U nedjelju, 30. siječnja 2022. godine, požeški biskup Antun Škvorčević prevodio je u
Virovitici-Milanovcu slavlje posvete nove župne crkve bl. Alojzija Stepinca. Uz domaćeg
župnika Josipa Homjaka koncelebrirali su svećenici Virovitičkog dekanata na čelu s dekanom
Ivicom Šohom. Na početku slavlja župnik je pozdravio biskupa i druge sudionike posvete
crkve, podsjetivši da je njezina izgradnja započela neposredno nakon što je biskup Antun 31.
kolovoza 2003. osnovao Župu Bl. Alojzija Stepinca u Virovitici sa sjedištem u prigradskom
naselju Milanovac i imenovao njezina prvog župnika Ivicu Šoha.
Naglasio je kako su bile potrebne godine, puno mudrosti, odricanja, strpljivosti i marljivog rada prijašnjih župnika i
njihovih suradnika da se oblikuje ova mlada župna zajednica vjernika. Zahvalio je svima koji
su se ugradili u njezin život, napose onima koji su pomagali u organizaciji i pripremi ovog
slavlja. Izrazio je radost što će biskup Antun činom posvete ovu crkvu učiniti prostorom koji
će još više odisati Božjom snagom i prisutnošću, a predstavnici župljana u znak dobrodošlice
i zahvale darovali su mu cvijeće i prigodni dar.
Uvodeći u slavlje, biskup Antun je zahvalio župniku na riječima dobrodošlice te na
kratkom prikazu početka djelovanja Župe i gradnje župne crkve, a župljanima za darove, i za
njihovo vjerničko srce, otvoreno za Boga i jednih za druge, kojim su došli na slavlje. Pozdrav
je uputio nazočnim svećenicima na čelu s dekanom Virovitičkog dekanata i prijašnjim
župnikom Ivicom Šohom, te svima onima koji su se od početka Župe na različite načine
ugradili u župno zajedništvo i u ovo zdanje. Izrazivši radost što su na slavlju nazočna i djeca,
naglasio je da će oni nastaviti ono što je ovdje započeto prije osamnaest godina. Istaknuo je
kako je novoizgrađena crkva opremljena svim potrebnim predmetima, ali nije dovršena sve
dok ne bude posvetom i duhovno opremljena i uspostavljena u puno dostojanstvo župne crkve
za sveta slavlja.
U homiliji biskup je podsjetio sudionike slavlja kako na tradicionalnoj utrci Sinjske
alke postoje dvije mogućnosti: pogoditi »u ništa« i biti gubitnik ili pogoditi u »sridu« te biti
pobjednik. Kazao je da se u sportu, u gospodarstvu, u politici, u znanosti može »pogoditi u
ništa« ali je najporaznije kad se to dogodi s cjelovitim čovjekovim životom. Spomenuo je
kako sv. Pavao u ulomku današnjeg drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima uvjerava da
je ljubav pogodak u »sridu« kojim se život osvaja za vječnost. Ustvrdio je kako je ljubav
velika i duboka stvarnost, nadilazi nas i nikad ne prestaje.
Sâm Bog se u Isusu Kristu potrudio postati čovjekom, i u njegovoj ljubavi na križu kojom je pobijedio smrt »pogodio u sridu«,
omogućio nam da ne promašimo životni cilj, ne budemo izgubljeni, nego u njemu snagom
njegove ljubavi budemo spašeni ljudi, naglasio je biskup. Kazao je kako je čudesno što je Isus
kao pobjednik nad smrću trajno prisutan u Crkvi te njegova ljubav nikada ne prestaje nego se
svetim sakramentima snagom njegova Duha u nama posadašnjuje i već nas ovdje na zemlji
čini dionicima vječnosti. Crkva kao zgrada znak je Isusove pobjede nad zlom i smrću i poziv
da pred tom pobjedom ne ostanemo ravnodušni, nego se pridružimo živom zajedništvu s
njime, kazao je biskup Antun. Istaknuo je da ulazeći u crkvu, izlazimo iz svijeta naših nemoći
i promašaja, te ulazimo u moćni Božji svijet i postajemo njegovi dionici. Istaknuo je da je to
razlog zbog kojeg crkvi kao zgradi dajemo posebnu pozornost i posvećujemo je.
Više je znakova u crkvi zgradi po kojima se očituje Crkva kao Isusova zajednica
vjernika, ustvrdio je biskup Antun. Već na ulazu u crkvu dočekuje nas blagoslovljena voda
koju dotičemo rukom i njome se križamo kako bismo se podsjetili da nas je Gospodin Isus u
krštenju zagrlio svojom pobjedničkom ljubavlju, i mi postali članovima njegove Crkve,
zajednice Božjeg naroda. Tim činom svjedočimo kako Crkva nije udruga građana niti neka
ljudska organizacija, nego živi Isus Krist, pobjednik nad smrću, djelatan u nama po svetim
otajstvima. U tom smislu u crkvi je na istaknutom mjestu krstionica, gdje nas je Gospodin
Isus u krštenju oslobodio osuđenosti na smrt i uveo u zajedništvo svoje pobjede, naglasio je
biskup.
