Na Čistu srijedu – Pepelnicu, 2. ožujka požeški biskup Antun Škvorčević predvodio
je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Pakracu euharistijsko slavlje te se spomenuo 31.
obljetnice početka ratnih stradanja u tom gradu i uputio Bogu molitvu za mir u Ukrajini.
Pozdravljajući sudionike slavlja kazao je da Katolička Crkva današnjim danom,
Čistom srijedom ili Pepelnicom, ulazi u korizmeno vrijeme. Želimo danas s cijelom Crkvom
sabrati svoje srce pred Bogom koji je u križu Isusa Krista omogućio pobjedu nad zlom i
smrću, te se spomenuti onoga što se dogodilo ovdje u Pakracu prije 31 godinu.
Napomenuo je kako nije došao s njima slaviti početak rata u Hrvatskoj, jer je rat nešto najteže što se može
dogoditi pojedincima i jednome narodu, nego spomenuti se istine kako u Hrvatskoj nije
pobijedila neka zla i sebična namjera, nego žrtva mnogih mladih i drugih ljudi, koji su svojom
nesebičnošću branili slobodu domovine i dostojanstvo svojih obitelji, spremni položiti i svoje
živote. Tu plemenitost ne smijemo zaboraviti. Istaknuo je kako je znakovito što se žrtve naših
policajaca i vojnika spominjemo na Čistu srijedu, i u vrijeme kad u Ukrajini, po sličnom
predlošku kako je počelo i kod nas, vlada ratno stanje. Biskup je podsjetio da je uputio Pismo
vjernicima Požeške biskupije u kojem ih na poticaj pape Franje poziva da s mnogim drugim
ljudima u svijetu budu danas molitelji za mir u Ukrajini. Potom je Ivan Rončević, upravitelj
Župe Sv. Magdalene u Donjoj Obriježi i pastoralni suradnik u pakračkoj župi pročitao
spomenuto Pismo.
U homiliji biskup je ustvrdio kako je najteža bolest kad netko oboli od samoga sebe a
ime joj je sebičnost, koja ne dopušta drugome da bude ono što jest, nego ga nasilnim putem i
ratom prisiljava da bude ono što mu je ta sebičnost dodijelila. To se dogodilo u Hrvatskoj u
vrijeme Domovinskog rata, to se događa danas u Ukrajini. Kazao je kako je rat u Hrvatskoj
prije trideset godina počeo upravo zato što neki nisu htjeli dopustiti da u Hrvatskoj svatko
može imati svoje mjesto, biti ono što on jest ili što želi biti, te se tada očitovalo tko je kakav
čovjek.
No, naglasio je kako danas na ovom susretu u Pakracu ne želimo razmišljati o onima
koji su vođeni sebičnošću i nasiljem započeli rat, nego se s velikim poštovanjem i
zahvalnošću spomenuti velikog broja onih ljudi koji su u uvjerenju da poniznost pobjeđuje
svojom nesebičnošću bili spremni položiti živote za dostojanstvo i slobodu svoje domovine.
Biskup je ustvrdio da nas takav njihov pristup podsjeća na božansku poniznost Isusa Krista,
kojom je išao za nas do kraja, do u smrt, i na taj način izvojevao pobjedu. U Domovinskom
ratu nije pobijedila bahatost, nego poniznost jednostavnih i malih ljudi, ali velikih u toj svojoj
malenosti, koji svoju nesebičnost nisu živjeli teoretski i verbalno, nego konkretnim činom,
ustvrdio je biskup.
Istaknuo je zatim kako Isus u današnjem evanđelju svojom božanskom strategijom
poziva da se obraćenjem oslobodimo svoje sebičnosti, zarobljenosti samima sobom i da u tom
nastojanju imaju važno mjesto post, molitva i milostinja. Spomenuvši povijesni kontekst
Isusovih riječi o molitvi, postu i milostinji, biskup je ustvrdio kako su neki njegovi
suvremenici zloupotrebljavali navedene tri religiozne prakse, pretvarajući ih u sredstvo za
očitovanje vlastite oholosti i ostvarivanje svojih sebičnih interesa. Rekao je da je Isusu bilo
veoma stalo do toga da čovjek svojim izvanjskim životom očituje ono što nosi iskreno u svom
srcu, da njegovo djelovanje ne bude prijetvorno, nego u skladu s njegovim srcem i savješću, u
skrovitosti pred Bogom, koji će mu u skrovitosti uzvratiti.
