Peta godišnjica smrti Tomislava Ivančića u Davoru

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

O petoj godišnjici smrti prof. Tomislava Ivančića, požeški biskup Antun Škvorčević
predvodio je u nedjelju, 13. veljače euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv.
Jurja Mučenika u njegovu rodnom Davoru. Uz davoračkog župnika Maria Cimbala,
koncelebrirali su prepošt požeškoga Stolnog kaptola Ivica Žuljević, kanonici Antun Ćorković i
Mario Sanić, te kancelar Biskupskog ordinarijata Robert Kupčak i biskupov tajnik Matej
Siluković. Uvodeći u slavlje biskup je podsjetio sudionike da se idućeg četvrtka, 17. veljače
napunja pet godina od smrti Davorca Tomislava Ivančića, rekavši da je on iz krstionice ove
crkve krenuo u život i nastojao biti vjeran Isusu Kristu kao svećenik navjestitelj Božje riječi, a
osobito kao kršćanin svjedok. Kazao je da mu ovom svetom misom želimo iskazati
zahvalnost što je život darovao za čovjeka po poslanju koje mu je povjerila Crkva, i
preporučiti ga Božjem milosrđu, da u vječnosti zagrljen Isusovom ljubavlju uživa one radosti
kojima se na zemlji nadao. Također je rekao da se ovom prigodom želimo spomenuti i drugih
svećenika podrijetlom iz Davora preminulih u novije vrijeme, a to su: Branko Gelemanović,
Marko Pišonić, Mato Banovčić, Jerko Ivančić i Dragan Šišić, kojima želimo pridružiti i
negdašnje davorske župnike, napose posljednjeg preminuloga Marijana Đukića, sa
zahvalnošću za njihovo služenje Božjem narodu.
Započinjući homiliju biskup je zapitao nazočne o čemu se u Davoru najviše
pripovijeda. Ustvrdio je kako je zapravo polazište svih naših razgovora uvijek isto – čovjek.
Istaknuo je da nam naviještena misna čitanja kazuju kako i Bog voli o čovjeku govoriti i
tumačiti, a još više kako se on u Sinu svome Isusu Kristu dokraja zauzeo za čovjeka da bi mu
omogućio život u punini. Spomenuo je kako govor o čovjeku u našem zapadnom svijetu
najčešće počne i završi na pitanju materijalnog imanja, dobara koja posjedujemo, standarda
koji uživamo. To nije krivo, ali je premalo, ustvrdio je biskup, naglasivši kako čovjek nije
biće koje se može svesti samo na materijalnu razinu, u što nas uvjerava i Gospodin Isus u
naviještenom evanđeoskom ulomku. On, naime, podsjeća kako čovjek čezne za srećom,
radošću i smislom, za blaženstvom u kraljevstvu nebeskom. Biskup je pojasnio kako
Gospodin Isus, proglašavajući siromahe blaženima, nema namjeru sve nas učiniti sirotinjom,
nego nas uvjeriti kako postoji veće bogatstvo od materijalnog za kojim trebamo težiti i za koje
se trebamo zauzimati, a to je „kraljevstvo nebesko“, u koje se ulazi putem četiriju blaženstava
kod evanđelista Luke a putem osam kod evanđelista Mateja. Četiri blaženstva popraćena su u
današnjem evanđelju s četiri Isusova „jao“ ponajprije bogatašima. Razlog Isusove
suzdržanosti prema bogatašima je u činjenici što oni redovito svoj život usredotočuju na
materijalno koje si sami mogu priskrbiti, skraćuju svoju egzistenciju na malo, nemaju
otvorenosti za ono što dolazi od Boga kao punina našeg postojanja i koja nas jedino može
usrećiti. Isusu je stalo do toga da budemo sretna i radosna bića po zajedništvu s njime, da
prihvatimo i progon zbog opredijeljenosti za njega te nas na završetku svoga govora o
blaženstvima podsjeća u današnjem evanđelju na ono što dolazi na koncu svega i poziva:
„Radujte se i kličite! Velika je plaća vaša na nebesima.“ Radost si sami ne možemo priskrbiti,
ona je neizmjerni Božji dar, napomenuo je biskup.

Istaknuo je kako nam prvo današnje čitanje iz Knjige Jeremije proroka svjedoči da je i
u pradavno doba postojao izazov čovjekova prokletstva ili blaženstva. „Proklet čovjek koji se
uzda u čovjeka, a srce svoje od Boga odvraća“, proglašava prorok, uspoređujući slikovito
takvog čovjeka s dračem u pustinji, koji bez vode začas uvene i nestane. Istovremeno prorok
proglašava i jedno blaženstvo: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina“,
uspoređujući slikovito takvog čovjeka sa stablom koje je zasađeno pokraj voda tekućica i
zahvaljujući obilju vode i svom dubokom korijenju nikad ne vene, nego trajno rađa
plodovima. Biskup je podsjetio sudionike slavlja da ih je Bog stvorio kao razumna i slobodna

bića, podarivši im ovdje na zemlji ograničeni broj godina života da tijekom toga vremena
djeluju na taj način da postignu vječni život. Pozvao ih je da pameću promisle a u slobodi se
opredijele tako zasaditi sebe i svoje postojanje pokraj božanskih životvornih izvora da on
urodi vječnošću, koju nam je omogućio Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem, čiji
dionici postajemo po svetim otajstvima. Uvjerava nas Apostol u naviještenom ulomku iz Prve
poslanice Korinćanima da je Kristovo uskrsnuće jamstvo i našeg uskrsnuća. Uskrsnuće je
pobjeda nad životnom sušom, nad smrću, nad grobom, pobjeda Božjeg života jačeg od smrti,
ustvrdio je biskup. Naglasio je kako nas Božja riječ ove nedjelje želi nadahnuti i potaknuti da
svoj život ne poslažemo po ljudskim, nego Božjim mjerilima, svjesni da smo po svetom
krštenju u Isusu Kristu već zasađeni u najbolje životne vode tekućice iz kojih se raste za
vječnost.

