Prigodom 27. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, 1. svibnja 2022., na
Treću vazmenu nedjelju, spomen-slavlje u župnoj crkvi sv. Vida u Okučanima predvodio je
požeški biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj
Jurom Bogdanom, generalnim vikarom Vojnog ordinarijata Markom Medom, Ivicom
Žuljevićem, prepoštom Stolnog kaptola u Požegi i drugim svećenicima iz središnjih
biskupijskih ustanova te svećenicima iz Novogradiškog dekanata.
Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup je uz spomenute crkvene predstavnike pozdravio i nazočne nositelje javnih
dužnosti, predvođenih predsjednikom Hrvatskoga sabora Gordanom Jandrokovićem i
Hrvatske vlade Andrejom Plenkovićem, te hrvatske branitelje, roditelje poginulih i nestalih
branitelja, Hrvatske vojske i policije, kao i svima onima koji su se ovome slavlju pridružili
putem Hrvatske televizije, Hrvatskoga radija i Hrvatskoga katoličkoga radija.
Biskup Antun je u pozdravu među ostalim kazao: »Okupili smo se oko oltara na
kojem je Ivan Pavao II. slavio svetu misu prigodom proglašenja blaženim Ivana Merza u
Banja Luci, 22. lipnja 2003. Sjedinjeni sa svetim Papom želimo Isusu Kristu, koji s nama
slavi otajstvo svoje smrti i uskrsnuća, živom vjerom povjeriti pedeset i jednog hrvatskog
branitelja, čiji su životi položeni u vojno-redarstvenoj akciji „Bljesak“ prije 27. godina, kao i
druge žrtve, napose civilne, da im On u svojoj pobjedi nad smrću podari vječni mir.
Velikim suosjećanjem spominjemo se danas i progona banjalučkih Hrvata, koji je uslijedio nakon
„Bljeska“ i vojno-redarstvene akcije „Oluja“, čiji je određeni broj pronašao svoj dom u
Okučanima ili drugdje u svijetu. U Isusovu žrtvu ljubavi uključimo i stradalnike rata u
Ukrajini te izbjeglice iz te napaćene zemlje, od kojih su neki stigli i k nama u Hrvatsku, te
molimo za prestanak ubijanja, progona i razaranja, da zavlada mir. Neka nam Gospodin
svojim velikim milosrđem oprosti grijehe i propuste, kako bismo mogli dostojno slaviti ova
sveta otajstva.«
Biskup Antun započeo je homiliju riječima: »Idem ribariti. (…) Idemo i mi s tobom“,
odlučio je Petar i drugi Isusovi učenici, čuli smo u naviještenom evanđeoskom ulomku. O
radu je riječ! Smatram primjerenim na Međunarodni dan rada o 27.obljetnici
vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ nakratko usmjeriti našu pozornost na to važno pitanje.
Čovjek se pojavljuje u svijetu kao biće koje sebi radom osigurava egzistenciju. Već sama ta
jednostavna činjenica naznačuje da rad nije tek tehničko pitanje kako nešto proizvesti, nego je
on put našeg očovječenja. Naime, radom čovjek očituje kreativnost svoga duha, izgrađuje
slobodu, uzdiže se na razinu dostojanstva koje mu je udijelio Bog. Obrazlažući svoje
poslanje, i sam će Isus ustvrditi: „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“ (Iv 5,17). U
Božjem je djelovanju, dakle, temelj dostojanstva i našeg ljudskog rada, te je radno mjesto više
od ljudskog prava, a njegov gubitak osiromašenje veće od materijalne neimaštine.
No, kad zbog ranjenosti zlom, polazište čovjekova djelovanja postane sebičnost, tada
rad ne služi njegovu dostojanstvu, cilj mu je profit, što veća dobit, te on ne oslobađa nego
porobljava. Tada se Božji biblijski nalog da čovjek podloži sebi zemlju promeće u njezino
pohlepno iskorištavanje, iscrpljivanje njezinih izvora preko svake mjere, u bezobzirno
zagađivanje i uništavanje okoliša, gomilanje bogatstva u rukama manjine, dok većina
nerijetko ostaje na granici siromaštva ili gladuje, te je otvoren prostor nepravdi koja gazi
ljudsko dostojanstvo, potiče nemire i ratove, pokreće izbjeglištvo.«
Zatim je biskup nastavio: »U Isusovu uskrsnuću Bog je dovršio stvaranje, te on u
današnjem evanđelju energije svoje pobjede nad smrću postavlja za istinski regulator svakog
ljudskog djelovanja. Petar i učenici krenuli su ribariti kako bi si priskrbili ono što je potrebno
za njihovo preživljavanje. No, ribolov je bio bezuspješan, vratili su se praznih mreža na
obalu. Evanđelist primjećuje: „Ali te noći ne uloviše ništa“. Naslućujemo kakva je to noć u
kojoj se ljudskim radom ne može ništa postići. Pristupa im Isus kao neznanac, dočekuje ih na
obali i započinje razgovor s pitanjem: „Imate li što za pojesti?“ Odgovor je glasio:
„Nemamo“.
