Požeška biskupija spomenula se 30. obljetnice Voćinskih žrtava i razaranja svetišta

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Hodočašćem u Voćin, 13. prosinca 2021. Požeška biskupija spomenula se 30.
obljetnice razaranja svetišta Gospe voćinske i ubojstva 47 nedužnih civila. Po trinaesti puta na
hodočašću su sudjelovali i predstavnici hrvatskih branitelja, vojske i policije. Slavlje je
predvodio biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s brojnim svećenicima a na njem je bio
nazočan i pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk.
Hodočasnički program otvoren je okupljanjem na „Prebendi“, dijelu Voćina gdje je
započela Kalvarija nedužnih ljudi navedenoga dana. Uvodeći u molitvu i pokorničku
procesiju, biskup Antun je rekao: »Požeška biskupija od svog utemeljenja 1997. nastoji svake
godine hodočašćem u Voćin na današnji dan iskazivati ovdašnjim žrtvama poštovanje i
zahvalnost. U tom pobožnom činu trinaestu godinu za redom pridružujete joj se i vi, dragi
hrvatski branitelji, vojnici i policajci.« Istaknuo je da zajedno s vjernom Isusovom i našom
Majkom želimo u molitvu sabrati »sve suze i boli, patnje i jauke, nedužnu smrt voćinskih
stanovnika i drugih ubijenih, povjeriti ih Isusovoj ljubavi jačoj od smrti, i u toj ljubavi
prepoznati smisao njihove žrtve, praštanjem ostvariti nutarnju slobodu te im u čistoći
pamćenja iskazati poštovanje i zahvalnost. Moliti želimo i za sve one koji su zlo nanosili, da
se i njima Bog smiluje. U molitvu uključujemo sve vas nazočne kao i sve druge hrvatske
branitelje, vojnike i policajce, napose one koji su zbog ratnih posljedica u teškim duhovnim,
zdravstvenim ili materijalnim nevoljama, da svjetlom i snagom Božjom u duši budu izliječeni
od nutarnjih rana.«
Nakon molitve krenula je pokornička procesija prema svetištu na čelu s križem,
zavjetnim svijećama koje su nosili hrvatski branitelji te brojnim zastavama njihovih udruga.
Povorka se zaustavila pokraj crkve ispred Memorijala u čast voćinskim žrtvama »U Majčinu
naručju« gdje je biskup Antun pozdravio obitelji voćinskih žrtava i poginulih branitelja,
članove HVIDRE, predstavnike hrvatskih branitelja s područja Požeške biskupije i drugih
dijelova domovine kao i predstavnike hrvatske vojske i policije, sudionike hodočašća.
Podsjetio je kako je u svima nama trajno živ spomen na najteža hrvatska stradanja u
Domovinskom ratu, među kojima se nakon Vukovara i Škabrnje nalazi Voćin sa svojim
žrtvama te do temelja razorenom crkvom i svetištem Gospe voćinske. Poseban pozdrav uputio
je episkopu Jovanu Ćulibrku, istaknuvši kako nam se „rado pridružio u iskazivanju
poštovanja voćinskim žrtvama i suosjećanja njihovima najbližima“, izrazio zatim
dobrodošlicu svećenicima i redovnicima, đakonima i bogoslovima, učenicima i djelatnicima
Katoličke gimnazije u Požegi i Virovitici, Osnovne škole u Voćinu kao i nazočnim
predstavnicima javnog života. Spomenuo je kako Memorijal u čast voćinskim žrtvama
svjedoči da o nama i našoj nedavnoj prošlosti nema zadnju riječ razorna mržnja, nego ljubav
graditeljica, te izrazio uvjerenje da je Marija svojim suosjećajnim srcem primila u svoje
naručje i nedužne voćinske žrtve kao i sve poginule u Domovinskom ratu, združila ih s
patnjama svoga Sina, povjerila ih pobjedničkoj snazi njegove ljubavi koja je moćna darovati
im puninu života i mir u Božjoj vječnosti. U prigodnom recitalu, što ga je napisao stalni
đakon Zdravko Ticl, profesor Leonardo Đaković i vjeroučitelj Miroslav Peroutka proglasili su
47 imena voćinskih stradalnika. Voćinska djeca postavila su oko Memorijala jednako toliko

upaljenih lampiona, a biskup Antun položio vijenac. Zazvonila su sva zvona voćinskog
svetišta u počast žrtvama, a nazočni krenuli u crkvu gdje je slijedilo euharistijsko slavlje za
duše ubijenih.
