Na svetkovinu Obljetnice posvete crkve sv. Lovre u Požegi, 15. studenog 2022.
večernje euharistijsko slavlje u spomenutoj crkvi predvodio je biskup Antun Škvorčević u
zajedništvu s kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima iz središnjih biskupijskih
ustanova i iz župa grada Požege. Uz vjernike grada Požege i članove molitvenih zajednica
koji se redovito okupljaju na misna i druga slavlja u ovoj crkvi sudjelovali su i predstavnici
učitelja i učenika požeške Osnovne škole Antuna Kanižlića kao i predstavnici profesora,
učitelja i učenika Katoličke gimnazije i Katoličke osnovne škole u Požegi, te Gimnazije
Požega na čelu s njihovim ravnateljima. Među sudionicima slavlja bio je i požeški
gradonačelnik Željko Glavić. Ulazna procesija iz Biskupskog doma zaustavila se ispred crkve
sv. Lovre, gdje je biskup Antun uputio Bogu molitvu na spomen požeških isusovaca,
osnivača, djelatnika i učenika drevne požeške Gimnazije osnovane 1699. i Akademije u 18.
stoljeću, pokopanih u kripti crkve, poglavara i pitomaca požeškog Orfanotrofija te onih koji
su kao žrtve »Križnog puta« 1945. bili ubijeni u Požegi, kao i za hrvatske branitelje koji su
položili živote u obrani Vukovara, čije se žrtve spominjemo narednih dana. Potom su učenici,
predstavnici spomenutih škola položili svijeće pod križ koji je pored crkve podignut njima u
spomen.
Ustvrdivši u homiliji kako je ova večer u požeškoj crkvi sv. Lovre puna znakovitosti,
biskup je s nazočnom djecom zapodjenuo kratak razgovor o dugoj povijesti crkve. Kazao je
kako je jaka činjenica da u gradu Požegi postoji osam stoljeća staro sakralno zdanje,
naglasivši da je još snažnija povijest dušâ onih Požežana koji su se tijekom navedenog
vremena, budnom vjerom i savješću uključivali ovdje u onaj dijalog s Bogom o kojem smo
čuli u naviještenim svetim čitanjima i postajali dionicima njegova svijeta. Tako smo u prvom
čitanju iz Druge knjige o kraljevima čuli molitveni razgovor kralja Salomona s Bogom o
njegovoj neizmjerljivoj prisutnosti u hramu, koji mu je on u Jeruzalemu izgradio, a koji je po
riječima proroka Natana, upućenih Davidu, znak onog potomka iz kraljeva roda, koji će biti
istinski hram Božje prisutnosti. Biskup je istaknuo da smo u Isusu Kristu po razorenom i u
uskrsnuću ponovno podignutom hramu njegova tijela svi mi u krštenju postali živi hramovi
prisutnosti Duha Svetoga, ugrađeni u zajedništvo njegove Crkve. Stoga se pred činjenicom
postojanja svakoga pojedinog od nas i danas trebamo zaustaviti s divljenjem i zahvalnošću,
poručio je biskup. Dodao je kako se navedeni čudesni Božji naum njegove prisutnosti u nama
na poseban način očituje u zdanjima kao što je ova crkva, u koju su mnogi Požežani tijekom
minulih stoljeća dolazili razgovarati s Bogom, slično onome kako je u prvom čitanju s Bogom
razgovarao kralj Salomon, a u evanđelju žena Samarijanka s Gospodinom Isusom. »Mnogi
pojedinci u prošlosti našega naroda i Gradu postali su veliki upravo radi toga što se u svojim
razgovorima nisu ograničili samo na ljude i ono malo i kratkotrajno što su oni mogli ostvariti,
nego su u molitvi razgovarali i rasli s Bogom u dimenzijama onostranosti kojoj pripadamo, i
koja čeka da nas posvema zagrli, kao što ova crkva grli ljude osam stoljeća, ustvrdio je
biskup. Osim toga, kazao je, kako je u ovoj crkvi po onima koji su se u njoj tijekom prošlosti
molili na svoj način zgusnuta povijest požeških radosti i nada, žalosti i tjeskoba, muka i
nevolja, očitovanja vjernosti Bogu i ljubavi za njega, trganja iz prolaznosti i uključivanja u
vječno. Zbog toga je velik događaj kad se mi okupimo u ovom prostoru te se susretnemo s
tom poviješću dušâ, što nema značenje samo za našu prošlost koja na taj način oživi, nego i za
našu sadašnjost i budućnost, ustvrdio je biskup.
Produbljujući govor o otajstvu Božje prisutnosti u svijetu i u ljudskim dušama, biskup
je podsjetio sudionike slavlja, napose djecu kako mi zapravo živimo od nevidljive i našim
ljudskim mjerilima neuhvatljive prisutnost neke voljene osobe, primjerice majke. Kao što su
majčin poljubac, lijepa riječ, radost koja se s njezina lica razlijeva po cijeloj kući, vidljivi
znakovi njezine nevidljive ljubavi za svoju djecu i druge ukućane, tako je u svetim slavljima u
crkvi među nama u znakovima prisutan nevidljivi Bog, Isus Krist, njegova ljubav pobjednica
nad smrću, koja nas ispunja, ustvrdio je biskup. Još je rekao da oni koji prezru ljudska i Božja
događanja u znaku, zapravo osiromašuju same sebe i druge oko sebe. Naime, što je više tih
znakova prisutnosti naše ljubavi u pojedinim osobama i međusobne blizine, tim je više punine
života kojoj pripadamo i koja nas jedino nosi – ne samo za vrijeme ovozemaljskog puta – nego
i u vječnosti, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je kako nas u drugom čitanju apostol Petar upozorava da je čovjek poput
neke građevine, kako je prisutnost ljubavi kojom nas Bog zahvaća u slavlju svetih otajstava
takva da nas on njome izgrađuje. Biskup je ustvrdio da smo pozvani surađivati s Isusovim
Duhom koji u nama prebiva, kako bi se punije i čvršće u nama izgrađivao božanski život. Kad
taj Duh Isusove ljubavi s križa, Duh njegove položenosti života za nas zahvati dubinu našega
bića, našu osobnost, tada se u nama događa najbolja i najčvršća gradnja. Tvrdnju je
potkrijepio iskustvom duha voljene osobe, prijatelja ili majke, koji nas izgrađuje svojom
ljubavlju. Istaknuo je kako se u tom slučaju u nama događa nešto mnogo dublje od fizičkog,
biološko-tjelesnog, materijalnog rasta, to je zbivanje na razini duha, naše jedinstvene i
neponovljive osobe. Kad tu izgradnju u nama ostvaruje Bog, već se ovdje na zemlji počinje
događati vječnost, ustvrdio je biskup. Pozvao je sudionike slavlja da – nastojeći sredstvima iz
fondova Europske unije ili nekih drugih izvora materijalno izgrađivati hrvatsku zemlju, ne
propuste Bogu omogućiti da on u njima izgrađuje ono što samo on svojom ljubavlju može
ostvariti. Kazao je da pred tolikim dušama koje su tijekom osam stoljeća dolazile u ovu crkvu
sv. Lovre zajedno s njima moli Boga neka ne dopusti da svedemo sebe na malo, na naše
ljudske pokušaje koji počesto završavaju u neuspjehu, nego da trajno računamo s onom
njegovom gradnjom koju je započeo u Isusu Kristu, u njegovu djelu ljubavi na križu, i da nas
to djelo što snažnije prožme u dubini našeg bića, čineći nas radosnim i dobrohotnim ljudima
koji žive u međusobnoj slozi i ljubavi, obogaćujući na taj način ovu našu zemlju. Još je
pozvao nazočne da na ovom slavlju odluče kako će svojom vjerom, sabranošću pred Bogom u
crkvi i u obitelji, sudjelovanjem u svetim slavljima, nastojati da se ne izgube ovdje na zemlju,
nego da uz pomoć Božju rastu i dospiju u vječnost za koju ih je Bog stvorio. Zamolio je sv.
Lovru da im bude na pomoć.
Na svršetku slavlja biskup je pročitao zapis iz Matice umrlih požeške Župe Sv.
Terezije, o smrti isusovca Antuna Kanižlića na dan 24. kolovoza 1777. godine, kao i ulomak
iz njegove oporuke, sastavljene devet dana prije njegove smrti, u kojoj ovaj znameniti
Požežanin izražava želju da bude pokopan u crkvi sv. Lovre, a svoju plemenitu dušu
preporuča u molitve svojim sugrađanima. Nakon toga biskup je sa svećenicima sišao u kriptu,
izmolivši ondje molitvu odrješenja i blagoslova Kanižlićeva groba, pozvavši sudionike
slavlja, napose školarce da idućih dana razgledaju u kripti trajni postav izložbe njegovih
književnih i teoloških djela iz Povijesne knjižnice Požeške biskupije. Slavlje je popratio
svojom pjesmom zbor crkve sv. Lovre i dječji zbor Katoličke osnovne škole u Požegi te je
završilo Kanižlićevom pjesmom „Pismu novu svi pivajmo“.
