Od popisa stanovništva 2011. do popisa 2021. u svim županijama smanjen je ukupan broj stanovnika, a najveći relativni pad broja stanovnika prisutan u Vukovarsko-srijemskoj županiji (20,28 %), Sisačko-moslavačkoj županiji (19,04 %), Požeško-slavonskoj županiji (17,88 %), Brodsko-posavskoj županiji (17,85 %) te u Virovitičko-podravskoj županiji (17,05 %) – prenosi Večernji list.
Šušelj Brijeg, Frnjolići, Sutinske Toplice, Baturi, Bišćanovo, Brubno, Donja Trstenica, Donji Selkovac, Gornje Jame, Turčenica, Sveta Marija na Krasu… Broj sela bez ijednog stanovnika u Hrvatskoj neumitno raste. Prije dvije godine objavili smo da je takvih sela 150, no u međuvremenu je ta brojna narasla na gotovo 200! Prije 12 godina bilo ih je manje od 120, što potvrđuje trend opustošenja ruralnih sredina. Prema podacima iz prošle godine, 195 hrvatskih sela je potpuno prazno. Najviše ih je u Primorsko-goranskoj županiji, 54, dok ih je u Karlovačkoj županiji tridesetak. Slijede Požeško-slavonska i Istarska županija. Oko 1900 sela ima od jednog do 50 stanovnika. Od popisa stanovništva 2011. do popisa 2021. u svim županijama smanjen je ukupan broj stanovnika, a najveći relativni pad broja stanovnika prisutan u Vukovarsko-srijemskoj županiji (20,28 %), Sisačko-moslavačkoj županiji (19,04 %), Požeško-slavonskoj županiji (17,88 %), Brodsko-posavskoj županiji (17,85 %) te u Virovitičko-podravskoj županiji (17,05 %).
DŠ. 44°41’18’’N, d. 15°15’23’’E. Koordinate su to sela Kruščice u Ličko-senjskoj županiji. Do tamo se može doći iz pravca Kosinja kroz selo Mlakvu ili doploviti čamcem kanjonom rijeke Like iz Kaluđerovca. No uzalud ćete tražiti to selo jer ono više – ne postoji. Prekrilo ga je 1965. godine 80 milijuna kubika vode umjetnog jezera koje je progutalo i kuće i crkve i školu i groblje. Ostaci života kakav je nekad bio izrone svakih desetak godina kad se istoimeno jezero isprazni radi pregleda i održavanja. Tada se nakratko može vidjeti kostur sela iz kojeg je ono najvrednije maknuto prije vodenog vala. Mještani se raseliše u okolna sela i u Zagreb, oltar sv. Ilije iz crkvice sklonjen je u crkvu sv. Ivana Krstitelja u Aleksinici, a ostaci pokojnika s mjesnog groblja premješteni su u zajedničku grobnicu. Selo kroz koje je nekad tekla rijeka Lika 1857. godine imalo je 335 stanovnika, a prije stotinjak godina 381. Danas više ne postoji.
– Nenaseljena naselja, kao i u drugim društvima i zajednicama, složena su društvena pojava i ne nastaju sama od sebe. Istodobno su prazna jer nitko ne živi u njima, ali su statistički prisutna kao dio negativne statistike i refleksija našega društva. Drugim riječima, Republika Hrvatska desetljećima se prostorno prazni – pojašnjava povjesničarka i leksikografkinja dr. sc. Vlatka Dugački koja je s antropologinjom dr.sc. Lanom Peternel i povjesničarem i arheologom dr.sc. Filipom Škiljanom napisala monografiju ‘Nestala naselja u Republici Hrvatskoj’ izdanu prije dvije godine.
– Među važnije odrednice depopulacije u Hrvatskoj treba istaknuti demografske gubitke zbog dva svjetska rata, prekomorsko i europsko iseljavanje, bolesti i epidemije, gospodarske krize, agrarne reforme i kolonizacije, tendencije denataliteta odnosno “bijele kuge”, demografsko starenje, ekonomsku emigraciju, ruralni egzodus, nedostatak aktivne, poticajne i pronatalitetne populacijske politike i slično. Demografski gubici u Domovinskom ratu dodatno su pogoršali ionako većim dijelom poremećene i narušene demografske procese, odnose i strukture u Hrvatskoj. Demografsko pražnjenje danas zahvaća veće ili manje dijelove hrvatskoga državnog prostora bez obzira na njihova geografska ili razvojna obilježja. U skladu s tim analiza suvremenoga procesa depopulacije mora voditi računa o povijesnoj povezanosti demografskoga i društveno-gospodarskoga razvoja – ističe dr. sc. Dugački.
Kad se govori o iseljeničkim valovima, spominju se četiri: dva nakon svjetskih ratova, val započet 1960-ih godina prema zapadnoeuropskim zemljama, poznat i kao privremeni rad u inozemstvu koji je za mnoge ostao stalan, te onaj nakon 1990. Autori monografije razgovarali su tijekom istraživanja i s bivšim mještanima nestalih naselja, koji su otvoreno govorili o želji za obnovom života u praznom prostoru, ali i o činjenici da nemaju svi bivši mještani identičan pozitivan stav o povratku na djedovinu.
– Jako lijepe uspomene nosim iz Popovića. Imao sam lijepo djetinjstvo. No kad sam išao u treći razred, roditelji su odlučili da se odselimo jer u selu nije bilo prijevoza, ni automobil nije mogao gore jer su putevi bili neuređeni. Za vrijeme suše nije bilo vode, a nismo imali ni struje. Nije bilo uvjeta za normalan život. Srce i duša vuku me da se vratim – kazao nam je tada Branko Grubačević (66), koji je u Češkoj vasi, pet kilometara od Novog Mesta, na zemljištu na kojem su nekad bila vojna skladišta otvorio konjanički sportski centar.
Njegova se obitelj u Sloveniju odselila 1964. godine, a on i nakon 50 godina često razmišlja o Popovićima. Rekao nam je tada kako bi volio tu preseliti dio svoje ergele i otvoriti školu terapijskog jahanja za osobe s posebnim potrebama.
Svako napušteno selo priča svoju priču. Kuće zarasle u drač i makiju nekad su imale ognjišta oko kojih se stiskalo po pet, šest, deset ukućana. Jedno od nestalih sela je i Sadilovac u jugoistočnom dijelu Karlovačke županije, gdje je Karlovačka mljekara KIM imala farmu muznih krava. U Drugom svjetskom ratu ustaše su počinili masakr i selo je počelo venuti. Od tisuću stanovnika koliko je selo imalo 1869., početkom 90-ih prošlog stoljeća ostalo ih je osamdesetak, a nakon Domovinskog rata i vojno-redarstvene akcije Oluja ostalo je bez ijedne duše. Ostala je samo farma muznih krava. Poimence se zna kako su se zvali posljednji mještani pojedinih sela.
Iz Popovca, sela koje je postojalo već u 17. stoljeću, posljednja je otišla Bojana Mutavdžić nakon što joj je umro suprug Stojan. U Vrnjaku u Istarskoj županiji za popisa 1991. ostala su samo tri stanovnika – dva Albanca i Hrvat. Nakon Drugog svjetskog rata bilo ih je gotovo 130.
U selu Baići uz rijeku Kupu u Karlovačkoj županiji broj stanovnika počeo je padati nakon 1965., kad su mlađi otišli u Njemačku i prekomorske zemlje. Posljednji su tu živjeli Dragica i Mijo Baić, a struja je u selo putovala iz – Slovenije. I župnik je dolazio iz te susjedne zemlje, iz Adlešiča. U nekim su selima niknule vikendice čiji su vlasnici prijavljeni negdje drugdje, neka su ogoljela naselja postala bogata lovišta. Ostali su bunari koje desetljećima nitko ne crpi, poklonci u obliku križeva i s kipovima svetaca kojima se više nitko ne moli, polja puna drača koja više nitko ne ore, ruševine i hrpe cigle koje više nitko ne obilazi. I tišina…