Podsjetio je zatim na značenje oltara, na kojem se u euharistijskom slavlju vrši
spomen Isusove muke i smrti na križu, te se obnavlja za nas moć njegove žrtve ljubavi i
pobjede nad smrću i slavnog uskrsnuća. Naglasio je kako bi bez te žive Isusove prisutnosti
oltar i sav drugi crkveni namještaj bili mrtvi predmeti a sve što se na njima čini bio kazališni
događaj.
Govoreći zatim o ambonu, mjestu s kojeg se naviješta Božja riječ, biskup se osvrnuo
na ulomak prvog čitanja iz Knjige Nehemijine, u kojem se opisuje kako se Božji narod, nakon
što je proživio teško iskustvo babilonskog sužanjstva, svojevrsni veliki „pogodak u ništa“, uz
Božju pomoć vratio u svoju zemlju i započeo obnovu razorenog Jeruzalema. Kazao je kako je
svećenik Ezra na temelju Božjih riječi zapisanih u Mojsijevom zakonu uvjeravao narod da su
bili pobjednici dok su bili vjerni Bogu, a postali gubitnici kad su mu se iznevjerili, a da je
narod plačem potvrdio kako to razumije. Dodao je kako su to bile suze žalosti zbog nevjere
Bogu i gubitništva koje su time prouzročili, ali ujedno i suze radosnice što ih je Bog u svojoj
ljubavi oslobodio babilonskog sužanjstva i ponovno im omogućio da u savezu s njime budu
životni pobjednici.
Polazeći od Isusove tvrdnje u evanđelju da su se u njem ispunile naviještene riječi
Izaije proroka, biskup je naglasio da je Bog u njegovoj osobi i djelima ispunio starozavjetna
obećanja svome narodu da će im poslati Pomazanika i Spasitelja. Kad u misnim i drugim
slavljima u crkvi s ambona navijestimo Božju riječ a u euharistiji slavimo, ona postaje
stvarnost u nama, postajemo njezini dionici u Isusu Kristu ako mu vjerujemo.
Isusovi sunarodnjaci u Nazaretu nisu postali dionici Božjeg djela spasenja, jer mu nisu vjerovali,
prezrevši ga zbog njegova niskog društvenog položaja kao sina drvodjeljina. Tako se u njima
kao i u suvremenicima proroka Ilije i Elizeja dogodio svojevrsni „pogodak u ništa“, ostali su
lišeni Božjih čudesnih djela, a zadobila ih poganska udovica u Sarfati sidonskoj i poganski
vojskovođu Naaman Sirac, koji su povjerovali Bogu na proročku riječ, ustvrdio je biskup
Antun. Pripomenuvši kako evanđelist Marko, opisujući ovaj događaj u Nazaretu, kaže da Isus
nije među svojima mogao učiniti nijedno čudo i da se čudio njihovoj nevjeri, biskup je
naglasio kako Isus Krist može djelovati u nama, u svetoj misi obnavljati za nas milosne
plodove svoje muke, smrti i uskrsnuća, samo ako vjerom prilazimo tim otajstvima.
Potaknuo je sudionike slavlja neka svaki njihov dolazak u župnu crkvu bude popraćen njihovom živom
vjerom, kako bi im Isus Krist svojom djelatnom prisutnošću omogućio da budu dionici
njegova moćnog djela spasenja. Biskup je poželio sudionicima slavlja da posveta ove župne
crkve oživi u njima vjeru, da uvijek radosno dolaze u nju na misna i druga slavlja, da uveća u
njima želju za što snažnijim i dubljim dioništvom u Isusovu djelu spasenja i Božjega svijeta,
te da budu radosni Božji narod u gradu Virovitici i našoj Hrvatskoj domovini.
Na svršetku misnoga slavlja biskup je okupljenim župljanima čestitao što je ovom
posvetom njihova župna crkva uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Poželio im je
obilje radosti u pripadnosti Isusovoj Crkvi po svojoj Župi u našoj Požeškoj biskupiji, čije se
- obljetnice spominjemo, te je zajedno s njima uputio Bogu molitvu za Požešku biskupiju.
Nakon što je tajnik Matej Siluković pročitao Povelju o posveti crkve, biskup je kazao da će se
svake godine 30. siječnja u ovoj Župi slaviti svetkovina Obljetnice posvete crkve, najviši
liturgijski stupanj, jer je to Gospodnje slavlje. Poželio im je da ih ta obljetnica svake godine
podsjeti tko su u Isusu Kristu po služenju njegove Crkve. Zahvalio je župniku Josipu
Homjaku za sve ono što zajedno sa svojim najbližim suradnicima i drugim župljanima
redovito čini u ovoj Župi, a napose za organizaciju današnjeg slavlja. Osobitu zahvalnost
izrazio je onim župljanima koji su od osnutka Župe s velikim žarom surađivali sa svojim
župnicima u izgradnji i dovršenju župne crkve, te je na njih i na cijelu Župu zazvao Božji
blagoslov.
