Propovijed biskupa Škvorčevića prigodom 27. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ u Okučanima

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp


O 27. obljetnici vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, 1. svibnja, na Treću vazmenu nedjelju,
središnje biskupijsko spomen-slavlje u župi sv. Vida u Okučanima predvodio je požeški
biskup Antun Škvorčević u zajedništvu s vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj Jurom
Bogdanom, generalnim vikarom Vojnog ordinarijata Markom Medom, svećenicima iz
središnjih biskupijskih ustanova te svećenicima iz Novogradiškog dekanata. Propovijed
biskupa Antuna prenosimo u cijelosti:

» Preuzvišeni gospodine biskupe Jure, poštovana i draga braćo i sestre!

„Idem ribariti. (…) Idemo i mi s tobom“, odlučio je Petar i drugi Isusovi učenici, čuli smo u
naviještenom evanđeoskom ulomku. O radu je riječ! Smatram primjerenim na Međunarodni
dan rada o 27.obljetnici vojno-redarstvene akcije „Bljesak“ nakratko usmjeriti našu pozornost
na to važno pitanje.

Čovjek se pojavljuje u svijetu kao biće koje sebi radom osigurava egzistenciju. Već sama ta
jednostavna činjenica naznačuje da rad nije tek tehničko pitanje kako nešto proizvesti, nego je
on put našeg očovječenja. Naime, radom čovjek očituje kreativnost svoga duha, izgrađuje
slobodu, uzdiže se na razinu dostojanstva koje mu je udijelio Bog. Obrazlažući svoje
poslanje, i sam će Isus ustvrditi: „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim“ (Iv 5,17).

U Božjem je djelovanju, dakle, temelj dostojanstva i našeg ljudskog rada, te je radno mjesto više
od ljudskog prava, a njegov gubitak osiromašenje veće od materijalne neimaštine.
No, kad zbog ranjenosti zlom, polazište čovjekova djelovanja postane sebičnost, tada rad ne
služi njegovu dostojanstvu, cilj mu je profit, što veća dobit, te on ne oslobađa nego
porobljava. Tada se Božji biblijski nalog da čovjek podloži sebi zemlju promeće u njezino
pohlepno iskorištavanje, iscrpljivanje njezinih izvora preko svake mjere, u bezobzirno
zagađivanje i uništavanje okoliša, gomilanje bogatstva u rukama manjine, dok većina
nerijetko ostaje na granici siromaštva ili gladuje, te je otvoren prostor nepravdi koja gazi
ljudsko dostojanstvo, potiče nemire i ratove, pokreće izbjeglištvo.

Braćo i sestre! U Isusovu uskrsnuću Bog je dovršio stvaranje, te on u današnjem evanđelju
energije svoje pobjede nad smrću postavlja za istinski regulator svakog ljudskog djelovanja.
Petar i učenici krenuli su ribariti kako bi si priskrbili ono što je potrebno za njihovo
preživljavanje. No, ribolov je bio bezuspješan, vratili su se praznih mreža na obalu.
Evanđelist primjećuje: „Ali te noći ne uloviše ništa“. Naslućujemo kakva je to noć u kojoj se
ljudskim radom ne može ništa postići. Pristupa im Isus kao neznanac, dočekuje ih na obali i
započinje razgovor s pitanjem: „Imate li što za pojesti?“ Odgovor je glasio: „Nemamo“.

Navedeno Isusovo pitanje i učenički odgovor upućuje na to da naša ljudska glad nije tek
fizičke naravi, ne ide samo kroz želudac, nego dublje, kroz srce. U pitanju je cjelovitost našeg
postojanja, smisla života za kojim smo u potrazi, čežnja za puninom koje smo željni. U naše
srce upisani su „nemiri od iskona“, Božji zov za vječnošću, kako je volio govoriti jedan naš
pisac (Ivo Andrić). I potom se u evanđeoskom izvještaju događa središnji izazov: Učenike,
stručnjake za ribolov Isus poziva da se oslobode uvjerenja kako one noći nije moguće ništa
uloviti što bi bilo u stanju zasititi našu glad. Uvjerava ih neka na njegovu riječ bace mrežu na
desnu stranu lađe „i naći će“. Evanđelist lapidarno zaključuje scenu tvrdnjom: „Baciše oni i
više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe“.