Biskup je ispripovjedio sudionicima slavlja kako je jučer u Požegi na završetku
Katoličke malonogometne lige mladim nogometašima prvih triju ekipa, kojima je uručio
nagrade i čestitao na postignutim rezultatima, rekao da su pobijedili u sportskom natjecanju
zato što su vjerovali da mogu pobijediti, i da se bez te vjere ne bi ni uključili u natjecanje, a
kamoli uspješno odigrali utakmice. Poručio je sudionicima slavlja da se ne svrstavaju među
one koji danas u Hrvatskoj defetistički govore kako ništa ne valja i kako se ovdje ništa ne
može, nego da zaista vjeruju kako uz Božju pomoć mogu biti pobjednici u daleko važnijem
natjecanju našeg zemaljskog života, i za pobjedničku nagradu primiti život vječni.

Kazao je kako Crkva Isusova po naviještanju Božje riječi i po slavljenju svetih otajstava služi našoj
vjeri, pomažući svakome od nas da budemo ukorijenjeni u Božjem plodnom tlu, te zaliveni
vodama tekućicama Duha Svetoga izrastemo u vječnost. Dodao je kako je tome cijelim
svojim životom služio i svećenik Tomislav, čije se smrti danas spominjemo, kao i drugi
svećenici iz Davora, koji su nastojali djelovati s Božjih polazišta. Zbog toga se možda nisu
sviđali onima koji su htjeli život svesti na mjeru njihove vlastite sebičnosti. No, oni su bili
spremni poput Isusa Krista ići teškim putem patnje, trpljenja i smrti kroz koji se jedino rađa
bogatstvo i punina kraljevstva nebeskoga, ustvrdio je biskup. Spomenuo je kako se svećenik
Tomislav Ivančić, očaran Božjim kraljevstvom, sav dao na naviještanje Božje riječi kroz
evangelizacijske seminare i na druge načine, trudeći se da ona prodre u svako ljudsko srce i
pokrene savjest te se opredijele za Boga, da budu Isusovi u njegovoj Crkvi i rastu za vječnost.
Njemu i svim drugim svećenicima zahvalio je za to dragocjeno služenje i izrazio nadu da su
na koncu svega ušli u radost Gospodara svoga.

Tako se na njima ostvarilo ono što opisuje ruski književnik Fjodor Mihajlovič
Dostojevski, čiju 200. obljetnicu rođenja ove godine slavimo, u svom romanu „Braća
Karamazovi“: Da, mi smo zapravo uznici, ljudi podzemlja, lišeni slobode, ranjeni zlom,
okovani lancima. Ali u svojoj boli uskrsnut ćemo na radost bez koje čovjek ne može živjeti
niti Bog postojati. Jer Bog daruje radost. Ona je njegov privilegij. Ustvrdivši kako se daljnje
književnikovo razmišljanje pretvara u molitvu, biskup je pozvao sudionike slavlja neka je
usvoje kao svoju: Gospodine, daj da se posvema posvetimo molitvi! Jedan uznik kao što sam
ja, ne može živjeti bez tebe, još manje bez slobode. I na taj način, mi ljudi podzemlja, iz
utrobe zemlje upućujemo tebi Bogu naš himan radosti. Živio Bog i njegova božanska radost!
Ja je ljubim, zaključuje Dostojevski.

Na svršetku misnog slavlja davorački župnik Mario Cimbal zahvalio je biskupu
Antunu za predvođenje misnog slavlja, naglasivši da se on zajedno sa svojim župljanima
raduje svakom njegovu dolasku u rodnu župu, napose u ovoj godini kad Požeška biskupija
slavi 25. obljetnicu svog utemeljenja, a biskup 50. obljetnicu svećeništva i 25.obljetnicu
biskupstva. Biskup pak Antun kazao je da su svećenik Tomislav i drugi svećenici kojih smo
se u ovom slavlju spomenuli, bili zasađeni pokraj Isusovih životvornih voda tekućica, od
sakramenta svetog krštenje do oltara na kojem su prinosili Isusovu žrtvu ljubavi s križa.

Izrazio je uvjerenje da su te milosne vode pomogle da u njima izraste punina života u kojoj se
sada nalaze i u koju se i mi nadamo dospjeti. Zahvalio je župniku Cimbalu za sve ono što
redovito nastoji u davoračkoj župi, kao i svećenicima koji su koncelebrirali, te svim
sudionicima slavlja, napose ministrantima i pjevačima, te je na sve zazvao Božji blagoslov.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika