Na Dvadeset i četvrtu nedjelju kroz godinu, 11. rujna 2022. požeški biskup Antun
Škvorčević pohodio je Župu Marije Kraljice i Sv. Jurja Mučenika u Davoru i u župnoj crkvi
predvodio središnje euharistijsko slavlje tijekom kojeg je krstio djevojčicu Luciju, peto dijete
roditelja Davorina i Katarine Ciprić. Uvodeći u slavlje biskup je rekao da mu je uvijek radost
doći u rodnu župu Davor, ali da je krštenje petog djeteta danas poseban razlog radosti.
Rođenje jednog djeteta po tijelu, a u krštenju njegovo rođenje duhom za vječnost, istinski su
veliki i duboki događaji, ustvrdio je biskup. Podsjetio je sudionike slavlja da su minulog
četvrtka proslavili blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, drugog zaštitnika župe, koji
nazivamo „Mala Gospa“, naglasivši kako taj naziv predstavlja izazov, jer ono što ljudi
nazivaju „velikim“, redovito ide drugim putem od Božjeg nauma po kojem „malo ljudsko“
postaje „Božje veliko“. Znak toga je i ovo dijete: malo ljudsko biće a veliki Božji dar i naum
za koji danas želimo zahvaljivati i moliti, uključujući i naše osobne nakane, napose one za
pogođene željezničkom nesrećom kod Novske.
U homiliji biskup je čestitao i zahvalio roditeljima Ciprić na njihovu opredjeljenju za
peto dijete, istaknuvši da je jedno od najvećih dostojanstava služiti životu i tako biti na Božjoj
strani. Polazeći od iskustva da se gotovo svakodnevno na nešto ili na nekoga naljutimo,
biskup je pojasnio da je ljutnja izraz naše uvjetovanosti težinom postojanja ili zlom koje nas
znade snaći.
Sveti pisac u prvom naviještenom čitanju iz Knjige izlaska prikazuje kako se i
sâm Bog ljuti na narod koji mu se iznevjerio te se počeo klanjati zlatnom teletu. No, to nije
ljutnja njegove uvjetovanosti ljudskim ponašanjem, on je iznad naših ograničenosti i zloće,
nego je na taj način Bog prikazan kao biće koje nije ravnodušno i neosjetljivo za čovjeka. Tu
Božju zainteresiranost za nas biskup je pojasnio slikom oca i majke, koji se ljute na svoje
dijete koje je krenulo krivim putem i počelo živjeti nemoralnim životom koji će ga
upropastiti, ne zato što su protiv njega, nego što ga vole i žele mu najveće dobro.
Kazao je kako nam evanđelje današnje nedjelje iz dragocjenog 15. poglavlja Lukina
evanđelja „o tri izgubljenosti i tri nađenosti“ – o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i
nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu – prikazuje Boga u njegovu pravom svjetlu,
kao biće koje je u svojoj božanskoj ljubavi osjetljivo za čovjeka. Za cjelovito razumijevanje
evanđeoske poruke ključan je lik starijeg sina, ustvrdio je biskup. Zašto? Mlađi sin se teško
ogriješio o svog oca, te mu je on po opće prihvaćenom načelu uzajamne pravednosti – oko za
oko, zub za zub – trebao reći da nema više što kod njega tražiti jer je dobio svoj dio imanja
koji je rasuo. No, sin je uvidio svoj grijeh, iskreno se pokajao, zamolio oca za oproštenje, a
ovaj mu je velikodušno, bezuvjetno i radosno oprostio, štoviše i gozbu je pripravio u njegovu
čast, vodeći se pravednošću milosrđa i ljubavi, koja uvelike nadilazi načelo uzajamne
pravednosti i jedina može učiniti da njegov mlađi sin ne bude isključen iz obitelji kojoj
pripada, da ne ostane trajno izgubljeno biće.
Stariji pak sin, nastavio je biskup, protestira protiv takvog očeva ponašanja, smatra ga
nepravednim i spočitava mu da ga je zakinuo u njegovim pravima, te se u svojoj ljutnji odbija
pridružiti ocu, mlađem bratu i drugim sustolnicima na gozbi. Taj stariji sin valjda još uvijek u
nama prigovara i Bogu i ljudima, lamentira, i na koncu ostaje u tom krugu nemoći, ustvrdio je
biskup.