Obilan ulov ribe bio je samo znak jednog drugog i važnije životnog ulova. Zaključujemo to
po drugoj sceni koju navodi sveti pisac, po razgovoru o Onome na čiju su riječ bacili mržu u
more i ulovili „sto pedeset i tri“ velike ribe“, to jest sve vrste koliko ih je bilo u moru, kako se
smatralo u ono doba. Prepoznali su učenici da je neznanac na obali sam Isus, njihov uskrsli
Gospodin.

I opet Petar prednjači: skače s lađice u vodu, stvarnost punu opasnosti, da što prije
dopliva do Isusa na obali kako bi bio s njime. No, Isus se pobrinuo da taj Petrov „biti s njime“
ne bude tek fizičke i izvanjske naravi. On i dalje ima inicijativu, poziva da se ispeče nešto od
ribe što su je ulovili, uzme kruh pa ribe i dade im da pojedu. Zaključuje nakon toga
evanđelist: „I nitko se od učenika nije usudio upitati ga ‘Tko si ti?’ Znali su da je Gospodin.“

Blagovanjem koje im je Isus priredio i jelom koje im je dao a oni velikim povjerenjem u
njega primili postali su dionici zajedništva s Onim koji je svojom ljubavlju na križu i
uskrsnućem slomio moć zla i smrti te čovjeka i sve stvoreno uveo u puninu postojanja. On je
na taj način završio Božje djelo stvaranja, prema kojem je usmjereno sve ljudsko djelovanje, i
u kojem čovjekov rad i njegova kreativnost dobivaju svoju punu vrijednost. Ostvario je tako
čovjekovo konačno dostojanstvo! Gledajući u zanosu vjere povijest čovjeka i svemira s
polazište njihove oslobođenosti od zla i punine u Isusu Kristu, sveti Ivan u ulomku današnjeg
drugog čitanja iz Knjige otkrivenja daje nam da čujemo konačni kliktaj svega oslobođenog
stvorenja: „I začujem: sve stvorenje, i na nebu i na zemlji, i pod zemljom, i u moru – sve na
njima i u njima govori: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava, i
vlast u vijeke vjekova!’“ Isusovo je djelo osloboditeljski i pobjednički sveobuhvatno. To je
svijet po Božjem naumu, ostvaren žrtvom Sina Očeva na križu, u kojoj je očitovana Božja
pobjeda nad svim smrtnim prijetnjama, uzrokovanima čovjekovim sebičnim opredjeljenjima i
djelovanjem!

Slutim, braćo i sestre, kako svi vi u okučanskoj župnoj crkvi kao i oni koji ste povezani s
nama putem izravnog televizijskog i radijskog prijenosa otkrivate važnost i domet izazova
današnjeg evanđelja te se uključujete u razgovor koji je Isus pokrenuo. Na nama je, naime,
red dovršiti taj razgovor, te reći kakav je naš koncept svijeta i čovjekove zadaće u njemu, i za
njega se zdušno zauzeti. Svjedoci smo kako u slučaju kad čovjek postavi sustav profita i moći
oružja za svoj način rada i djelovanja, usmjeruje čovječanstvo prema civilizacijskim
ponorima u kojima se gubitkom ljudskog dostojanstva plaćaju najveći računi.

U našim regulatornim agencijama za gospodarsko djelovanje i naoružavanje radi sigurnosti i ravnoteže
mira, kako ih redovito njihovi promicatelji obrazlažu i opravdavaju, prisutna je dvoznačnost
zbog sebičnosti koju Zli po njima uspijeva ubaciti u sustave kojima oni služe. Ti sustavi
nerijetko rađaju bezizlaznim stanjima, prijeteći uništenjem čovječanstva, kako to trenutačno
svjedoči rat u Ukrajini. Kakva je to noć čovječanstva u kojoj nitko ne pobjeđuje, nego svi
gube! U sadašnjem povijesnom trenutku potrebno je sa svom hitnošću podsjetiti kako je Bog
u Isusovoj smrti i uskrsnuću uspostavio moć svoga Duha ljubavi kao svemirski najmoćniji
regulatorni sustav, kojim i u ljudskom radu i djelovanju – ako mu otvorimo prostore naših
ljudskih sustava – može oduzeti snagu zlu i smrti, ostvarujući pobjedu koja nadmašuje sva
naša ljudska ograničenja.

