, nego baš
zato što nemaju povjerenja, te se naoružavaju da budu jače i veće od drugih«, kazao je biskup,
istaknuvši da u manjku međudržavnog povjerenja možemo ukrajinski rat nazvati vjerskim.
Pojasnio je: »Kad se radi o vjeri obično tvrdimo kako vjerujemo u Boga, ali to nije dovoljno.
Sv. Jakov Apostol protumačio je u svojoj Poslanici: »I đavli vjeruju, i dršću«. Međutim,
đavao nema povjerenja u Boga. Potrebno je stoga napraviti korak dalje, te živjeti povjerenje u
Boga, što đavao ne može učiniti. U današnjem evanđelju čujemo kako je on i Isusa
napastovao da otkaže povjerenje Bogu te ne bude poslušan poslanju koje mu je povjerio Otac.
Prvo pak čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona predstavlja prastari obrazac vjere jednog
Židova, utemeljen u iskustvu njegova naroda s Bogom, napose u oslobođenju Židova iz
egipatskog ropstva, iz kojeg izvire povjerenje u Boga povijesti. Slično u drugom čitanju sv.
Pavao piše Rimljanima da je Isusa potrebno ustima ispovijedati Gospodinom a srcem
vjerovati da ga je Bog uskrisio od mrtvih te prizivajući ime Gospodnje biti spašen. Povjerenje
je naša cjelovita izručenost Bogu, snaga od koje živimo odnos prema drugima i hodimo
putem smisla koji nam on daruje.
U našim ljudskim okolnostima mi puno toga vjerujemo, ali nerijetko nemamo
povjerenja jedni u druge u braku, obitelji i u javnom životu. Ne može brak opstati bez
povjerenja, bitne sastavnice ljubavi, niti javni život biti uspješan ako njegovi sudionici
nemaju uzajamnog povjerenja te ga pretvore u igru prijetvornosti i zavaravanja. Biskup je
kazao kako ga uvijek pogađa što neke naše političke stranke očituju u svom javnom
djelovanju nepovjerenje prema drugim strankama, služe se osobnim diskvalifikacijama, a
manje promišljaju o rješenjima pojedinih problema građana u kojima bi se trebali natjecati.
Stoga često sa zabrinutošću mnogi postavljaju pitanje: Tko zapravo kome u Hrvatskoj
vjeruje? »Bog je biće koje ima veliko povjerenje u čovjeka i od njega očekuje odgovor
povjerenja. Kad nemamo povjerenja u Boga niti jedni u druge, na što smo zapravo utemeljili
svoj život? Besmisleno je na nepovjerenju prema drugima graditi vlastito postojanje ili
svjetske sustave«, ustvrdio je biskup. Kazao je da se rat u Ukrajini može smatrati vjerskim, jer
ljudi koji su ga pokrenuli nemaju povjerenja u one koje su napali, uvjereni da će probleme
bolje i brže riješiti nasiljem, negoli da pokušaju doći do međusobnog povjerenja i sporazuma
o miru.
Biskup je pozvao sudionike slavlja da si ove korizme snažnije posvijeste kako vjera u
smislu povjerenja nije nešto sporedno u našem osobnom, a još manje u javnom životu, nego
je temelj na koji je oslonjeno dostojanstvo našeg postojanja. Nije slučajno da je Isus povezao
obraćenje s vjerom i pozvao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Onaj koji živi povjerenje u
Boga, krenuo je pravim putem u oblikovanju odnosa povjerenja prema svakom čovjeku i daje
doprinos u izgradnji civilizacije mira.
U nastavku homilije biskup je, prenoseći sudionicima slavlja pojedine dijelove svoje
ovogodišnje korizmene poruke, pod naslovom „Odakle ratovi?“ (Jak 4,1), najprije rekao:
»Ovogodišnja korizma o 25. obljetnici osnutka i uspostave Požeške biskupije te održavanja
župnih sinodskih savjetovanja u znaku je teških ratnih zbivanja koja je Rusija pokrenula u
Ukrajini. Samo nekoliko dana prije početka rata mnogi su ga smatrali nevjerojatnim, a
trenutačno se njegovim strahotama ne vidi kraja, među ostalim i zbog prijetnje upotrebe
nuklearnog oružja. Mir ne samo u Ukrajini, nego u Europi i svijetu ozbiljno je ugrožen.
