POZDRAV NA POČETKU SLAVLJA 25. OBLJETNICE POŽEŠKE BISKUPIJE
U nedjelju 21. kolovoza 2022. godine, na blagdan Gospe Voćinske, u Voćinu je održano
središnje slavlje 25. obljetnice Požeške biskupije. U zajedništvu s požeškim dijecezanskim
biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, brojnim biskupima iz Hrvatske i inozemstva,
svećenicima, redovnicima i redovnicama te drugim članovima Božjeg naroda požeške mjesne
Crkve, slavlje je na liturgijskom prostoru pokraj voćinske crkve predvodio msgr. Giorgio
Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.
Na početku slavlja Biskup domaćin je pozdravio predvoditelja slavlja, nazočne biskupe,
svećenike i sve okupljene hodočasnike.
Predraga braćo i sestre!
Okupili smo se u voćinskom Svetištu iz svih naših župa da s Marijom Isusovom
Majkom saberemo u molitvu 25 godina Požeške biskupije i slavljem Isusove žrtve ljubavi
iskažemo Bogu zahvalnost za dobročinstva koja smo primili. Od sveg srca pozdravljam sve
vas hodočasnike: svećenike i đakone, redovnike i redovnice, vjeroučitelje i bogoslove, obitelji
s djecom, mlade i učenike katoličkih škola, starije i pogođene raznim nevoljama, napose
siromaštvom i bolešću i one koji su s nama sjedinjeni molitvom, ili izravnim prijenosom, te
radosno čestitam 25. obljetnicu utemeljenja naše mjesne Crkve. Osobit pozdrav upućujem
brojnim pješacima, koji su prihvatili žrtvu napornog hoda, neki i dva dana, te je ugradili u ovo
zahvalno slavlje.
Postali su na taj način dionici duge tradicije požeške pješačke procesije u
Voćin, započete u 19. stoljeću, zaustavljene neposredno nakon II. svjetskog rata, obnovljene
prije šezdeset godina zauzimanjem apostolskog protonotara Josipa Devčića, nakratko
prekinute u Domovinskom ratu, te potom nastavljene novim žarom. Godinama je pješake i
druge hodočasnike primao u Voćinu župnik Nikola Sanjković, očevidac ratnih stradanja
nedužnih civila 1991. i razaranja crkve. Njegovu se sudjelovanju na ovom slavlju radujem,
zahvaljujući mu za dostojanstvo očitovano u voćinskoj patnji, i slobodu od mržnje koju je
posvjedočio.
Dubokom odanošću, zajedno s vama, braćo i sestre, zahvaljujem sv. Ivanu Pavlu II. za
odluku da u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, iskušanoj teškim ratnim stradanjima,
osnuje godine 1997. Požešku biskupiju i imenuje njezina prvog biskupa. Prigoda je uputiti
danas zahvalnost svima onima koji su radosno prihvatili novu Biskupiju te – svjesni svoga
krsnog dostojanstva i poslanja – u suradnji s biskupom i svećenicima, redovnicima i
redovnicama, vjeroučiteljima i drugim službenicima budnom vjerom i snažnim evanđeoskim
opredjeljenjem nastojali tijekom 25 godina u njoj vjerno ostvarivati pripadnost jednoj, svetoj,
katoličkoj i apostolskoj Crkvi, kojoj Petrov nasljednik predsjeda u ljubavi, svjedočeći da je
„Krist danas i uvijeke“ smisao našeg zemaljskog hoda. Osobitu zahvalnost upućujem Isusovoj
Majci, Gospi našoj Voćinskoj za sve ono što je svojim zagovorom i molitvom unijela u naše
osobne živote i u živi Isusov organizam požeške mjesne Crkve, te svoju Biskupiju osjećamo
kao duhovni dom, volimo kao obiteljsko zajedništvo vjere, u kojem snagom Duha Svetoga
raste naša nada i jača djelotvorna ljubav prema najslabijima. U svoje biskupijsko zajedništvo
uključili smo i sve voćinske kao i druge nedužne žrtve Domovinskog rata, za koje čvrsto
vjerujemo da nisu skončale u mraku i nemoći mržnje, nego da ih je zagrlila Ljubav, jača od
smrti. Tome je svojevrsni svjedok i ova crkva, Svetište Gospe Voćinske, u ratu razorena,
ljubavlju izgrađena u njezinu izvornom sjaju, urešena sada i rimskim dostojanstvom Manje
bazilike.
Poštovana i draga braćo i sestre! Posebna mi je čast pozdraviti osobno i u vaše ime
preuzvišenog gospodina msgr. Giorgia Lingu, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj.
Preuzvišeni, dobro došli u Marijin i naš Voćin, kako biste nam, predvodeći zahvalno sveto
slavlje u prigodi srebrnog jubileja požeške Biskupije, posvjedočili blizinu pape Franje,
prenijeli njegovu Poruku i proglasili uzdignuće Marijine voćinske crkve na čast Manje
bazilike. Od srca Vam zahvaljujem za radost kojom ste nas svojim dolaskom obdarili! Izraze
dobrodošlice upućujem i Vašem pratitelju, Alfredu Rayanu D’Souzi, tajniku Apostolske
Nuncijature u Zagrebu.
S osjećajima bratskog poštovanja i zahvalnosti pozdravljam i sve
druge biskupe, sudionike slavlja: kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa u miru i
ujedno izaslanika vrhbosanskog nadbiskupa metropolita i predsjednika Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine Tome Vukšića; đakovačko-osječkog nadbiskupa i
metropolita Đuru Hranića i njegova prethodnika nadbiskupa u miru Marina Srakića; splitsko-
makarskog nadbiskupa i metropolita Dražena Kutlešu; beogradskog nadbiskupa i metropolita
Stanislava Hočevara; riječkog nadbiskupa koadjutora Matu Uzinića; zadarskog nadbiskupa
koadjutora Milana Zgrablića, ujedno izaslanika zadarskog nadbiskupa i predsjednika HBK
Želimira Puljića; zrenjaninskog biskupa i predsjednika Međunarodne biskupske konferencije
sv. Ćirila i Metoda Lászla Németa; banjalučkog biskupa Franju Komaricu; temišvarskog
biskupa Józsefa-Csabu Pála; celjskog biskupa u miru Stanislava Lipovšeka; sisačkog biskupa
Vladu Košića, bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka; šibenskog biskupa
Tomislava Rogića i njegova prethodnika biskupa u miru Antu Ivasa; krčkog biskupa Ivicu
Petanjka; varaždinskog biskupa Bože Radoša; đakovačko-osječkog pomoćnog biskupa Ivana
Ćurića.
Upućujem dobrodošlicu izaslanicima pojedinih biskupa, spriječenih biti s nama u
Voćinu, ocima provincijalima i njihovim izaslanicima, generalnom tajniku Hrvatske biskupe
konferencije i ravnatelju Hrvatskog Caritasa. Pozdravljam vrhovne i provincijalne poglavarice
pojedinih redova i izaslanice spriječenih poglavarica, svećenike iz različitih ustanova Crkve u
Hrvatskoj, vjernike učlanjene u kulturno umjetnička društva, koji odjeveni u narodne nošnje
daju poseban doprinos ljepoti ovog skupa. Svima vam zahvaljujem što sudjelovanjem na
slavlju očitujete duhovnu potporu i svjedočite zajedništvo s Požeškom biskupijom o njezinoj
25. obljetnici utemeljenja.
Pridružili su nam se dužnosnici iz javnog života Republike Hrvatske te lokalne uprave
i samouprave s područja Požeške biskupije. Srdačno pozdravljam saborske zastupnike na čelu
s podpredsjednikom Hrvatskoga sabora akademikom Željkom Rajnerom, ministra rada,
mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića, izaslanicu ministrice kulture
i medija Jelenu Glavić Perčin, hrvatske branitelje, predstavnike Hrvatske vojske i policije,
župane, gradonačelnike, načelnike općina, predstavnike znanstvenih, prosvjetnih, kulturnih,
zdravstvenih i drugih ustanova, i sve ostale uzvanike čijem se sudjelovanju na ovom slavlju
veoma radujem.
Preuzvišeni gospodine Apostolski Nuncije! Primite cvijeće koje Vam uručuje dvoje
djece kao izraz naših najboljih želja i svjedočanstvo našeg zajedništva s Vama u molitvi te
započnite slavlje svetih otajstava.
Antun Škvorčević
požeški biskup
Čestitka pape Franje prigodom 25. obljetnice Požeške biskupije
U nedjelju 21. kolovoza 2022. godine, na blagdan Gospe Voćinske, u Voćinu je održano
središnje slavlje 25. obljetnice Požeške biskupije. Tom prigodom apostolski nuncij u
Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua je pročitao Poruku pape Franje.
Časnom bratu
Mons. Antunu Škvorčeviću
Požeškom biskupu
S velikim zadovoljstvom primio sam pismo kojim ste me obavijestili o proslavi XXV.
obljetnice osnutka i uspostave Požeške biskupije. U ovoj svečanoj prigodi upućujem srdačne
pozdrave Vama i Narodu Božjem koji je povjeren Vašoj pastirskoj brizi, s nadom da će ovaj
radosni jubilej dodatno učvrstiti privrženost Isusu Kristu i potaknuti na velikodušno kršćansko
svjedočanstvo.
Rado se pridružujem duhovnoj zahvalnosti Požeške Crkve koja uznosi Bogu svoju hvalu za
darove primljene tijekom proteklih dvadeset i pet godina te zazivam zagovor Majke Božje,
koja se u svetištu u Voćinu posebno štuje i zaziva kao Majka od Utočišta, i svetoga Lovre,
đakona i mučenika, nebeskoga zaštitnika Vaše mlade biskupije. Neka Bog po njihovu
zagovoru izlije obilje svojih duhovnih blagodati na sve vjernike ove mjesne Crkve kroz razna
pastoralna nastojanja planirana o proslavi srebrnoga jubileja. S ovim željama Vama, Časni
brate, kleru, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima od srca udjeljujem zamoljeni
Apostolski Blagoslov.
U Vatikanu, na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove,
16. lipnja 2022. godine
Franjo
Propovijed Apostolskog nuncija na Slavlju 25. obljetnice Požeške biskupije u Voćinu
U nedjelju 21. kolovoza 2022. godine, na blagdan Gospe Voćinske, u Voćinu je održano
središnje slavlje 25. obljetnice Požeške biskupije. U zajedništvu s požeškim dijecezanskim
biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, brojnim biskupima iz Hrvatske i inozemstva,
svećenicima, redovnicima i redovnicama te drugim članovima Božjeg naroda požeške mjesne
Crkve, slavlje je na liturgijskom prostoru pokraj voćinske crkve predvodio msgr. Giorgio
Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.
Draga braćo i sestre,
zahvaljujem preuzvišenom biskupu Škvorčeviću što me je pozvao da predvodim ovo
euharistijsko slavlje kojim zahvaljujemo Gospodinu za 25. obljetnicu uspostave Požeške
biskupije, kao i za 25. obljetnicu Voćina kao glavnoga biskupijskog svetišta, a iznad svega,
kao dar Svetoga Oca za ove značajne obljetnice – kojima možemo pridodati i 25. obljetnicu
biskupskog ređenja i 50. obljetnicu svećeničkog ređenja preuzvišenog Biskupa – još jedan
razlog zahvale jest proglašenje Svetišta Manjom bazilikom.
Moja nazočnost ovdje, kao papinskog predstavnika u Hrvatskoj, označuje najčvršću vezu koju
će ovo svetište od sada pa nadalje imati s nasljednikom svetoga Petra i Rimskom
Apostolskom Stolicom.
Dobro su vam poznate povijesne okolnosti vezane uz ovu crkvu. Upoznati ste s raznim
razaranjima i obnovama, sve do posljednje kojom joj je vraćen prvobitni oblik i dodatno je
uljepšana.
Znakovito mi djeluje ono što piše na službenim stranicama Požeške biskupije: “Uzdignuće
voćinske crkve na dostojanstvo bazilike na svoj je način priznanje vjeri brojnih naraštaja čiji
je duh bio jači od svih povijesnih stradanja.”
Gospa nije napustila svoj narod ni u najtežim trenucima njegove povijesti. Čak i kada je crkva
bila razrušena, nebeska je Majka bila prisutna i zaogrnula je svojim nevidljivim plaštem
milosrđa dezorijentirane vjernike.
Čitanja dvadeset i prve nedjelje kroz godinu koja smo danas čuli, nameću mi tri misli koje mi
se čine vrlo prikladnima za kontekst ovog hodočašća:
- Prva misao: Život je putovanje prema Očevoj kući (prvo čitanje)
Gospodin govori po proroku Izaiji: „Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i
vidjeti moju slavu!“
Gospodin namjerava okupiti sve narode i jezike da gledaju njegovu slavu. To je cilj za koji
nas je stvorio. Katekizam svetog Pija X. kaže: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo,
Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“
Nitko nije isključen iz plana spasenja koji Bog ima za cijelo čovječanstvo. On okuplja sve
narode, osobe svih jezika. U Očevoj kući nema mjesta za diskriminaciju, za rasizam. Rekao
bih i više od toga: nema mjesta za podjele!
I ovdje želim odati priznanje Preuzvišenom za dragocjeni rad i sve što je učinio na području
ekumenizma, iako je ponekad bio neshvaćen.
Ovo ne smijemo zaboraviti: ako se ne pomirimo, nećemo moći gledati lice Božje jer On je
došao okupiti sve narode, osobe svih jezika…
Ako u svojim srcima nemamo barem iskrenu želju za pomirenjem, ako ne učinimo sve što je
moguće da se pomirimo sa svojom braćom, počevši od onih koji dijele našu vjeru u Isusovo
uskrsnuće, mi preziremo Isusovu krv koju je prolio kako bi nas pomirio s Ocem i međusobno.
Darom svoga života skupo je platio ulaznicu da bismo svi mogli ući i gledati ljepotu slave
Božje.
- Druga misao: Bog u hodu odgaja djecu koju voli (drugo čitanje)
Mnogi od vas došli su ovamo izdaleka i s raznih strana. Neki automobilom, neki motociklom,
neki biciklom, a mnogi i pješice. Dignite ruku svi koji ste došli pješice!… Iskusili ste napor
hodanja.
I hod prema Očevoj kući je težak. Postoje brojne prepreke, možemo se obeshrabriti ili
pomisliti da nas je Bog zaboravio.
Ne! Kada se susrećemo s poteškoćama, odnosno sa životnim kušnjama, moramo imati na umu
da to nisu Božje kazne, niti da nas je On zaboravio! To je odgoj kojim želi ispraviti naš put:
“Poradi vašega odgajanja, trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin
kojega otac stegom ne odgaja?“, čuli smo u poslanici Hebrejima.
Odgoj, čak i ako je bolan, znak je Očeve ljubavi prema svojoj djeci. Iza svake boli, fizičke ili
moralne, moramo znati vidjeti Božju ljubav prema nama, prepoznati odgoj kojim nas želi
vratiti na pravi put kako ne bismo krenuli krivim.
-Treća misao: na kraju ovog puta prema Bogu, punog prepreka i boli, nalazimo
uska vrata (Evanđelje)
Kakvo neugodno iznenađenje! Gospodin nas zove, poziva nas, odgaja nas, vodi nas kroz ovu
„dolinu suza“ koja je svijet i onda… čeka nas iza uskih vrata!
Da, raj se ne nalazi u Schengenskom području u koji možete ući bez obaveznog pokazivanja
dokumenta. Na ulazu u raj, ispred ulaznih vrata, stajat će sveti Petar koji će reći: „Dokumente,
molim!“ Tada će se mnogima zatresti noge jer znaju da nemaju putovnicu ili da im je istekla!
Netko će se javiti i reći: „Ali ja imam krsni list, zar to nije dovoljno?“
A Petar će odgovoriti: „Ne znam vas odakle dolazite!“
Netko drugi će reći: “Gospodine, otvori nam, zar nas se ne sjećaš? Išli smo na hodočašće u
Rim s mons. Škvorčevićem, bili smo na audijenciji kod Pape, tvojeg nasljednika… Ja sam čak
napravio i selfie pred tvojim kipom u Vatikanskoj bazilici!”
A Petar će nepokolebljivo: „Ne znam odakle dolazite. Odstupite od mene, svi zlotvori!“ I tada
će se čuti „plač i škrgut zubi“, dok ćemo s druge strane moći nazrijeti „Abrahama i Izaka i
Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe izbačene van!“ Vidjet ćemo ljude svih rasa
i jezika, pristigle s istoka i zapada, sa sjevera i juga, a mi… mi ćemo biti odbačeni!
Zašto? Ipak smo bili blizu, nakon tako dugog i napornog putovanja! Netko će pokušati reći:
doživjeli smo strašan rat i ostali smo vjerni … imali smo dva potresa, mnoge crkve su
porušene i obnovili smo ih … proživjeli smo dugu pandemiju i čak smo, kada je sve bilo
zatvoreno i kada nismo mogli ići u crkvu, nastavili moliti kod kuće!
Ali ništa neće smekšati srce svetog Petra: „Ne prepoznajem vas, ne znam odakle dolazite!“
Što će se onda dogoditi? Imat ćemo još jednu priliku.
Da se obratimo Mariji. Majka nikada ne zaboravlja svoju djecu, uvijek ih prepoznaje, sve ih
prepoznaje, i dobre i loše, i prati ih, osobito u najtežim trenucima.
Onda će ona otići k svetom Petru i reći će mu: „Imaj strpljenja, Petre, istina je da su malo
prljavi, nisu više tako lijepi i čisti kao na dan krštenja, ali ja ih poznajem, svi su moja djeca.
Molim te, pusti ih unutra, mnogi su pješačili do Voćina! I osim toga, Voćin je postao
bazilika!”
Tada Marija iz džepa vadi mobitel, odlazi na Youtube kanal Laudato TV i pokazuje svetom
Petru proglašenje Voćinskog svetišta bazilikom: „Pogledaj, i Nuncij je s njima bio na
proglašenju Svetišta bazilikom! Čak im je donio i Papin blagoslov! Pusti ih unutra!“
Sveti Petar, koji nikada prije nije vidio mobitel, ostaje bez riječi i, iako frkće nosom, uzmiče
da pusti unutra tu Marijinu djecu… pomalo prljavu, ali uvijek vjernu.
I evo… iznenađenja! Vrata su sada otvorena i slobodna, ali su… uska! Tko može ući?
I tada će Marija reći: sada razumijete zašto je Isus rekao: „Ako ne postanete kao djeca, nećete
ući u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3)!
Nitko velik ne može ući. Moramo biti maleni, štoviše, moramo postati maleni, postati djeca.
Treba se spustiti, kleknuti, odnosno biti ponizni da bi se moglo ući kroz ta vrata.
A opet… ne može se ništa ponijeti sa sobom. Jedino što se može ponijeti je blago koje smo
već sakupili u nebeskoj banci. Svaki čin ljubavi koji smo učinili na zemlji je poput
„duhovnog bitcoina“, nebeske banke prihvaćaju samo tu valutu. A bol prikazana iz ljubavi je
zlatni bitcoin.
Draga braćo i sestre, oprostite na ovim maštarijama. Nadam se da nam pomažu u
razumijevanju značenja tih uskih vrata i zašto nam je Isus rekao da moramo postati poput
djece.
Ako smo došli u Voćin, to je stoga što vjerujemo da nam je potrebna Majka. Samo djeca znaju
da ne mogu bez mame! I Gospa nas tada uzima u naručje i prati.
Ako se smatramo velikima, ako smo arogantni, oholi, uobraženi… nikada nećemo ući!
Ako niste previše umorni, želio bih zaključiti događajem koji sam doživio u Obali Bjelokosti,
u Africi, u marijanskom svetištu u Abidjanu. Tamo sam iz prve ruke osjetio da Gospa u svojoj
kući čeka svoju djecu, čak i onu koja su se udaljila, da progovori njihovim srcima. Za Nju
nema nepopravljive djece.
Bio je Božić 1992. godine, prije gotovo 30 godina. Po prvi put sam slavio Božić u Africi,
daleko od kuće i bez mogućnosti sudjelovanja na mnogim lijepim liturgijskim slavljima
došašća i Božića na koja sam bio navikao.
Zbog nekog nesporazuma, na Božić sam misu morao slaviti sam, u Nuncijaturi. Činilo mi se
nemogućim! Kako mogu sam slaviti misu na Božić? Odmah sam pomislio na Mariju i svece i
rekao sam sâm sebi: „Dobro, slavit ću s njima.“ „Gospodin s vama…“, rekao sam, obraćajući
se Gospi i svecima.
Nakon ručka odlučio sam posjetiti neke talijanske redovnike koje sam tek upoznao. Došao
sam do njihove kuće i … nije bilo nikoga! Tužan i potišten, osjećao sam se još više sam i
rekao sam samom sebi: idem u marijansko svetište, barem će Gospa biti kod kuće!
Tada još nije bilo navigacije na mobitelu i putem sam se izgubio. Upitao sam jednog mladića,
Bitibiera, za smjer i on se ponudio da me otprati. Stigavši u Svetište, pozdravio me s
namjerom da se vrati nazad. Rekao sam mu: „Neću se dugo zadržati, možeš doći i ti malo se
pomoliti, pa ću te otpratiti kući.“ A on mi je odgovorio: „Ali ja ne znam moliti, nikad nisam
ušao u crkvu.” „Uvijek postoji prvi put“, odgovorio sam mu. Prihvatio je i ušao u prekrasno
marijansko svetište. Izmolio sam večernju molitvu i vidio sam da je on cijelo vrijeme klečao.
Činilo se da moli. Nakon moje molitve, pozvao sam Bitibiera da ustane i protumačio sam mu
prekrasne vitraje u crkvi: rođenje Isusovo, poklonstvo mudraca, raspeće …
Kada smo izašli, upitao sam ga: „Jesi li molio?“ „Da – rekao mi je – tražio sam oprost. Jučer
sam izašao iz zatvora, nakon šest godina, želim promijeniti život, što mi je činiti?“ Bilo je to
pitanje koje nisam očekivao. Odgovorio sam mu: „Trudi se da budeš dobar, da budeš pošten,
da ne činiš zlo nikome“,… a on mi je rekao: „Želio bih nešto učiniti za svoje roditelje. Oni su
mi svih ovih godina uvijek dolazili u zatvor.“ Dopratio sam ga kući da upoznam obitelj i
vidim što se može učiniti. Bila je to jako siromašna četvrt, izgrađena duž odlagališta otpada na
otvorenom. Bilo bi predugo da vam ispričam sve događaje, dobre i loše, koje sam od tada
proživio s Bitibierom. Kada sam otišao iz Obale Bjelokosti, povjerio sam ga prijateljima,
posebice ravnatelju Caritasa, kojeg sam dobro poznavao. Jednog lijepog dana, nakon nekih 7-
8 godina, kada sam radio u Vatikanu, primio sam pismo sa slikom Bitibiera kako prima
krštenje!
Uvijek sam mislio da je njegovo obraćenje djelo Gospe koja je u svojoj kući dirnula njegovo
srce, a zatim ga je uvijek pratila, čas ga je nosila u naručju, ponosna na svoga sina kada se
dobro ponašao, čas ga skrivala pod svojim plaštem kada bi ponovno pao u iskušenja svoga
prošlog života, ali ga nikada nije napustila.
Nadamo se da će priznanje ovog Svetišta kao Manje bazilike dati do znanja svima da je za
ulazak u Očevu kuću potrebno ostati u Majčinom naručju ili se skloniti pod njezinu majčinsku
zaštitu, poput djece. Tako se nećemo morati bojati svetog Petra ako naši dokumenti ne budu
ispravni: Gospa će nam otvoriti uska vrata i pustiti da uđu njezina djeca.