Biskup je najprije progovorio o molitvi kao sredstvu koje nas liječi od sebičnosti, jer
nas ne upućuje na nas same, nego okreće drugome, povezuje s Bogom. Ona nas na neki način
odjeljuje od nas samih, oslobađa od zarobljenosti vlastitom sebičnošću, smješta u onu
vertikalu kojoj konačno pripadamo. Molitva nam pomaže da se naše postojanje ne svede na
neku sitnu mjeru ovozemaljskih odnosa, i omogućuje da se u nama događa ona veličina koju
može ostvariti samo Bog. Govoreći zatim o postu, biskup je kazao da je on nastojanje
osloboditi se od privezanosti, ili ovisnosti o jelu i piću. Čovjek koji ne zna vladati sobom s
obzirom na hranu i piću, nije slobodan i ne živi puno dostojanstvo svoga postojanja, ustvrdio
je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da korizmeno vrijeme iskoriste kao prigodu za
vježbanje u slobodi od svake ovisnosti. Razmišljajući o milostinji, biskup je pripomenuo kako
u hrvatskom jeziku „milostinja“ ima ponešto negativan prizvuk, jer se njome na neki način
aludira da je njezin primatelj neka jadna osoba, čija se bijeda ublažava tim činom.
Međutim, milostinja je uvijek veliko dobro koje čovjek čini najprije samome sebi, jer se davanjem
drugome onoga što posjeduje oslobađa od ovisnosti i zarobljenosti materijalnim dobrima, te
ulazi u životni dinamizam u kojem nije gubitnik, nego pobjednik, ustvrdio je biskup. Kazao je
nazočnim policajcima, vojnicima i drugim hrvatskim braniteljima kako je govor o gubitništvu
i pobjedi njima lakše razumjeti negoli drugima, jer su se oni u tom pogledu stekli iskustvo u
vrijeme Domovinskog rata.
Naime, dok su neki u to vrijeme odlučili živjeti po načelima
sebičnosti, te su zbog toga završili u gubitništvu, oni su u ratu bili pobjednici zato što nisu
podlegli napasti sebičnosti. Još je biskup dodao da su oni zbog svoje posvjedočene
nesebičnosti danas svima nama poziv da ispitamo savjest, je li se sebičnost na različitim
razinama, od one političke do gospodarske, nametnula kao jedini kriterij funkcioniranja
društva u Hrvatskoj, zbog čega ono ne može snažnije napredovati. Vladanje po mjerilu
sebičnosti uvijek je gubitničko. Naprotiv, ponašajući se po mjerilu nesebičnosti, ljubavi,
poštovanja i sloge živimo svoje izvorno ljudsko dostojanstvo, ustvrdio je biskup.
Pozvao je sudionike slavlja na molitvu da Hrvatska i danas bude pobjednica po onim istim
opredjeljenjima i predlošcima nesebičnosti, plemenitosti i spremnosti živjeti za druge kao što
je to bilo u Domovinskom ratu. Izrazio je uvjerenje da se sudionici slavlja, napose hrvatski
branitelji i danas mogu zauzimati za takvu slobodu radi njihova vlastitog dostojanstva i svih
hrvatskih građana. Zamolio je Boga mira i pomirenja, o kojem govori sv. Pavao u drugom
čitanju, da prodre do svih ljudi u Hrvatskoj, da nijedno srce ne bude izvor mraka i zlih
namjera, nego da iz njega izlazi svjetlost dobrih namjera i moć koja je ukorijenjena u
nesebičnosti i ljubavi kao posebnom Božjem daru. Dok se zauzimamo za takve odnose u
Hrvatskoj, istinski želimo i molimo da u Ukrajini ne prevlada nasilje bahatosti i sebičnosti,
niti bilo koje drugo gubitničko opredjeljenje, nego pobijedi ona poniznost ukrajinskog naroda
koja je spremna žrtvovati sebe za dobro i za dostojanstvo svih, zaključio je biskup Antun
homiliju.
Na svršetku slavlja biskup je u molitvi povjerio Isusovoj Majci hrvatsku domovinu i
sve one koji su položili svoje živote za njezinu slobodu. Nakon što su sudionici slavlja
otpjevali himnu „Lijepa naša domovino“, biskup je kazao da nam je poniznost Božja na
Isusovu križu donijela pobjedu nad smrću, a da su poniznost naših hrvatskih branitelja i
njihovi položeni životi donijeli pobjedu slobode u našoj domovini. Pozvao je nazočne da
odlazeći s ovog slavlja upamte i promiču istinu: da poniznost, nesebičnost, dobrota i
plemenitost uvijek pobjeđuju, jer su Božji darovi. Zahvalivši domaćem župniku Jozi Zoriću i
drugim svećenicima te svima nazočnima za sudjelovanje na slavlju, poželio je da kolonom
sjećanja koja će proći središtem Pakraca posvjedoče ono što izlazi iz srca koje vjeruje Božjim
pobjedama ljubavi i onoj nesebičnosti koja je bila i naša pobjeda. Zahvalio im je za čin
solidarnosti sa stradalnicima u Ukrajini, iskazan molitvom i priloženim novčanim darom, a
članovima obitelji poginulih, nestalih i preminulih hrvatskih branitelja zaželio je obilje Božje
utjehe.