Napomenuo je da sv. Luka namjerno nije završio ovaj evanđeoski prizor sa starijim
sinom, da bi se svaki od nas u njem prepoznao i dovršio spomenuti prizor na način da se
dademo nagovoriti od oca i pridružimo se gozbi u njegovu domu. Budemo li isključivo tjerali
pravdu uzajamnosti, želeći jedni drugima vraćati „milo za drago“, samo ćemo otvarati
prostore zlu i našoj ranjenosti da ona u nama i dalje krvari i stvara stanje nemoći, upozorio je
biskup. Još je kazao da je najnemoćniji onaj čovjek koji nije sposoban drugome oprostiti, biti
prema drugome milosrdan, živjeti prema njemu odnos ljubavi. Takav čovjek, koji sebe
samoga i druge oko sebe uvjerava da je jak onda kad drugima očituje svoju mržnju i želju za
osvetom, zapravo zavarava samoga sebe i postaje najveći gubitnik u životu. Kad na ovom
našem svijetu ne bi bilo Božjeg i ljudskog milosrđa, a ljudi se ravnali samo po načelu
uzajamne pravednosti „oko za oko, zub za zub“, odavno na njemu više nikoga od nas ne bi
bilo. Ali jer postoji Bog koji je veći od zla, i jer ima ljudi koji se svakodnevno u poniznosti
kaju za svoje grijehe i Bogu govore: „Oče, sagriješio sam protiv Neba i protiv tebe; primi me
kao svoga sina, jer želim u tvom domu biti dionik tvoga zajedništva“, mi nismo izgubljena
bića.
Bog nam u Isusu Kristu daje snagu za obraćenje, kako nam je na temelju vlastitog
iskustva posvjedočio apostol Pavao u drugom čitanju iz njegove Prve poslanice Timoteju,
ustvrdio je biskup. Bog nam je u Isusovoj ljubavi kojom je za nas išla na križ, da bi nas
izbavio iz svih naših izgubljenosti, a napose iz one najveće kojoj je ime smrt, posvjedočio da
svakog čovjeka smatra vrijednim svoga povjerenja i da za njega nijedan čovjek nije unaprijed
i nepovratno izgubljen u svijetu ranjenom zlom i negativnošću. U svetom krštenju Isus Krist
nas je zagrlio svojom moćnom ljubavlju, oslobodio ropstva zla i smrti, uključio u zajedništvo
božanskog života, ustvrdio je biskup. Kazao je da se raduje tom veličanstvenom djelu Isusove
ljubavi u krštenju male Lucije, ali i da se raduje svim sudionicima slavlja koji se, potaknuti i
prosvijetljeni Božjom riječju, ove nedjelje žele učvrstiti u svom vjerničkom identitetu i
dostojanstvu Božjih sinova i kćeri po onome što Bog po Isusu Kristu u njima ostvaruje.
Pozvao ih je da si svake nedjelje na svetoj misi uvijek iznova navedenu istinu posvješćuju, te
da budu zahvalni i ponosni što u ovoj Hrvatskoj zemlji ne pripadaju bilo kome, nego Isusu
Kristu koji nam je vjeran i u ovom stoljeću, u ovakvoj našoj domovinskoj i svjetskoj situaciji,
kao što nam je bio vjeran tijekom minulih trinaest stoljeća. Budimo i mi njemu vjerni, te u toj
vjernosti po zagovoru Isusove Majke, u zajedništvu jedni s drugima gradimo našu budućnost,
zaključio je biskup.
Na koncu misnog slavlja biskup je rekao da – gledajući novokrštenu Luciju, njezinu
braću i sestre, kao i drugu djecu koja su sudjelovala na ovom slavlju –prepoznaje u njima našu
davoračku, i hrvatsku budućnost. Stoga je pozvao sudionike slavlja da podupiru roditelje i
obitelji s brojnom djecom, promičući kulturu života, a ne smrti. Zahvalio je roditeljima Ciprić
i čestitao im što na najbolji način izgrađuju našu hrvatsku i Božju budućnost.
Njih i sve sudionike slavlja potaknuo je da svaki njihov dan bude svjedočenje kako je u Bogu smisao i
budućnost našega postojanja. Zahvalio im je za sve što iz vjere svakodnevno nastoje činiti
jedni za druge. Također je zahvalio pjevačicama i pjevačima što su svojim pjevanjem
obogatili ovo slavlje, pridonoseći da Božja slava u Davoru bude što snažnija. Zahvalio je
župniku Mariu Cimbalu za sve ono što zajedno sa svojim suradnicima nastoji činiti u svom
poslanju.
Osobitu je pak zahvalnost iskazao sudionicima slavlja za one lijepe trenutke koje je
duhovno snažno proživljavao minuloga 2. srpnja, prigodom 50. obljetnice svoga misništva.
Na obitelj novokrštene Lucije i na cijelu davoračku Župu zazvao je Božji blagoslov.
Nakon svete mise biskup se susreo s članovima obitelji Ciprić, razgovarao o njihovu
životu te im uručio darove i prilog Požeške biskupije, uobičajen u ovakvoj prigodi.
