Ema Pavlović: Kako izgleda kada život u Požegi zamijeniš francuskom metropolom?

Kako zapravo izgleda život u Parizu?

Pet godina. Toliko je prošlo od kako sam upoznala svog partnera Zacharija na studentskoj razmjeni u Nizozemskoj. Zac, kako ga svi zovemo, Francuz je porijeklom iz Nice. Kada smo se upoznali, studirao je u Parizu. Nikada nisam niti sanjala da ću se zaljubiti u Francuza i da će posjeti Parizu postati moja realnost. Nakon što je Erasmus u Groningenu završio, ostali smo u kontaktu. Svakih par mjeseci vidjeli bismo se ili u Parizu ili u Zagrebu. Čak je došao i u Završje, moje selo kraj Požege, kako bi upoznao moje roditelje i obitelj – prenosi Ženski recenziraj.

Skup je to sport, putovanje iz Zagreba do Pariza koštalo bi me dobrih 2 000 kuna ako računam iznos avionske karte i novac koji bih potrošila za vikend jer su vikendi bili jedino vrijeme kada bismo se mogli vidjeti. Zac je počeo raditi u građevinskoj firmi u kojoj je odradio praksu, jednoj od najvećih takvih firmi u Francuskoj. Ja sam još uvijek studirala i radila sam studentske poslove novinarke kako bih zaradila novac potreban da se vidimo. I nije mi to uopće bio problem, dapače, slatke muke. 

Nakon što sam diplomirala novinarstvo, preselila sam se u Pariz, točnije u Clichy, gradić tik uz 18. arondisman. Nalazimo se, dakle, u predgrađu Pariza, u stanu od 30 kvadrata koji mjesečno plaćamo 880 eura, s režijama uključenim u cijenu najma. Grijanje je na struju, a internet plaćamo posebno. Stan se sastoji od otvorene kuhinje i dnevnog boravka s odvojenom spavaćom sobom i kupaonicom s tušem. I više nego dovoljno za nas dvoje. 

Život u Parizu 

U Parizu sam radila u slastičarnici A. Lacroix pored Notre Damea. Tamo sam stekla i svoje prve pariške prijatelje. I nisu to bili tipični Parižani i Parižanke. Moja najbolja prijateljica Melanie je 50-godišnja Amerikanka, samohrana majka iz Miamija koju je ljubav također dovela u Francusku. Zatim su tu i Viktoria i Artur, mladi bračni par iz Ukrajine (imaju samo 25 godina) i Marvin, gej Indijac te Farishaa, transseksualka iz Malezije. Nismo imali baš puno slobodnog vremena za druženja izvan patisserije, ali vrijeme provedeno na poslu bilo je sasvim dovoljno da se povežemo i postanemo prijatelji. Posao znači jako puno u novoj sredini u kojoj ne znaš nikoga osim svog partnera. 

Povratak u Hrvatsku – najteži period u mom životu

Prošle godine u kolovozu dogodila mi se druga manična faza. Bolujem od bipolarnog poremećaja. Morala sam se vratiti u Hrvatsku kako bih se dovela u normalu. Bio je to najteži period mog života. Zac i ja smo prekinuli, liječnici su me htjeli poslati (ponovno) u Popovaču na liječenje, roditelji kod kojih sam bila, nisu znali kako da me smire i da se vratim na tvorničke postavke. Uspjela sam to uz njihovu neopisivu volju, hrabrost i strpljenje i, naravno, uz konačno pogođenu terapiju. Trebalo mi je nekoliko mjeseci kako bih ponovno bila ona stara ja. Zatim je uslijedila depresija. Opako se približila iz sjene manije i u potpunosti me proždrla. Nisam ustajala iz kreveta prije 13, 14 sati, nisam bila razgovorljiva, mislila sam da nemam o čemu pričati, razmišljala sam o samoubojstvu i samo čekala da padne noć kako bih ponovno mogla spavati, sklupčana u fetus položaju, poput bespomoćnog djeteta koje se boji svijeta. Zatim sam dobila antidepresiv. Pila sam ga dobra tri, četiri mjeseca da bih se vratila u normalan život. 

U međuvremenu smo Zac i ja počeli održavati kontakt, što zbog mojih stvari koje su ostale u njegovom stanu, što zbog činjenice da ne možemo jedno bez drugoga. Stvari su polako napredovale. Završila sam vaučer program obrazovanja koje nudi HZZ za nezaposlene, konkretno tečaj Internet marketinga i brendiranja na Učilištu Maestro u Požegi. Ta obaveza okupirala me i dala osjećaj korisnosti i svrhe, no najviše me spasila knjižnica. Gradska knjižnica Požega osim što je proglašena za najknjižnicu 2021., zaista je postala moj drugi dom. Sprijateljila sam se sa svim knjižničarkama i dane provodila na Znanstvenom i studijskom odjelu, gutajući knjige na hrvatskom koje su mi toliko nedostajale u Parizu. Čak sam i proglašena za najčitatelja 2022. u kategoriji najsuradnik knjižnice. Ovim putem jedno ogromno hvala svim djelatnicima i djelatnicama GKPŽ. Bez vas ne znam kako bih se izvukla iz depresije. 

Posjetila sam Zaca prvi put nakon prekida u prosincu prošle godine. Bio je to dogovor koji je pao u listopadu ili studenom 2022. Ideja je bila doći i provesti vrijeme skupa kako bismo odlučili o našoj sudbini. Razgovor s veliki R dogodio se već na putu od aerodroma do stana. Zaključili smo kako se i dalje volimo i da želimo budućnosti provesti skupa, no ovoga puta pametnije. Moramo oboje biti svjesni, pogotovo ja, da sam zaista bolesna i da terapiju moram piti redovno i u isto vrijeme, kao i voditi normalan život, imati rutinu i stvari, ljude oko sebe koji me ispunjavaju.

Happy End 

I tako smo se Zac i ja pomirili. I evo me, nekoliko mjeseci nakon, sjedim i pišem u našem stančiću, dok on čita pored mene. Stvari su se posložile, dobila sam posao u ARCH. Influencer Agencyju kao campaign manager za francusko tržište i radim remotely. Ne mogu vam opisati koliko sam sretna i zahvalna na svemu. 

Ideja ovog članka bila je dočarati kako izgleda zapravo život u Parizu. Pa ipak, da bih vam to mogla dočarati, bilo je potrebno dati kontekst priče u kojoj sam glavni lik. Sada znate mjesto i vrijeme radnje, likove i poentu priče. Detalji o tome kako doći do Pariza, gdje odsjesti, što posjetiti, kakve su cijene i na što trebate obratiti pažnju, donosim vam u sljedećem članku. Čita(j)mo se!