Navedeno Isusovo pitanje i učenički odgovor upućuje na to da naša ljudska glad
nije tek fizičke naravi, ne ide samo kroz želudac, nego dublje, kroz srce. U pitanju je
cjelovitost našeg postojanja, smisla života za kojim smo u potrazi, čežnja za puninom koje
smo željni. U naše srce upisani su „nemiri od iskona“, Božji zov za vječnošću, kako je volio
govoriti jedan naš pisac (Ivo Andrić). I potom se u evanđeoskom izvještaju događa središnji
izazov: Učenike, stručnjake za ribolov Isus poziva da se oslobode uvjerenja kako one noći
nije moguće ništa uloviti što bi bilo u stanju zasititi našu glad. Uvjerava ih neka na njegovu
riječ bace mrežu na desnu stranu lađe „i naći će“. Evanđelist lapidarno zaključuje scenu
tvrdnjom: „Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe“.
Obilan ulov ribe bio je samo znak jednog drugog i važnije životnog ulova.
Zaključujemo to po drugoj sceni koju navodi sveti pisac, po razgovoru o Onome na čiju su
riječ bacili mržu u more i ulovili „sto pedeset i tri“ velike ribe“, to jest sve vrste koliko ih je
bilo u moru, kako se smatralo u ono doba. Prepoznali su učenici da je neznanac na obali sam
Isus, njihov uskrsli Gospodin. I opet Petar prednjači: skače s lađice u vodu, stvarnost punu
opasnosti, da što prije dopliva do Isusa na obali kako bi bio s njime. No, Isus se pobrinuo da
taj Petrov „biti s njime“ ne bude tek fizičke i izvanjske naravi. On i dalje ima inicijativu,
poziva da se ispeče nešto od ribe što su je ulovili, uzme kruh pa ribe i dade im da pojedu.
Zaključuje nakon toga evanđelist: „I nitko se od učenika nije usudio upitati ga ‘Tko si ti?’
Znali su da je Gospodin.“ Blagovanjem koje im je Isus priredio i jelom koje im je dao a oni
velikim povjerenjem u njega primili postali su dionici zajedništva s Onim koji je svojom
ljubavlju na križu i uskrsnućem slomio moć zla i smrti te čovjeka i sve stvoreno uveo u
puninu postojanja. On je na taj način završio Božje djelo stvaranja, prema kojem je usmjereno
sve ljudsko djelovanje, i u kojem čovjekov rad i njegova kreativnost dobivaju svoju punu
vrijednost.
Ostvario je tako čovjekovo konačno dostojanstvo! Gledajući u zanosu vjere
povijest čovjeka i svemira s polazište njihove oslobođenosti od zla i punine u Isusu Kristu,
sveti Ivan u ulomku današnjeg drugog čitanja iz Knjige otkrivenja daje nam da čujemo
konačni kliktaj svega oslobođenog stvorenja: „I začujem: sve stvorenje, i na nebu i na zemlji,
i pod zemljom, i u moru – sve na njima i u njima govori: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju i
Jaganjcu blagoslov i čast, i slava, i vlast u vijeke vjekova!’“ Isusovo je djelo osloboditeljski i
pobjednički sveobuhvatno. To je svijet po Božjem naumu, ostvaren žrtvom Sina Očeva na
križu, u kojoj je očitovana Božja pobjeda nad svim smrtnim prijetnjama, uzrokovanima
čovjekovim sebičnim opredjeljenjima i djelovanjem!«
Biskup Antun je potom dodao: »Slutim, braćo i sestre, kako svi vi u okučanskoj
župnoj crkvi kao i oni koji ste povezani s nama putem izravnog televizijskog i radijskog
prijenosa otkrivate važnost i domet izazova današnjeg evanđelja te se uključujete u razgovor
koji je Isus pokrenuo. Na nama je, naime, red dovršiti taj razgovor, te reći kakav je naš
koncept svijeta i čovjekove zadaće u njemu, i za njega se zdušno zauzeti. Svjedoci smo kako
u slučaju kad čovjek postavi sustav profita i moći oružja za svoj način rada i djelovanja,
usmjeruje čovječanstvo prema civilizacijskim ponorima u kojima se gubitkom ljudskog
dostojanstva plaćaju najveći računi. U našim regulatornim agencijama za gospodarsko
djelovanje i naoružavanje radi sigurnosti i ravnoteže mira, kako ih redovito njihovi
promicatelji obrazlažu i opravdavaju, prisutna je dvoznačnost zbog sebičnosti koju Zli po
njima uspijeva ubaciti u sustave kojima oni služe. Ti sustavi nerijetko rađaju bezizlaznim
stanjima, prijeteći uništenjem čovječanstva, kako to trenutačno svjedoči rat u Ukrajini.