Sjećajući se hrvatskih patnja, brojnih izbjeglica, žrtava i razaranja u Domovinskom ratu, s
dubokim suosjećanjem proživljavamo trpljenje nedužnih ukrajinskih ljudi izloženih ratnim
stradanjima, napose starijih, žena i djece. Sjedinjeni s papom Franjom i s onima diljem svijeta
koji su se odazvali na njegov poziv, svu mučnu ratnu dramu u Ukrajini na Čistu srijedu u
molitvi smo povjerili Bogu mira, a postom i drugim djelima pokore te novčanim darom za
stradalnike posvjedočili svoje raspoloženje ljubavi i solidarnosti prema onima kojima je
pomoć u ovom trenutku silno potrebna. Valja nam ove korizme nastaviti ustrajno moliti i
prikazivati žrtvu da se zaustavi rat u Ukrajini i povrati mir. Svjesni da je izvor mira obraćeno
srce, istovremeno nam je poraditi na vlastitom obraćenju i moliti za obraćenje onih koji su
povjerovali u nasilje i rat kao način rješavanja određenih pitanja.«
Podsjetio je sudionike slavlja da su svjedoci kako »novinari, političari, vojni i drugi
analitičari nastoje tumačiti razloge rata u Ukrajini, ali ostaju uglavnom na nekim izvanjskim
čimbenicima, koji ne dohvaćaju njegove korijene. Stoga našu osobitu pozornost zavrjeđuje
kratka ali duboka analiza ljudskog srca i savjesti o kojoj piše sv. Jakov u svojoj Poslanici.
Na to nas potiče činjenica da smo ulomak iz navedene Poslanice koji o tom govori imali kao prvo
čitanje u svetoj misi dva dana prije početka rata u Ukrajini. Apostol pita i odgovara: „Odakle
ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?
Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Ištete a ne primate
jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.“ (Jak 4, 1- 3). U navedenoj Jakovljevoj
tvrdnji na svoj način čujemo pitanje „Gdje si?“ (Post 3,9) što ga je Bog na prapočecima
postavio Adamu kad je njegova sloboda postala žrtvom prijevare Zloga, kao i pitanje „Gdje ti
je brat?“ (Post 4,9), upućeno Kajinu nakon Abelova ubojstva. Ovdje se ne radi o mjestu na
kojem se čovjek našao nakon počinjena grijeha, nego o stanju gubitništva u koje je po njem
dospio te sâm iz njega nije mogao izaći. Isus će sa svom jasnoćom upozoriti da je zbog
ranjenosti i zavedenosti zlom ljudsko srce izvor zla, ustvrdivši: „Ta iz srca izviru opake
namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.
To onečišćuje čovjeka“. (Mt 15,19-20).« Govoreći o korizmenoj higijeni srca i savjesti, biskup je istaknuo
da »zanemarena higijena srca i savjesti predstavlja u suvremenom društvu jedno od teških
stanja u kojem se skriva najveća opasnost za čovjekovu budućnost. Naime, u njegovu srcu i
savjesti odvija se drama napastovanja Zloga, koji uvjerava ljude, što je učinio i sa samim
Isusom u pustinji, da su veliki i uspješni kad su sebični, bogati i moćni, i da im ne treba ni
Boga ni čovjeka. Pojedinac postaje na taj način zarobljenik vlastite samodostatnosti, umire u
srcu i savjesti te djeluje razorno oko sebe. Isusov poziv „Ako se ne obratite, svi ćete (tako)
propasti“ (Lk 13,5) osobito je aktualan za ozdravljenje naše slobode, iz koje kreću naša
opredjeljenja. Truditi se oko vlastita obraćenja znači dati najbolji doprinos miru u sadašnjim
njegovim ugrozama. Onaj tko ima hrabrosti sa svom iskrenošću svakodnevno se u svojoj
nutrini zaustaviti sâm pred sobom i promišljati o onome što vojuje u njegovu srcu i savjesti,
da bi uvidio stanje svoje slobode i u poniznosti ga prihvatio, učinio je prvi korak prema
obraćenju.
Ako se potom odluči pomno osluškivati u sebi govor Duha Svetoga te se posvema
okrene Bogu i nastoji činiti ono što mu srce prosvjetljeno božanskim svjetlom kaže i
osnaženo njegovom milošću krene putem istinskog dobra, ostvarilo se obraćenje koje čovjeka
potvrđuje u punom dostojanstvu njegove slobode. Sv. Jakov snažno potiče na takav čin kad
kaže: „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! Oduprite se
đavlu i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! (…) Ponizite se pred
Gospodinom i on će vas uzvisiti.“ (Jak 4,6-8.10).«
Govoreći pak o obraćenju kao načinu zaustavljanja rata, biskup je pozvao sudionike
slavlja »da potaknuti ratnim zbivanjima u Ukrajini snažnije porade na vlastitom obraćenju,
oslobođenju od sebičnosti, ozdravljenju svoje slobode prvenstveno trajnom molitvenom
povezanošću s Bogom, upravljajući mu svakodnevno sa Psalmistom iskreni vapaj: „Čisto srce
stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!“ (Ps 51,12). Budite otvoreni i budni za Duha
Svetoga, da biste bili ispunjeni njegovim božanskim energijama. To se napose ostvaruje
čitanjem i slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem na svetoj misi i u drugim sakramentima.
Obnovite se u spremnosti za vršenje onoga što je u skladu s dobro oblikovanom savješću,
svakodnevno živeći iskustvo duboke ukorijenjenosti u Božji svijet po odnosu ljubavi prema
bližnjima. Dok radite na vlastitoj duhovnoj izgradnji, molite za obraćenje onih koji su
pokrenuli rat u Ukrajini, da zaraćene strane sjednu za pregovarački stol, jer to je put da se
dođe do mira. Naime, za pregovaračkim stolom započinje proces obraćenja uvjeravanjem
onoga koji je pokrenuo rat da uvidi kako je na krivom putu te odustane od njega, da dođe do
spoznaje kako će opredjeljenjem za mir istinski pobijediti a daljnjim ratovanjem sve izgubiti.
Pregovori koje je započela ruska i ukrajinska strana prije nekoliko dana znak su nade. Molite
da do savjesti onih koji su pokrenuli rat dopre Božje svjetlo te prihvate mir i uspostave
odnose pravde i ljudskog dostojanstva u poštovanju slobode pojedinca i naroda.«
Podsjetivši sudionike slavlja da smo ove korizme započeli sa sinodskim
savjetovanjem u svim našim župama, biskup je homiliju zaključio željom da ono »bude veliki
i zauzeti razgovor o navedenim važnim pitanjima srca i savjesti te živog nastojanja da naša
opredjeljenja budu usklađena s Božjim naumom o čovjeku. Pri tom imajte na umu da se naš
„syn-hodos“, naša sinodalna nastojanja u ovom trenutku očituju napose po našoj spremnosti
da budemo na zajedničkom putu s izbjeglicama iz Ukrajine. Otvorimo im vrata svoga srca,
posvjedočimo molitvom i darom da ih prihvaćamo kao braću i sestre, pronađimo im kod nas
prostore kamo ćemo ih smjestiti ako ustreba i pružimo im sve što je u našim mogućnostima
da po nama osjete blizinu Isusa Krista u kojem je sva naša nada. Tako ćemo na najbolji način
očitovati ono što smo tijekom 25 godina nastojali ostvarivati u našoj Biskupiji pod geslom
„Krist danas i uvijeke!“«
Nakon popričesne molitve biskup je zajedno sa sudionicima slavlja uputio Bogu
molitvu za Požešku biskupiju o 25. obljetnici njezina postojanja. Na svršetku svete mise
poželio je sudionicima da ova korizma, osobito slušanje Božje riječi, molitva i dobra djela
snažnije probude njihovo srce i savjest, te ne ostanu na plićini postojanja, nego da budu u
onim dubinama u kojima progovara Bog i u kojima ga susrećemo kao naš mir. Jer o
povjerenju u Boga ovisi naš osobni, obiteljski i narodni mir.
