Na Četvrtu nedjelju došašća, 19. prosinca požeški biskup Antun Škvorčević predvodio
je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru te se spomenuo
obljetnice smrti pomoćnog zagrebačkog biskupa Josipa Salača, podrijetlom Daruvarčanina.
S njim su uz mjesnog župnika Ivana Popića koncelebrirali svećenici Pakračkog dekanata.
Pozdravljajući sudionike slavlja, napose djecu kandidate za prvu svetu pričest, biskup
je podsjetio kako je na današnji dan 1975. godine u Zagrebu preminuo pomoćni zagrebački
biskup Josip Salač. Kazao je da mu danas, kao i prijašnjih godina želi zajedno s njima iskazati
poštovanje i zahvalnost za njegovo služenje Isusovoj Crkvi i što je u vremenima koja su bila
teža od naših znao s Isusom Kristom nositi sve terete i s njime pobjeđivati.
Napomenuvši da se njegove smrti spominjemo o 200. obljetnici Župe Presvetog Trojstva u Daruvaru, biskup je
sudionicima slavlja čestitao spomenutu godišnjicu, te je ustvrdio kako je to vrijeme bilo
ispunjeno vjernošću brojnih daruvarskih ljudi Isusu Kristu, koji su s njime oblikovali život u
svojoj župi. Potaknuo ih je da se ovom prigodom još odvažnije otvore Isusu Kristu, kako bi
on u njima ostvarivao svoje djelo. Pozvao ih je da uz biskupa Salača povjere milosrdnoj
Božjoj ljubavi i sve župnike i kapelane koji su tijekom dvjesto godina služili daruvarskoj
Župi, kao i sve daruvarske vjernike koji su nastojali živjeti vjernost Isusu Kristu.
U homiliji biskup je kazao kako nam na različitim razinama naše hrvatske stvarnosti,
od političke do medijske, tumače da je Hrvatska u puno toga na zadnjem mjestu, da smo u
mnogočemu najslabiji, najlošiji i najmanji u Europi. Kao da nas se želi uvjeriti da nije dobro
biti malen, biti najmanji, nego velik, moćan i jak. Međutim, Božja riječ u misnim čitanjima
današnje nedjelje objavljuje nam što Bog misli o tim pitanjima, utvrdio je biskup.
Polazeći od prvog čitanja iz Knjige proroka Miheja iz 7. st. pr. Krista, u kojem
spomenuti prorok tvrdi da Betlehem, najmanji grad među kneževstvima Judinim, zapravo nije
najmanji, jer će se u njemu roditi Mesija koji će vladati Izraelom, biskup je ustvrdio da Bog
voli ono što je maleno i one koji su maleni. Tvrdnju je potkrijepio naviještenim evanđeoskim
ulomkom u kojem nam sv. Luka, prikazujući Marijin pohod rođakinji Elizabeti, poručuje da
je Bog izabrao Mariju, običnu, jednostavnu i neznatnu djevojku iz još neznatnijeg Nazareta,
te je odlučio kroz njezinu malenost ostvariti svoj veliki naum spasenja u Isusu Kristu.
Izabrao je i staricu Elizabetu, da prezira vrijedna kao nerotkinja porodi proroka, Isusova preteču Ivana
Krstitelja. Biskup je pored toga ustvrdio da pisac Poslanice Hebrejima u drugom čitanju
tumači kako se ta božanska logika malenosti ostvarila i u Isusu Kristu, koji je po ljudskim
mjerilima bio neznatni tesarov sin, rođen u siromaštvu betlehemske štalice i koji je proživio
svoj ljudski vijek hodeći prašnjavim putevima Galileje i okolnih područja, navješćujući
ljudima Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom.
Primjenjujući naviještenu Božju riječ na život biskupa Salača, koji je rođen i odrastao
u jednostavnoj i skromnoj obitelji, i koji je kao mladić poprilično hladan za Boga i vjeru
otišao iz svog rodnog Daruvara u Zagrebu, želeći postati poštar, biskup je istaknuo kako se
Bog umiješao u njegove ljudske planove, ušao u njegovo mladenačko srce, pokrenuo ga
svojim Duhom, te ga pozvao da postane svećenik i kao takav u svom životu ostvaruje ono što
je on s njime naumio. Prikazavši u kratkim crtama Salačevo svećeničko djelovanje, od
trogodišnje kapelanske službe u svom zavičajnom Daruvaru, preko službe katehete, do
najprije prefekta a onda dugogodišnjeg duhovnika u Nadbiskupskom bogoslovnom
sjemeništu u Zagrebu, biskup Antun je naglasio koliko je bilo dragocjeno to njegovo služenje
mnogim bogoslovima, kojima je kao vrsni odgojitelj pomagao da u dubini svoje duše
prepoznaju kako ih Bog zove u svećeništvo i da mu se odazovu i budu vjerni. Sa zahvalnošću
je napomenuo da je biskup Salač kao duhovnik i njemu bio od velike pomoći u njegovim
bogoslovskim danima. Kazao je kako je Bog biskupa Salača stavio na veliku kušnju kada je
zajedno s drugim poglavarima i bogoslovima odlukom ondašnjih vlasti bio suđen na šest
godina zatvora. Postao je kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog a papa Pavao VI.
imenovao ga je 1970. za pomoćnog zagrebačkog biskupa, te je surađivao s tadašnjim
zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem sve do smrti 1975. godine.
Na prvi pogled njegov bi se život mogao učiniti kao jedna obična, mala, ljudska,
povijest, ustvrdio je biskup. Međutim, Bog je kroz jednostavnog daruvarskog mladića Salača
ostvario svoj naum, te je njegovo djelovanje, najprije kao svećenika a onda i kao biskupa
ostavilo dubok trag u našoj hrvatskoj domovini. Svojom nacionalnošću podrijetlom Čeh,
služio je velikom broju Hrvata da budu Božji, ustvrdio je biskup, te je naglasio kako je to
samo potvrda da Bog jednako pristupa svakom čovjeku, vrednuje ga bez obzira kojem narodu
pripadao, i svakom s jednakim povjerenjem dodjeljuje njegovo poslanje.
Zapodjenuvši potom dijalog s nazočnom djecom o ljudskoj veličini, biskup je ustvrdio
da će sva djeca jamačno narasti u centimetrima, te će možda neki od njih biti visoki poput
košarkaša, ali da fizička visina nekog čovjeka nije pokazatelj njegove veličine. Onaj je čovjek
velik, koji je u svom srcu voli drugog čovjeka. Ljubav se pak ne može izmjeriti centimetrima
niti izvagati kilogramima, ona je neuhvatljiva i neizmjerna stvarnost od koje se zapravo živi,
kako nam svakodnevno potvrđuje iskustvo ljubavi koju roditelji iskazuju svojoj djeci,
ustvrdio je biskup.
Još je dodao da smo veliki onoliko koliko je u nama prisutna ljubav, a ne
po količini materijalnih dobara koja posjedujemo. Svojim rođenjem u siromaštvu betlehemske
štalice Gospodin Isus nam je donio najveće bogatstvo – Božju neizmjernu ljubav, naglasio je
biskup. Pozvao je djecu i druge sudionike slavlja da u svom životu ne teže tek za tjelesnim
rastom, za materijalnim bogatstvom, političkom ili nekom drugom moći, nego da poput
Marije i Elizabete, poput biskupa Josipa Salača i tolikih drugih, imaju srce ispunjeno Božjom
ljubavlju, te budu ljudi koji je oko sebe šire i na taj način budu veliki u svoji svakodnevnim
malim situacijama. Također ih je pozvao da zahvale Isusu Kristu što želi biti u nama i svojom
velikom ljubavlju ispuniti naša mala srca. Zamolio je Isusovu Majku, koja je mnogima
pomogla da prepoznaju tko su u Isusu Kristu, da pomogne svim sudionicima slavlja da ne
ostanu mali u srcu, nego budu veliki po onome što Bog u njima može ostvariti te na taj način
učine našu hrvatsku domovinu velikom.
Na svršetku misnog slavlja biskup je zamolio Gospodina da biskupu Salaču udijeli
puninu života u slavi uskrslog Sina Isusa Krista, a sudionicima slavlja sposobnost da pamte,
poštuju i mole za one koji su ugradili sebe u dobro Crkve i naroda, među kojima je među
ostalima iz davnijega doba dugogodišnji župnik Mijo Ettinger, a iz novijega doba župnici
Zvonimir Marjanović i Branko Gelemanović. Pozvao ih je da za dobro vlastitih dušâ surađuju
sa svojim sadašnjim župnikom Ivanom Popićem. Nazočnoj pak djeci poželio je da rastu
tjelesno, a još više u dobroti i plemenitosti srca. Zahvalio je njihovim roditeljima za sve ono
što im svojom brigom i marom nastoje materijalno priskrbiti, naglasivši kako u njihovim
obiteljima neće biti najbolje onda kad bude pune materijalnih dobara, nego kad srca njihovih
članova budu puna Božjeg dara ljubavi od kojeg se istinski živi. Poželio je da im ovogodišnji
Božić bude bogat plemenitošću i ljubavlju koje nas čine velikima, te je nas sve zazvao Božji
blagoslov.
Nakon misnog slavlja biskup Antun se u pratnji župnika Popića i drugih svećenika iz
Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem uputio na gradsko groblje gdje su se
zajedno pomolili na grobu biskupa Salača, položili cvijeće i zapalili svijeće.