Valja nam na Isusovu riječ baciti mrežu, da bi naš životni ulov bio
po mjeri njegovih mogućnosti: pobjede života nad smrću. Nije li zapreka tom djelovanju
Božjega Duha to što velik dio čovječanstva ulaže ogromna sredstva u izgradnju sustava straha
jednog naroda ili skupine država prema drugima, nepovjerenja i obrane jednih od drugih?
Pokazatelj je to svojevrsnog prezira prema sustavu povjerenja, ljubavi i zajedništva, pobjede
nad zlom i smrću, što ga je Bog u Isusu Kristu ostvario prema nama. Zašto se ne bismo
usudili snažnije s njime surađivati te izgrađivati civilizaciju uključivosti a ne isključivosti? To
je, naime, sustav Božje pobjede na Isusovu križu, i na svakom drugom povijesnom zgarištu,
uzrokovanom ljudskom samodostatnošću i sebičnošću.

Draga braćo i sestre! Naše hrvatsko iskustvo iz novije povijesti poučava nas kako su u teškim
trenutcima pojedinih naroda i čovječanstva dragocjeni ljudi, spremni svojom žrtvom ljubavi
služiti općem dobru. Dok se spominjemo 27. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Bljesak“, u
sjećanju su nam svi oni hrvatski branitelji koji se nisu opredijelili za neke sebične ljudske
sustave, nego za obranu slobode i dostojanstva domovine i žrtvom vlastitog života. Bio je to
moćan odgovor onim pojedincima i skupinama koji su kovali projekte i smišljali strategije za
ostvarenje vlastitih sebičnih interesa, ne priznajući prava drugima.

Svojom ljubavlju za domovinu najbolje su nas nahranili u našoj gladi i čežnjama za slobodom i dostojanstvom. U
svjetlu Isusove žrtve ljubavi i njegova uskrsnuća prepoznajemo ih ugrađene u Božji
pobjednički sustav, čije je trajanje vječnost. Jednako tako spominjemo se i svih drugih žrtava,
napose civilnih, da u Božjoj pravdi ljubavi i milosrđa pronađu svoj mir.

Kroz preteška ljudska stradanja i razaranja u ukrajinskom ratu zacijelo nam Bog upućuje
veliku poruku, koju bi trebali shvatiti i prihvatiti. Ako smo do sada u povijesti čovječanstva
mogli govoriti o pravednom obrambenom ratu, složiti nam se s papom Franjom kako je takav
rat jedva još moguć. Naime, uložena su silna sredstva, oduzeta siromašnima, kako bi se
usavršilo i proizvelo što sofisticiranije ubojito oružje, te svaki ratni sukob prijeti uništenjem
cijeloga čovječanstva.

Stoga valja nositeljima vlasti u svijetu pomoći da usvoje apostolsku
poruku upućenu članovima židovskoga Velikog vijeća u današnjem prvom čitanju: „Treba se
većma pokoravati Bogu nego ljudima!“ (Dj 5,29). Sa svom nam je odlučnošću poraditi na
svim razinama da na tragu Isusove žrtve ljubavi i njegova okupljanja za stol i blagovanje sa
svojim učenicima, kojim je uspostavljao zajedništvo svoje pobjede nad smrću, i državnici u
trenutku prijepora imaju hrabrosti sjesti za stol s protivnicima, te ne dopustiti da on bude stol
razdora i nepovjerenja.

Nego da u iskrenom traganju za časnim rješenjima na temelju
uzajamnog poštovanja i ljubavi to bude stol otvaranja budućnosti čovječanstva, putovima i
sredstvima daleko boljima od bilo kakvih pothvata naoružanja, usmjerenih jednih protiv
drugih. Molimo da se to što prije dogodi u Ukrajini. Neka nam Gospodin i za ovim
euharistijskim stolom njegove žrtve ljubavi u Okučanima pokrene srca da s njime na taj način
razmišljamo o svom dostojanstvu, i oduševimo se biti njegovi suradnici u izgradnji sustava po
kojima pobjeđuje čovjek i njegovo dostojanstvo. Neka tako bude. Amen.«

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika