Blagdan sv. Klare kod požeških klarisa

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp


Na blagdan sv. Klare, djevice, zaštitnice samostana i crkve sestara klarisa u Požegi, 11.
kolovoza 2022. euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi predvodio je požeški biskup Antun
Škvorčević zajedno s prepoštom Stolnoga kaptola Ivicom Žuljevićem, gvardijanom požeškoga
franjevačkog samostana fra Darkom Sudarićem, župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja i požeškim
dekanom Brankom Šipurom, župnikom Župe Sv. Leopolda Mandića u Požegi Jozom Jurićem,
župnikom Župe Sv. Terezije Avilske u Požegi Mariom Večerićem i drugim svećenicima. Tijekom
slavlja s. Franciska od Dobrog Pastira (Luja) Matić položila je svoje prve zavjete.

Započinjući slavlje biskup Antun pozdravio je okupljene vjrernike, kazavši kako nakon jučerašnje proslave sv.
Lovre, zaštitnika Požeške biskupije o njezinom srebrnom jubileju, danas slavimo sv. Klaru koja je
davno preminula, ali živi u vječnosti u Isusu Kristu kome je povjerila svoju sudbinu a na zemlji je
živa po svojim sestrama klarisama, koje su i u Požegi već više od 20 godina. Čestitajući klarisama
blagdan njihove svete majke, pozvao je sudionike slavlja da se saberu u vjeri kako bi postali
dionici onih stvarnosti u kojima je Klara pronašla svoje ispunjenje i smisao.

U homiliji biskup Antun je kazao da i ovom prigodom želi postaviti neka životna pitanja.
Spomenuo je kako nakon pojave pandemije koronavirusa više ne pita ljude „kako su“, nego „kako
život“. Pandemija je, naime, poremetila naš redoviti životni tijek pa se više ne snalazimo pravo
niti što je bolest, niti kako je liječiti niti kako se društveno ponašati s obzirom na nju.

Pomutnja oko liječenja i cijepljenja protiv covida 19 postavila je na nov način pitanje što je zapravo život.
Izazov je u tome što mi živimo život, a da ne znamo što bi on zapravo bio, jer on ima neku svoju
neuhvatljivu dubinu kojoj ne uspijevamo doći na kraj ni u svom vlastitom postojanju. Spomenuo
je kako se danas novim sredstvima nastoji putovati u svemir, osvojiti nove planete s glavnom
svrhom da se otkrije ima li na njima vodika, čiji bi trag naznačio da ondje može biti života.

Biskup je izrazio suzdržanost prema navedenom pristupu, jer ona polazi od pozitivističkog
uvjerenja da je život stvarnost ograničena na vodu. No, on je puno više od toga, a njegova
neuhvatljivost povezana je s činjenicom da je život ponajprije stvarnost duha. O tome nam, naime,
svjedoči naše iskustvo neponovljive i jedinstvene osobe koja je neuhvatljiva dubina, iznad čisto
materijalne razine, ali koju ostvarujemo u krhkom, smrtnom tjelesnom postojanju.

Biskup Antun je kazao kako je toga bila duboko svjesna sv. Klara koja je živjela na
prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Nije se poput mnogih svojih sunarodnjaka pomirila s onodobnim
šabloniziranim pristupom ljudskom životu, koji se odvijao u određenoj viteškoj borbenoj maniri, u
trgovačkoj djelatnosti, sveden uglavnom na površno. U bijegu sv. Franje iz takva društva i njegova
opredjeljenja da živi po Isusovu modelu siromaštva i križa te poslušnosti Božjoj riječi, otkrila je
kako samo čovjekova ispunjenost Bogom i njegovom snagom može u njemu ostvariti puninu
života koju si sam ne može dati, jer život nije ljudski proizvod, nego Božji dar.

I sama je pobjegla od kuće, oslobodila se uskih koordinata koje je nametnulo onodobno društvo, da bi živjela u
Božjim koordinatama. Shvatila je veliku vrijednost evanđeoskog siromaštva te je zatražila od pape
da smije živjeti taj privilegij, jer kad se oslobodimo samodostatnosti i sebičnosti, tada živimo
potpuno od oslonjenosti na Boga, postajemo dionici dara njegove punine. To je bio izazov onoga
doba, i to je izazov današnjega doba, ustvrdio je biskup.

Produbio je navedenu misao polazeći od prvog naviještenog čitanja iz Knjige Hošee
proroka, koji na temelju svoga bračnoga iskustva tumači Božji odnos prema čovjeku. Naime,
svaki brak postaje uspješan po međusobnoj vjernosti supružnika, a vjernost je dar Božji koji se ne
može kupiti u trgovini ili proizvesti vlastitom voljom ili umijećem. Povratak svoje odbjegle
nevjerne supruge u bračno zajedništvo Hošea vidi kao Božje djelo, koji će je povesti u pustinju,
ondje progovoriti njezinu srcu, osposobiti ga za vjernost i tako za neraskidivo zaručništvo. Ž

Biskup je podsjetio kako se čovjek može ponijeti nevjerno prema Bogu, i unatoč tome što mu on uvijek
ostaje vjeran, naći se svojom nevjerom na putu životnog gubitništva. No, Bog ima strategiju te
nas u stanju nevjere – poput Hošeine nevjerne žene – vodi u pustinju. Na svoj način obnavlja na
nama iskustvo pustinje oslobođenja židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Pustinja nije
prvenstveno mjesto, nego stanje u kojem čovjek stječe iskustvo koliko je nemoćan, smrtan i sam,
kako ne može za sebe učiniti ništa, i da mu preostaje samo Bog, te postaje posvema otvoren za
njega, ispunjen povjerenjem i pouzdanjem u njega, omogućujući mu da on u njemu ostvari svoje
djelo.

