Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp


U župnoj crkvi u Jasenovcu, 8. travnja održan je središnji program Dana obnove
čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji. Molitveno-pokorničko slavlje
predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Sudjelovali su đakovačko-osječki nadbiskup i
metropolit Đuro Hranić, srijemski biskup Đuro Gašparović, srijemski biskup koadjutor
Fabijan Svalina, članovi požeškoga Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem,
svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni arhiđakonom Milanom Vidakovićem, i
novljanskim dekanom, jasenovačkim župnikom Pejom Oršolićem, svećenički kandidati iz
požeškog Kolegija, jasenovački župljani, i hodočasnici iz župa Novljanskog dekanata među
kojima su bili pješaci pod vodstvom novljanskog župnog vikara Roberta Medveda te školska
djeca s vjeroučiteljicom s. Zrinkom Vuković. Na slavlju je bio nazočan i pakračko-slavonski
episkop Jovan Ćulibrk s đakonom Milanom Tomaševićem. Nakon upućenog pozdrava svim
sudionicima slavlja i svima onima koji su ga pratili putem izravnog prijenosa Hrvatske
televizije, Hrvatskoga radija i Hrvatskoga katoličkog radija, biskup Antun je zamolio
Gospodina da zagovorom Isusove Majke primi našu pokoru, daruje nam obraćeno srce,
udijeli mir našoj hrvatskoj domovini, te zaustavi ratna stradanja u Ukrajini.

U homiliji biskup je kazao kako se večeras kao hodočasnici Gospi Jasenovačkoj u
molitvi, kajanju i praštanju spominjemo progonjenih, ponižavanih i ubijenih ljudi tijekom II.
svjetskog rata, kao i žrtava totalitarnih sustava u XX. stoljeću, kako bi im očišćena pogleda i
bez osjećaja mržnje iskazali svoje poštovanje. U nastavku je istaknuo: »nižu se pred našim
očima slike teškog stradanja brojnih nedužnih ljudi i nemilosrdnih razaranja u Ukrajini. Svoje
vjerničko samilosno srce za sve nedužne žrtve u našim krajevima, od Jasenovca i Stare
Gradiške do Bleiburga, Vukovara i Voćina te drugih mjesta stradanja, otvaramo večeras i za
sve one u Ukrajini i izbjeglištvu kojima je potrebna naša blizina, duhovna i materijalna
pomoć.

Mnogi su smatrali da se nakon teškog iskustva I. i II. svjetskog rata u Europi više ne
mogu ponoviti slični samo uništavajući sukobi. No, prije 30 godina bili smo svjedoci kod nas
a sada i u Ukrajini kako je zlo povijesna konstanta pred kojom kao da smo posve nemoćni.
Uvjerenje da se proizvodnjom sve sofisticiranijeg oružja može zaustaviti zlo, zabluda je, jer
tako ostvarena materijalna dobit manjine povezana je s prijetnjom uništenja većine i s
ugroženošću samog opstanka čovječanstva. Je li vjera mogući odgovor na navedene izazove?

U današnjem evanđelju Isus nas uvjerava kako treba odustati od strategije bacanja kamenja
jednih na druge, poziva nas da se okupimo s njime u bratstvo međusobnog povjerenja te na taj
način nadvladavamo podjele koje dovode do sukoba, potiče nas da ne damo prostora đavlu,
njegovu zavodništvu i prevarama. One, naime, koji nisu vjernici tek po imenu, nego istinskim
opredjeljenjem, ne pokreću na djelovanje isključivi nacionalni ili neki drugi interesi, mržnja i
raspaljene nasilničke strasti prema pripadnicima drugih naroda, nego povjerenje u Boga
živoga, koji je u Isusu Kristu pobijedio zlo i smrt i kojem su predali svoju sudbinu.

Istinska vjera povezuje ljude u međusobnom povjerenju, u jednakom poštovanju svake ljudske osobe,
bez obzira na njezinu rasnu, nacionalnu, političku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost.«
Potom je biskup ustvrdio: »sve navedeno moglo bi nekome zvučati naivno i nerealno.
No, Isus nije bio naivan kad je obznanjivao da su vjera i povjerenje u njega najvažnije pitanje
s kojim je povezano ostvarivanje čovječnijeg društva bez nasilja pa i sam život vječni.

Razlog da se u našem svijetu često događa suprotno leži u činjenici što mnogi ne vjeruju u navedene
mogućnosti, nego u moć oružja i nasilja. Nevjera i nepovjerenje naša je nemoć, kao i kod
Isusovih protivnika u današnjem evanđelju, koji su pograbili kamenje da ga bace na njega.
Zašto? U raspravi su najprije upotrijebili argument da je povrijedio subotu, jer je toga dana
liječio bolesne i vršio druga djela koja nisu dopuštena, da bi konačno optužba glasila kako je
pohulio kad je kao čovjek proglasio sebe Sinom Božjim. Oni preuzimaju Božju ulogu, žele
mu dodijeliti identitet, i na račun toga smatraju da imaju pravo nad njim provesti i nasilje,
ubiti ga.

U razgovoru s protivnicima Isus upotrebljava i ironičan govor da bi ih priveo
otajstvu vlastite osobe. Uvjerava ih da je on u Ocu i Otac u njemu i to onim argumentom,
kojim su protivnici htjeli dokazati suprotno. Dobra djela koja je činio i subotom svjedoče da
je on u Ocu i Otac u njemu, te ih poziva da vjeruju djelima, ako ne njemu samome. U cijeloj
navedenoj raspravi nevjera i nepovjerenje u njegovu osobu očituju se kao razlog zbog kojeg
se protivnici s njime sukobljavaju i žele mu nanijeti nasilje, kamenovati ga.

Nije bez ironije niti evanđelistina tvrdnja da su Isusovi protivnici nastojali još jednom uhvatiti ga, „ali im on
izmaknu iz ruku (…) i ode ponovno na onu stranu Jordana“ te „mnogi ondje povjerovaše u
njega“ (Iv 10, 39-40.42). U ovom je izazov: oni koji su povjerovali u njega postali su dionici
dubokog zajedništva s njime i sa svim onim što je Bog obznanio i ostvario u njegovoj
jedinstvenoj i neponovljivoj božansko-ljudskoj osobi, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, te
su u njegovu praštanju i milosrđu postali dionici društva u kojem ne vlada nasilje uzrokovano
različitošću osoba i njihovim neprihvaćanjem, nego zajedništvo utemeljeno u povjerenju i
razumijevanju. To je novi svijet u koji je Isus poveo čovječanstvo, a njegovi učenici ga
svjedoče kad očituju da više vjeruju njemu nego svojim ljudskim uskogrudnim projektima i
strategijama. Taj novi svijet bit će na koncu potpuno ostvaren jer se za njega zauzeo Onaj koji
je jači od zla i smrti, te biti vjerom dionik njegova projekta znači svrstati se među pobjednike.

«
Nastavljajući homiliju biskup je istaknuo: »u taj svijet započeo je Bog davno uvoditi
ljude, među njima i Jeremiju proroka, iz čijih smo osobnih ispovijesti čuli ulomak u drugom
čitanju. Nasilje prema njemu u rodnom Anatotu bilo je utemeljeno u neprihvaćanju njegove
proročke posebnosti i različitosti od drugih, pa su ga progonili i spremali mu smrt. Prorok
odgovara velikim povjerenjem u Boga i njemu prepušta svoju sudbinu, uvjeren da on ima
zadnju riječ, a ne ljudski pokušaji da odrede sudbinu svojim protivnicima. Jeremija na taj
način raskrinkava sustav ljudske uskogrudnosti, koji ne dopušta drugome da bude ono što jest
ili što želi biti, oduzima mu slobodu da živi kao slika Božja. Naime, svoju sličnost Bogu
čovjek očituje i kroz to što je svatko od nas drugačiji, neponovljivi Božji original, jedinstvena
osoba, čija se sloboda potvrđuje u tome da živi svoju posebnost u osobnom, nacionalnom,
vjerskom i svakom drugom pogledu. Kad netko drugome oduzima slobodu da bude ono što
jest ili što želi biti te mu nasiljem, ratom i razaranjem nameće da bude ono što mu je on
dodijelio i nastoji ga proizvesti na vlastitu sliku i priliku, nije čovjeku oduzeo samo njegovo
pravo i dostojanstvo da bude ono što jest, nego vrijeđa i Boga koji ga je takvim stvorio. To se
događalo u totalitarnim sustavima tijekom XX. stoljeća, to se događalo kod nas prije 30
godina, to se događa trenutačno i u Ukrajini«, kazao je biskup.

Pred kraj homilije ustvrdio je kako su: »spomenuta zbivanja poziv da povjerujemo u
mogućnosti drugačijeg svijeta i društva za koje se zauzeo Isus Krist. Uvjeren sam da svi vi,
Isusovi vjernici iz Katoličke Crkve, predvođeni biskupima Đakovačko-osječke crkvene
pokrajine te iz Pravoslavne Crkve na čelu s episkopom Jovanom, sudjelovanjem na ovom
slavlju, kao i svi vi koji ste nam se pridružili televizijskim ili radijskim prijenosom, svjedočite
kako nakon iskustva teških zala II. svjetskog rata i Domovinskog rata želite zauzetije graditi
međuljudske odnose na povjerenju u Isusa Krista, koji je moćan nadvladati naše nemoći.

Pred Isusovim križem, znakom nemoćnoga čovječanstva zbog međuljudskih odnosa oslonjenih na
nepovjerenje i neprihvaćanje različitih i drugačijih koje ga je osudilo i razapelo, i istovremeno
znakom pomirenog svijeta u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, obnovimo svoje povjerenje u
njega i prihvatimo ga kao svoju najbolju sudbinu. „Gospodine Isuse, nisu li ti teški na srcu i
naši otpori i neodlučnosti poput kamenja koje su tvoji protivnici skupljali da te ubiju? (…) Ali
ti si im izmaknuo. Gospodine Isuse, ti izmičeš uvijek kad te neki pokušavaju svesti na svoju
mjeru, na svoje ideje, na svoje slike, na svoje apsurdna umišljanja da sve znaju i sve mogu.

Ti izmičeš pogledima onih koji upiru oči na sebe i na vlastite ideje, u trenutku kad bi ih trebali
otvoriti za tebe i za tvoje svjetlo. Gospodine Isuse, dopusti nam da te primimo u tvojoj riječi
istine, da prihvatimo tebe koji nam se objavljuješ kao Sin Božji. Neka tvoje svjetlo bude u
nama te nam podari da ti možemo vjerovati bez pridržaja. I daj nam ustrajati u vjeri.«
Homiliju je biskup završio riječima: »vratimo se s ove naše jasenovačke
molitveno-pokorničke postaje svojim domovima osnaženi za život povjerenja prema svakom
čovjeku i prihvaćanja u njegovu identitetu, drugačijem od našeg vlastitog, prepoznajući u tom
njegovu sličnost Bogu.

Budimo tako promicatelji društva ljudskog poštovanja, jednakih prava
i dostojanstva za svakog čovjeka, oduzimajući nasilju mogućnost da se pojavi kao način
ostvarivanja međuljudskih odnosa. Neka nam u tom pomogne vjerna Isusova Majka, Gospa
naša jasenovačka, kojoj smo ovim hodočašćem željeli iskazati svoju odanost.«
Nakon popričesne molitve svoju riječ okupljenima uputio je pakračko-slavonski
episkop Jovan Čulibrk koji je podsjetio kako je istočno-slavenski knez Vladimir prije više od
tisuću godina vodio svoj nevjernički narod u opsadu Carigrada. Nakon opsade, ponukan
molitvama svoje bake Olge knez Vladimir poslao je misionare diljem svijeta da traže vjeru za
njegov nevjernički narod i tako su bili i u Carigradu i odande se vratili ozarenih lica, govoreći
da ulaskom u carigradski Hram nisu znali jesu li na nebu ili na zemlji, jer je očigledno s njima
živi Bog, istaknuo je episkop Jovan. Istaknuo je kako je i sam knez Vladimir 988. godine
nedaleko od grada Kijeva primio krštenje sa svojim narodom te postao Vasilije.

Izrazio je žalost što danas tu krstionicu iz koje su izašli i Rusi i Ukrajinci gledamo kako se pretvara u
„Crveno more“ i to krvlju nevinih ljudi. Takvim životom i mi postajemo isti onaj nevjernički
narod kneza Vladimira kakav je bio prije krštenja, napose mi kršćani koji smo potekli iz iste
krstionice i položili zavjet da ćemo slijediti Kristove riječi: „Ljubite jedni druge“. Dodao je
još kako sile ovoga svijeta, koje su ponovno probudile u nama ostatke onog nevjerničkog
naroda i nahuškale nas jedne na druge, ne mogu biti od Boga, nego dolaze od onoga koji je
posvađao Kajina i Abela te prevario Adama i Evu te im se trebamo oduprijeti. Poželio je na
kraju da nam Bog po riječima današnjega evanđelja dadne mudrost da čujemo njegovu riječ i
pokajemo se kako bi nam se približilo nebesko carstvo Oca, i Sina i Duha Svetoga.

Slijedila je potom procesija s Marijinim likom u kojoj su hodočasnici predvođeni
biskupom Antunom uputili Isusovoj Majci svoje poklike i pjesmu, te joj na taj način iskazali
odanost i ljubav. Činom predanja Isusovoj Majci biskup Antun je na koncu povjerio njezinom
moćnom zagovoru sve stradale žrtve totalitarnih sustava, kao i sve žrtve rata u Ukrajini.
Zahvalio je zatim svim sudionicima slavlja, osobito nadbiskupu i metropolitu Đuri, biskupima
Đuri i Fabijanu, te svećenicima, posebice episkopu Jovanu. Uputio je zahvalu i domaćem
župniku i načelnici općine Jasenovac, kao i pjevačima što su pomogli na ovom slavlju uzdići
dostojnu hvalu Bogu. Hodočasnicima pak pješacima zahvalio je na žrtvi koju su podnijeli
dolazeći na ovo sveto slavlje.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika