Na blagdan sv. Augustina Biskupa, 28. kolovoza 2022. požeški biskup Antun
Škvorčević predvodio je središnje euharistijsko slavlje u crkvi zaštitnika Župe Velika
nedaleko Požege i Doma sv. Augustina, duhovno-pastoralnog centra Požeške biskupije.
Koncelebrirao je velički župnik i arhiđakon Katedralnog arhiđakonata Dražen Akmačić i
svećenici Kaptolačkog dekanata, među njima i svećenik Požeške biskupije Karlo Prpić,
misionar u afričkoj državi Kamerun. Župnik Akmačić uputio je biskupu Antunu izraze
dobrodošlice a mladi uručili cvijeće i darove. U uvodnoj riječi biskup je spomenuo kako smo
prošle nedjelje u Voćinu na slavlju 25. obljetnice Požeške biskupije mogli iskusiti da je Crkva
ljudsko božanska, nebesko zemaljska, vidljivo nevidljiva stvarnost, na što nas na svoj način
trajno podsjećaju sveci, a danas napose sv. Augustin. Kazao je da je on umro na današnji dan 430.
godine, ali je po redovnicima Agustincima u srednjem vijeku stigao i do požeškog kraja
u Veliku te mu je posvećena ovdašnja župna crkva, čije je gotičko svetište sačuvano do danas.
Istaknuo je kako mu je drago da se pod njegovim imenom i zaštitom okuplja u Velikoj župno
zajedništvo i da se u Domu sv. Augustina uređenom uz župnu kuću održavaju i susreti
duhovno-pastoralne naravi različitih skupina vjernika Požeške biskupije, nadahnjujući se
njegovom duhovnošću koja je sva bila kristovska i crkvena. Čestitao je nazočnima blagdan
župnog zaštitnika a župniku kao ravnatelju Doma i blagdan zaštitnika te važe ustanove
Požeške biskupije.
U homiliji biskup je najprije kratko prikazao život sv. Augustina, istaknuvši kako ga
ikonografija slika s plamtećim srcem u ruci, znak njegova žara za Boga, što se može vidjeti na
oltarnoj slici, intarzijama sakristijskog ormara i drugdje u Velikoj. Zapitao je: a kakvo je
veličko srce? Polazeći od drugog misnog čitanja iz Poslanice Hebrejima kazao je kako je
Crkva zajednica vjernika, koju se ne može svesti na vidljivu zemaljsku stvarnost, nego je ona
i nebeska po onom što ostvaruje u njoj uskrsli Gospodin, i po proslavljenim članovima Crkve
u nebesima, na što nas podsjećaju slike i kipovi svetaca postavljeni u liturgijski prostor.
Istaknuo je kako su se sveci ovdje na zemlji hranili Božjom riječju i kruhom života te da
nasljedujući ih u tome i mi kročimo prema punini nebeske Crkve kojoj po krsnom pozivu
pripadamo. Kazao je da nam brojna napisana djela sv. Augustina, napose komentari Svetoga
pisma svjedoče od čega je plamtio njegov duh, te da bi na svečev blagdan želio da nam on
održi homiliju tako što će svi okupljeni vjernici poslušati njegovo tumačenje Božje riječi koju
smo navijestili iz Prve poslanice sv. Ivana apostola i iz Ivanova evanđelja.
Zatim je biskup pročitao kratki Augustinov komentar ulomka Prve Ivanove poslanice
u kojem on piše: »Ne znam kako bi nam Ivan mogao uzvišenijim riječima dati pohvalu
ljubavi od ovih: „Bog je ljubav!“ Kratka rečenica od samo jednog stavka, ali kad je razmotriš,
koliko li bogatstvo sadrži. Bog je nevidljiv, ne treba ga tražiti očima, nego srcem. Da bismo
vidjeli ovo naše sunce, od svake smetnje oslobađamo oči našega tijela kojima možemo vidjeti
svjetlo. Ako želimo vidjeti Boga na isti način trebamo očistiti ono oko kojim ga možemo
vidjeti.
Gdje se nalazi to oko? Poslušaj evanđelje: „Blaženi čistima srcem: oni će Boga
gledati!“ (…) Ako želiš vidjeti Boga, imaš na raspolaganju pravu ideju: „Bog je ljubav“.
Kakvo lice ima ljubav? Kakav oblik, kakav stas, kakve noge, kakve ruke? Nitko to ne može
reći. Ipak, ima noge koje dovode do crkve, ima ruke koje daruju siromašnima, ima oči kojima
prepoznaje onoga koji je u potrebi. Pitaš me: „Na kojem području trebam vježbati tu ljubav?“
Na polju bratske ljubavi. Mogao bi mi reći: „Nisam nikada vidio Boga“, no ne možeš reći:
„Nikada nisam vidio čovjeka“. Dakle, ljubi brata. Ako ljubiš brata kojeg vidiš, moći ćeš
istovremeno vidjeti Boga, jer ćeš vidjeti istu ljubav, u kojoj prebiva Bog.«
Biskup Antun je nakon toga pročitao i Augustinov komentar naviještenog blagdanskog
evanđelja u kojem sveti Biskup piše: »Osposobljuje li nas ljubav da vršimo zapovijedi, ili nam
obdržavanje zapovijedi omogućuje ljubiti? Tko može sumnjati da ljubav prethodi obdržavanje
zapovijedi? Onaj, naime tko ne ljubi nema nikakva temelja za vršenje zapovijedi. Ovdje nam
dakle Gospodin ne pokazuje otkud se rađa ljubav, nego način na koji se ona očituje. (…) Kad
potom kaže: „Ovo je moja zapovijed“, čini se da upravo želi naznačiti da nam on ne daje
druge zapovijedi.
Trebamo li stoga shvatiti njegove riječi kao da nam on daje samo zapovijed
ljubavi, kojom trebamo ljubiti jedan drugoga? Ne postoji li možda neka veća zapovijed,
zapovijed ljubiti Boga? Ili trebamo zaključiti da nam je Bog naredio samo uzajamno se ljubiti,
oslobađajući nas svake druge obveze? Razmotrimo što kaže Apostol: „Punina dakle Zakona
jest ljubav“ (Rim 13,10). Naime, ondje gdje je ljubav, što bi nam moglo još nedostajati? Ali,
gdje nema ljubav, što nam može pomoći? Sam Đavao vjeruje, ali ne ljubi, a onaj koji ljubi ne
može ne vjerovati.
Tko ne ljubi može se nadati – iako uzaludno – da će mu biti oprošteno, ali
sigurno ne može očajavati tko ljubi. Dakle, gdje je ljubav nužno je ondje vjera i nada; gdje je
ljubav prema bližnjemu nužno je ondje i ljubav prema Bogu. Kako, naime, može netko ljubiti
Boga a ne ljubiti bližnjega kao sebe samoga, ako – ne ljubeći Boga – ne ljubi ni sama sebe?
Treba dobro razumjeti, da ovu ljubav treba razlikovati od onoga što ljudi njeguju jedni za
druge ukoliko su ljudi, i da bismo pravili tu razliku Gospodin dodaje: „Kao što sam ja vas
ljubio“. A na koji nas je način ljubio Krist ako ne s ciljem da kraljujemo s njime u nebu? S
tom istom svrhom trebamo se međusobno ljubiti, da bi Bog bio sve u svima.«
Homiliju je biskup Antun završio Molitvom sv. Augustina iz njegovih Sliloquia u
kojoj svetac među ostalim kaže:
»Poslušaj me, poslušaj,
moj Bože, moj Gospodine,
moj Kralju, Oče moj i moj Stvoritelju,
moja nado, moja stvarnosti, moja časti,
dome moj, domovino moja, spase moj,
svjetlosti moja, živote moj,
samo tebe slijedim, samo tebe tražim.«
Na svršetku svetog slavlja biskup je pozvao sudionike da odlazeći svojim kućama još
jednom pogledaju sliku sv. Augustina koji u ruci drži plamteće srce, te da upitaju svoje srce za
koga ono plamti, poželjevši da se srca ljudi u Velikoj po zagovoru sv. Augustina nikada ne
ohlade za Boga i jednih za druge.