To je ono o čem govori Isus u današnjem evanđelju, kazao je biskup: „ja u Ocu i Otac
meni; ja u vama i vi u meni“. On u slici trsa i loze tumači istinu kako mi nemamo života iz samih
sebe, nego samo ukoliko smo ucijepljeni na Isusa Krista i crpimo njegovu milosnu snagu, koja
istinski hrani za život vječni. Čovjek, naime, ne može sam sebi darovati život, rađa se po drugome,
sve što jest djelo je drugoga, djelo Božje i vlastite suradnje s njime.

Biskup je potom kazao: «Bogu se sviđa povjeriti svoje blago života onima koji smatraju da
nemaju nikakva prava primiti ga, daje zadaće onima koji su uvjereni da nisu za njih prikladni.
Osebujna je to Božja logika! Uistinu često je ne shvaćamo, što dokazuju i naši životni odabiri. Za
nas je, naime, apsurdno ne slijediti moć, bogatstvo, ugled, nastojati da se uzdignemo iznad drugih.
Svemogući i sveznajući Bog, izvor svih stvari išao je drugačijim putem. Tako nam je dao shvatiti
kako ga čovjek ne može dohvatiti niti posjedovati, nego samo primiti kao dar.

Što smo puniji samih sebe, to manje smo u stanju primiti ga. Gledajući Franju Asiškoga, Klara je razumjela kako
je poželjno biti Božji na Isusov način, i postati dionik njegove ljepote. Njezin siromašni život,
strastveno i nježno njegovan, ponuđen nam je kao primjer. Klara je odabrala siromaštvo jer je to
put kojim je prvi išao Gospodin Isus da bi nas tako upoznao s Očevom i svojom ljubavlju. Tu
ljubav Klara je živjela sa sestrama koje su joj se pridružile i ižarivala je i izvan samostanskih
zidina sv. Damjana u Asizu. „Klara je šutjela, ali je glas o njoj vikao, bila je skrivena, ali se u
gradu o njoj govorilo“, napisao je papa Inocent IV. u Buli njezine kanonizacije. Siromašna
imanjem, slaba zbog dugotrajne bolesti, Klara je našla puninu i mir u živome i prisutnom
Gospodinu, kako će i sama zapisati na kraju svoga života: „Otkako sam upoznala Božju milost
posredstvom njegova sluge Franje, nikakva nevolja niti napor nisu mi bili teški“.»

U zaključku homilije biskup je kazao kako počesto s čuđenjem gledamo u sestre klarise
koje ostavljaju sve, biraju siromaštvo i samoću da bi u njima progovorila moć Isusova križa. Jer
kada je bio na križu ljudski najnemoćniji, bio je najmoćniji ljubavlju i životom. Kada i sami
izaberemo takav put i potpuno se Bogu predamo, on postaje prisutnost u nama i mi u njemu, o
kojoj govori Isus u evanđelju, te se tako ostvaruje, snaga, ljubav, punina, vječnost. Koordinate
duboke, velike, Božje! Zahvalio je sestrama klarisama što su prepoznale da to može biti i njihov
put, pa i mlada Luja Matić, redovničkim imenom sestra Franciska od Dobroga Pastira koja danas
polaže svoje prve zavjete. Poželio joj je da na tom putu bude radosna, blagoslovljena, obdarena
puninom Božjom.

Na svršetku slavlja biskup je podsjetio kako su klarise prisutne u Požegi dvadeset i dvije
godine. Istaknuo je kako je dragocjena njihova ucijepljenost u živi organizam požeške mjesne
Crkve, Isusova tijela kojim on ostvaruje svoju prisutnost među nama i djelo spasenja. Istaknuo je
kako je danas u tu otajstvo ugrađena i sloboda mlade sestre Franciske. Biskup je pozvao sve
sudionike slavlja da upute Bogu molitvu za Požešku biskupiju o njezinoj 25. obljetnici.

Potom je čestitao s. Franciski polaganje prvih zavjeta, poglavarici samostana s. Klari imendan, a
roditeljima i rodbini s. Franciske za sve ono što su učinili da svjetlo Božjeg poziva ne bude u njoj
ugušeno, nego da raste i biva sve snažnije. Zahvalio je požeškim franjevcima što duhovno skrbe za
sestre klarise. Posebnu zahvalu uputio je sestrama klarisama na njihovim molitvama koje upućuju
Bogu za Požešku biskupiju i njezine svećenike.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika