22. siječnja 2025. godine napustio nas je Boris Ćiro Gašparac – Ćiro Požeški.
Portal Požeški.hr svega četiri dana kasnije, točnije 26. siječnja objavio je članak pod nazivom: “Hoće li Ćiro Požeški posthumno postati Počasni građanin Grada Požege?“
Javna priznanja Grada Požege prema odluci Gradskog vijeća Grada Požege izglasana su sinoć te će ove godine bit će dodijeljena gospodinu Boži Biškupiću, Borisu Ćiru Gašparcu, Udruzi slijepih Grada Požege i Požeško-slavonske županije, Tekiji d.o.o.
Iako je Ćiro Požeški u karijeri postao dobitnik ‘Nagrade Požeško-slavonske županije za životno djelo’, i ‘Medalje grada Zagreba za poseban doprinos u promicanju kulture’, lijepo je da će od svog voljenog grada, na žalost posthumno, ponovno biti nagrađen Nagradom za životno djel, a ovog puta od Grada Požege.
Evo samo dio razloga iz obrazloženja odluke.
Za nagradu za životno djelo predlaže se Boris Ćiro Gašparac, posthumno. Boris Ćiro Gašparac rođen je 13. svibnja 1945. godine u Požegi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Boris Ćiro Gašparac od najranijeg djetinjstva znao je da će glazba biti njegov životni poziv jer se već kao dječak svojim velikim talentom isticao u školskom zboru kao solo pjevač, a od 1959. godine kao gimnazijalac svirao je bubnjeve u ondašnjem požeškom zabavno-glazbenom sastavu Crni šest. Pet godina kasnije odselio se u Zagreb gdje je upisao studij prava te solo pjevanje u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski.
Na festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi nastupao je od 1990. godine i tada je počeo pjevati tamburaške pjesme, a ranije su to bili svjetski evergreeni, jazz skladbe i slično. Zbog osebujnog glasa i visoke razine izvedbe tog repertoara bio je prozvan hrvatskim Ray Charlesom.
Objavio je desetak albuma s vlastitim skladbama za naše najpoznatije nakladničke kuće, a autori tih pjesama su najpoznatiji skladatelji i tekstopisci kao što su Vladimir Smiljanić, Aleksandar Homoky, Veljko Valentin Škorvaga, Duško Gruborović, Željko Krznarić, Damir Mihovec i drugi.
Ćirinu karijeru obilježio je njegov najveći hit „Laže selo, lažu ljudi“, izveden na festivalu Zlatne žice Slavonije 1991. godine s bendom Crni šest. Također, nanizao je nekoliko antologijskih hitova kao što su “Leina” Rajka Dujmića, “Da sam im’o šaku dukata” Miroslava Škore, “Moj did Luka”, “U srce te dira moja tambura” i još puno nezaboravnih tamburaških pjesama. Nedavno je objavio obradu pjesme “Dida moj” Arsena Dedića, njegov posljednji umjetnički uradak i poklon unucima. Nakon 33 godine na Zlatnim žicama Slavonije 2024. godine od svog grada i festivala zauvijek se oprostio pjesmom „Nema veće istine“ i stihovima „Kad me jednom ne bude, bit će uvijek tambure“.
Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je i Nagrada za životno djelo Požeško-slavonske županije 2017. godine.