Kakva je to noć čovječanstva u kojoj nitko ne pobjeđuje, nego svi gube! U sadašnjem povijesnom
trenutku potrebno je sa svom hitnošću podsjetiti kako je Bog u Isusovoj smrti i uskrsnuću
uspostavio moć svoga Duha ljubavi kao svemirski najmoćniji regulatorni sustav, kojim i u
ljudskom radu i djelovanju – ako mu otvorimo prostore naših ljudskih sustava – može oduzeti
snagu zlu i smrti, ostvarujući pobjedu koja nadmašuje sva naša ljudska ograničenja. Valja nam
na Isusovu riječ baciti mrežu, da bi naš životni ulov bio po mjeri njegovih mogućnosti:
pobjede života nad smrću. Nije li zapreka tom djelovanju Božjega Duha to što velik dio
čovječanstva ulaže ogromna sredstva u izgradnju sustava straha jednog naroda ili skupine
država prema drugima, nepovjerenja i obrane jednih od drugih? Pokazatelj je to svojevrsnog
prezira prema sustavu povjerenja, ljubavi i zajedništva, pobjede nad zlom i smrću, što ga je
Bog u Isusu Kristu ostvario prema nama.
Zašto se ne bismo usudili snažnije s njime surađivati
te izgrađivati civilizaciju uključivosti a ne isključivosti? To je, naime, sustav Božje pobjede
na Isusovu križu, i na svakom drugom povijesnom zgarištu, uzrokovanom ljudskom
samodostatnošću i sebičnošću.«
Zatim je biskup istaknuo: »Naše hrvatsko iskustvo iz novije povijesti poučava nas
kako su u teškim trenutcima pojedinih naroda i čovječanstva dragocjeni ljudi, spremni svojom
žrtvom ljubavi služiti općem dobru. Dok se spominjemo 27. obljetnice vojno-redarstvene
akcije „Bljesak“, u sjećanju su nam svi oni hrvatski branitelji koji se nisu opredijelili za neke
sebične ljudske sustave, nego za obranu slobode i dostojanstva domovine i žrtvom vlastitog
života.
Bio je to moćan odgovor onim pojedincima i skupinama koji su kovali projekte i
smišljali strategije za ostvarenje vlastitih sebičnih interesa, ne priznajući prava drugima.
Svojom ljubavlju za domovinu najbolje su nas nahranili u našoj gladi i čežnjama za slobodom
i dostojanstvom. U svjetlu Isusove žrtve ljubavi i njegova uskrsnuća prepoznajemo ih
ugrađene u Božji pobjednički sustav, čije je trajanje vječnost. Jednako tako spominjemo se i
svih drugih žrtava, napose civilnih, da u Božjoj pravdi ljubavi i milosrđa pronađu svoj mir.«
Zaključujući homiliju biskup Antun je rekao: »Kroz preteška ljudska stradanja i
razaranja u ukrajinskom ratu zacijelo nam Bog upućuje veliku poruku, koju bi trebali shvatiti
i prihvatiti.
Ako smo do sada u povijesti čovječanstva mogli govoriti o pravednom
obrambenom ratu, složiti nam se s papom Franjom kako je takav rat jedva još moguć. Naime,
uložena su silna sredstva, oduzeta siromašnima, kako bi se usavršilo i proizvelo što
sofisticiranije ubojito oružje, te svaki ratni sukob prijeti uništenjem cijeloga čovječanstva.
Stoga valja nositeljima vlasti u svijetu pomoći da usvoje apostolsku poruku upućenu
članovima židovskoga Velikog vijeća u današnjem prvom čitanju: „Treba se većma
pokoravati Bogu nego ljudima!“ (Dj 5,29). Sa svom nam je odlučnošću poraditi na svim
razinama da na tragu Isusove žrtve ljubavi i njegova okupljanja za stol i blagovanje sa svojim
učenicima, kojim je uspostavljao zajedništvo svoje pobjede nad smrću, i državnici u trenutku
prijepora imaju hrabrosti sjesti za stol s protivnicima, te ne dopustiti da on bude stol razdora i
nepovjerenja.
Nego da u iskrenom traganju za časnim rješenjima na temelju uzajamnog
poštovanja i ljubavi to bude stol otvaranja budućnosti čovječanstva, putovima i sredstvima
daleko boljima od bilo kakvih pothvata naoružanja, usmjerenih jednih protiv drugih. Molimo
da se to što prije dogodi u Ukrajini. Neka nam Gospodin i za ovim euharistijskim stolom
njegove žrtve ljubavi u Okučanima pokrene srca da s njime na taj način razmišljamo o svom
dostojanstvu, i oduševimo se biti njegovi suradnici u izgradnji sustava po kojima pobjeđuje
čovjek i njegovo dostojanstvo. Neka uz Božju pomoć tako bude« – zaključio je biskup Antun
homiliju.
Još je na svršetku misnoga slavlja biskup Antun zaželio da Isus Krist, pobjednik nad
smrću svim našim braniteljima koji su položili živote za slobodu domovine, podari svoj
vječni mir, kao i svim drugim žrtvama rata, a nama udijeli energije svoga pobjedničkog Duha
ljubavi, kako bismo bili sposobni prepoznati tko smo mi i koje je naše poslanje u naumu
Božjem u ovom Hrvatskom i svjetskom trenutku. Slavlje je završilo hrvatskom himnom
„Lijepa naša domovino“, koju je – kao i druge pjesme – predvodila Klapa Hrvatske ratne
mornarice „Sv. Juraj“ i Klapa Hrvatske policije „Sveti Mihovil“.