Započinjući homiliju, biskup Antun je podsjetio na teška voćinska stradanja prije 30
godina, navodeći riječi jednog novinara očevica: »Zauvijek će u mojoj memoriji ostati
stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela staraca razbacana po cijelom mjestu,
ubijeni na najsvirepiji mogući način. (…) Još na samom prilazu selu Četekovac, u kojem je u
mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u pakao. Neka vrsta demonske predigre,
za sliku strave koja će uslijediti u Voćinu.« Biskup je ustvrdio kako se na zemljopisno mali
prostor sručila ogromna količina ubojitog zla tako što su 4. rujna 1991. u obližnjem
Četekovcu, Čojlugu i Balincima ubijena 24 nedužna civila, a 13. prosinca 1991. u Voćinu još
47 nemoćnih ljudi, ukupno 71 žrtva. U nastavku je kazao: »Svakog 13. u mjesecu prosincu
okupljamo se u Voćinu i pokušavamo ponovno ispričati povijest počinjenog zločina, s
nelagodnim osjećajem da još uvijek nešto nismo rekli. Kod mnogih, napose onih kojima su
ubijeni najbliži, to podsjećanje i danas budi teške misli i gorčinu, među ostalim i zbog toga
što počinitelji zlodjela još nisu kažnjeni. Postoji, naime, uvjerenja da bi zakonska pravda bila
barem nekakva zadovoljština za naneseno zlo. No, bilo bi to ipak premalo, jer i nakon sudske
presude ostali bismo u krugu zločina i kazne a pitanje zla koje je ovdje svom silinom
provalilo i dalje bi oduzimalo dostojanstvo žrtvi i zločincu. Ne bi li možda trebalo tražiti
mogućnost i način da zlo kaznimo a ne zločinca po kojem je ono progovorilo? Gdje li se zlo
skriva, do kamo sežu njegovi korijeni da ga dosegnemo i s obzirom na njega nešto
poduzmemo? Otkrivamo da se zlo nastanilo negdje u dubini ljudskog bitka, od njegova
iskona, neprotumačivo, neuhvatljivo, neshvatljivo – ali stvarno, iskustveno provjereno i
dokazano i u zločinačkom činu u Voćinu. Ono je provrelo iz nekih nedokučivih prostora
ljudskog duha, zavedena tamom, koja lažnom i prijevarnom racionalnošću tumači kako je
zločin prihvatljiv, jer očituje premoć nad drugima, strovaljujući počinitelja u bezdan gdje sve
proždire besmisao. Paradoksalno je da žrtva u toj mračnoj igri zla po smrti koja joj je
dodijeljena postiže svoje oslobođenje. Kako u tom ne prepoznati Zloga na djelu, za kojeg
Pismo veli da je lažac i čovjekov neprijatelj od početka. Tko je u kolopletu počinjenog
zločina u Voćinu i na drugim mjestima hrvatskih stradanja konačno žrtva a tko pobjednik? To
pitanje nije tek očitovanje nemoći našega razuma pred stvarnošću zla koja ga nadilazi, nego
pokušaj traganja za svjetlom u tami. U težini navedenog stanja ne pomaže teoretski,
akademski odgovor, nego životno konkretan. – Postoji li?«
Biskup je izrazio uvjerenje kako hrvatski branitelji velikom zazetošću i poteškoćama
još uvijek nastoje liječiti tjelesne rane zadobivene u ratu, ali mnoge nezacijeljene rane
otvorene zločinom dublje su od tjelesnih i uzrokuju bol u njihovom duhu. Istaknuo je da:
»onaj Zloduh koji se poslužio određenim ljudima da izvrše zločin ubojstva nad nedužnim
civilima u Voćinu i drugdje, želi da u duši i dalje krvarimo, dokraja, uvjeravajući našu
slobodu kako su osveta i mržnja put njezina ozdravljenja. Prihvatiti taj izazov značilo bi još
jedanput biti prevaren i zaveden, potamniti i povrijediti veličinu nedužne žrtve. Dragocjeno je
stoga što smo i o 30. obljetnici voćinskih stradanja došli na hodočašće u Voćin, gdje nas je i
danas dočekala brižna i vjerna Isusova Majka. Ona nas uvjerava kako naša istinska povijest
koju trebamo prepričavati jedni drugima i u nju se uključivati nisu počinjeni zločini, nego
povijest moćne Božje ljubavi koja svojom pobjedničkom snagom liječi svaku nepravdu i zlo,

patnju i suze, stradanje i smrt, nemoć i trpljenje, tugu i beznađe, dajući svojim praštanjem i
milosrđem božansku mjeru čistoće i zdravlja žrtvi i njezinoj nedužnosti kao i samom zločinu i
zločincu kad se kaje za svoje zlodjelo. Bio bi stoga velik promašaj danas u Voćinu promatrati
zlo samo s ograničenog stanovišta zločina i kazne, nego je osobito važno uzdići ga na razinu
vjere kojom prostore našega ranjenog duha otvaramo Bogu, jedino moćnom oduzeti zlu onu
snagu koja truje i ubija. Istom snagom i upornošću kojom je Bog na usta Izaije proroka, kako
smo čuli u današnjem prvom čitanju, uvjeravao Židove pri kraju babilonskog sužanjstva da su
zlu otvorili vrata onda kad su njega zaboravili, oduzeli mu mjesto koje mu u njihovim
životima pripada, bili mu nevjerni, Bog poručuje i nama: „Ja sam Gospodin i nema drugoga.
Nisam li ja Gospodin? Nema drugoga boga do mene. Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja
stvaram sreću i dovodim nesreću, ja, Gospodin, činim sve to. Ja, Gospodin, stvaram sve!“
Kako omogućiti Bogu Stvoritelju i Gospodaru naših života da pobijedi Zloga u nama i liječi
naš duh od ranjenosti zlom? Apostol Ivan odgovara: „Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela
đavolska“ (1 Iv 3,8), Stoga sa sv. Pavlom zahvalna srca i danas u Voćinu ispovijedamo: „A
hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu“ (1 Kor 15, 57).«

Biskup je potom kazao kako želi Isusovoj Majci, Gospi Voćinskoj zajedno sa svima,
napose s hrvatskim braniteljima, zahvaliti za majčinsko služenje kojim nas trajno upozorava
na ono što njezin Sin Isus Krist, uskrsli pobjednik nad zlom i smrću može u nama ostvariti.
Istaknuo je da nas »ona podsjeća što je njegova ljubav za nas na križu; što je krv kojom nas je
otkupio; što je voda kojom nas je u krštenju oprao; tko je Duh Sveti kojim nas je posvetio; što
je milosrđe kojim nas od smrtnih spona odrješuje i sa sobom pomiruje; što je tijelo njegovo za
nas predano kojim nas u svetoj euharistiji hrani; što je dostojanstvo koje nam je na taj način u
Crkvi udijelio. Ona nam i danas postavlja pitanje kakvo smo značenje svemu tome dali u
našoj svakodnevici. Naime, pored tereta koji nam je ostavio rat, umnožile su se u Hrvatskoj i
druge nevolje. Već duže vremena svakodnevno se govori o opasnosti zaraze i bolesti
COVIDA-19 te nužnosti da je obuzdamo cijepljenjem. Gotovo i ne primjećujemo kako
istovremeno kod nas među ostalim hara bolest zla u međusobnim odnosima, razarajući naše
nacionalno biće više od samog COVIDA-19. Je li se Isus Krist možda zagubio u Hrvatskoj te
ne može dovoljno snažno očitovati svoju moć u nama jer smo ga pretvorili u ideologiju za
neke vlastite potrebe? Učinimo odvažan korak: Obnovljenom vjerom prihvatimo Isusa Krista
kao živu osobu, pobjednika nad smrću. Usudimo se rješavati s njime naša osobna, obiteljska i
društvena pitanja, snažnije ga uključimo u naš zdravstveni sustav i iskreno razgovarajmo o
njegovim mogućnostima liječenja naše hrvatske duše. Odvažno s njime poduzmimo sve ono
na što nas on potiče, uvijek u uvjerenju da priča o zlu ne pomaže, još manje mržnja i osveta,
nego – kako nas podsjeća sveti pisac – „Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav
Gospodnja“.«
Polazeći od naviještenog evanđelja biskup je kazao: »Od osobite je važnosti da
usvojimo Isusov postupak prema zlu, zločinu i zločincu, kao jedino mjerodavan za ponašanje
onih koji mu vjerom i krštenjem pripadaju. Čuli ste u današnjem evanđelju: U trenutku kad
zločin nad Isusom stiže svome vrhuncu, dodjeljujući mu okrutnu smrt na križu, on ne
razmišlja kako će osuditi i kazniti zločince, nego kako ih osloboditi od zla i oduzeti u njima
njegovu moć. Nastupa s ljubavlju i praštanjem kao najvećom božanskom moći koja je iznad
zla i Zloga: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Istovremeno raskajanom
razbojniku obećava: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43). Takvome
Isusu Kristu trebamo otvoriti sve prostore našega ranjenog duha kako bi on snagom svoga

Duha Svetoga, slomio u nama okove nemoći i zarobljenosti zlom te nas osposobio da budemo
ljudi njegova formata. Zacijelo smo svi iskusili kakav životni preokret ostvaruje ljubav
posvjedočena riječju „oprosti“ i „opraštam“ kad je u stanju ranjenosti i međusobne daljine
izreknu bračni drugovi, zavađeni prijatelji ili susjedi. Nastaje novi život! Kakvog li događaja
kad Isus Krist božanski moćnom ljubavlju uđe u naše ranjenosti svojim milosrđem i
praštanjem. Otvara se vječnost! Stoga je silno razložno zajednički s njime uznastojati u
Hrvatskoj snažnije promicati kulturu pomirenja i praštanja, oduzimati prostor mržnji i osveti,
napose na najtežim postajama naše borbe za slobodu, kako nam se ne bi dogodilo da imamo
izvanjski slobodnu državu, a u nama vlada zarobljenost zlom.«
Biskup Antun je homiliju završio riječima: »Nije mali broj onih koji su takvu pobjedu
slobode iskusili i ovdje u Voćinu. Nakon teških osobnih i obiteljskih stradanja dolazili su na
hodočašće te na ruševinama crkve otvarali svoj ranjeni duh i srce Isusovoj Majci, koja ih je
svojim zagovorom povjeravala Isusovoj ljubavi s križa, privodila ih u ispovjedaonicu da
iskuse snagu Božjeg milosrđa većeg od svakog našeg duhovnog posrtaja te se pomire s njime
i bližnjima, da se u pričesti osnaže Isusovom pobjedničkom ljubavlju, i ozdravljeni u duhu
postignu dragocjenu slobodu od mržnje i osvete. Ona nas tako očišćenim pogledom želi i
danas približiti žrtvama voćinskog zločina, da ih promatramo u svjetlu Božje pobjede,
pamtimo oslobođene od mraka u koji ih je zlo smjestilo. Pomoći nam da prepoznamo kako su
sve nedužne voćinske i druge žrtve pridružene onima za koje sveti vidjelac u Knjizi
otkrivenja kaže: „Oni dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi
Jaganjčevoj“ (Otkr 7,14). To ne vide oči bezbožničke, nego oči vjerničke. Neka nam ih
Marija podari, da i najteže stvarnosti našeg postojanja promatramo u Božjem svjetlu«,
zaključio je biskup Antun.
Na svršetku misnog slavlja biskup je pred likom Gospe Voćinske u ime prisutnih
predvodio Molitvu Isusovoj Majci za Domovinu. Kazao je potom kako je uvijek duhovno
snažno biti s Isusovom Majkom, posebno u Voćinu i spominjati se svih naših teških
pamćenja. Istaknuo je kako nam Isusova Majka u naše srce unosi ono svjetlo koje je Isus
Krist donio na našu patničku zemlju svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Poželio je
braniteljima da im ovo hodočašće zaista bude duhovni događaj, prihvaćajući dobrohotno i sve
ono što je bila poteškoća i žrtva te otiđu iz voćinskog svetišta ispunjeni Božjim svjetlom i
snagom. Zahvalio je svima koji su sudjelovali na svetom slavlju, napose episkopu Jovanu,
očitujući time koliko je potrebno osluškivati Boga u svom srcu i slijediti ga u životu. Zahvalu
je uputio i organizatorima hodočašća na čelu s Matom Bubašem, svećenicima što su
posvjedočili način pamćenja Crkve s obzirom na ratna stradanja a koje je uvijek povezano s
Isusovom žrtvom ljubavi na križu, pjevačima, bogoslovima, ministrantima te domaćem
župniku i voditelju svetišta Ivanu Ereizu što su učinili da ovo slavlje dostojno Boga i žrtava
kojih se danas prisjećamo. Na kraju je biskup potaknuo da sve žrtve kojih smo se danas
spomenuli ostanu u našem svakodnevnom molitvenom pamćenju.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika