Prigodom tridesete obljetnice razaranja Gospinog svetišta u Voćinu i ubojstva njegovih
stanovnika te hodočašća hrvatskih branitelja, vojske i policije, požeški biskup Antun
Škvorčević predvodio je 13. prosinca 2021. euharistijsko slavlje u Voćinu i uputio sljedeću
homiliju.
» Draga braćo i sestre,
poštovani hrvatski branitelji,
cijenjeni predstavnici javnih dužnosnika!
Još nije preboljela rana, otvorena na današnji dan prije 30 godina u srcu Hrvatske, u
Voćinu. „Dan je bio maglovit, siv i hladan, pakleno hladan“, piše novinar očevidac. Pakleno
hladan ne samo klimatski, nego i zbog prizora koji je zatekao u Voćinu, te on nastavlja:
„Zauvijek će u mojoj memoriji ostati stravične slike otjelovljenog zla: masakrirana tijela
staraca razbacana po cijelom mjestu, ubijeni na najsvirepiji mogući način. (…) Još na samom
prilazu selu Četekovac, u kojem je u mjesecu rujnu izvršen stravičan pokolj, počinje uvod u
pakao. Neka vrsta demonske predigre, za sliku strave koja će uslijediti u Voćinu“, zaključuje
novinar (Zoran Filipović, Dnevnik smrti 1991., str. 181). Poznato je da su 4. rujna 1991. u
Četekovcu, Čojlugu i Balincima, obližnjim selima s malobrojnim stanovnicima, ubijena 24
nedužna civila, a 13. prosinca 43-troje nemoćnih ljudi u Voćinu i okolnim mjestima, kojima
treba dodati još četvero, ukupno 71 žrtva. Zemljopisno mali prostor, na koji se u kratkom
vremenu sručila ogromna količina ubojitog zla!
Braćo i sestre! Svakog 13. u mjesecu prosincu okupljamo se u Voćinu i pokušavamo
ponovno ispričati povijest počinjenog zločina, s nelagodnim osjećajem da još uvijek nešto
nismo rekli. Kod mnogih, napose onih kojima su ubijeni najbliži, to podsjećanje i danas budi
teške misli i gorčinu, među ostalim i zbog toga što počinitelji zlodjela još nisu kažnjeni.
Postoji, naime, uvjerenja da bi zakonska pravda bila barem nekakva zadovoljština za
naneseno zlo.
No, bilo bi to ipak premalo, jer i nakon sudske presude ostali bismo u krugu
zločina i kazne a pitanje zla koje je ovdje svom silinom provalilo i dalje bi oduzimalo
dostojanstvo žrtvi i zločincu. Ne bi li možda trebalo tražiti mogućnost i način da zlo kaznimo
a ne zločinca po kojem je ono progovorilo? Gdje li se zlo skriva, do kamo sežu njegovi
korijeni da ga dosegnemo i s obzirom na njega nešto poduzmemo? Otkrivamo da se zlo
nastanilo negdje u dubini ljudskog bitka, od njegova iskona, neprotumačivo, neuhvatljivo,
neshvatljivo – ali stvarno, iskustveno provjereno i dokazano i u zločinačkom činu u Voćinu.
Ono je provrelo iz nekih nedokučivih prostora ljudskog duha, zavedena tamom, koja lažnom i
prijevarnom racionalnošću tumači kako je zločin prihvatljiv, jer očituje premoć nad drugim,
strovaljujući počinitelja u bezdan gdje sve proždire besmisao. Paradoksalno je da žrtva u toj
mračnoj igri zla po smrti koja joj je dodijeljena postiže svoje oslobođenje.
Kako u tom ne prepoznati Zloga na djelu, za kojeg Pismo veli da je lažac i čovjekov neprijatelj od početka.
Tko je u kolopletu počinjenog zločina u Voćinu i na drugim mjestima hrvatskih stradanja
konačno žrtva a tko pobjednik? To pitanje nije tek očitovanje nemoći našega razuma pred
stvarnošću zla koja ga nadilazi, nego pokušaj traganja za svjetlom u tami. U težini navedenog
stanja ne pomaže teoretski, akademski odgovor, nego životno konkretan. – Postoji li?
Dragi hrvatski branitelji! Poznato mi je s kolikom zauzetošću i poteškoćama još uvijek
nastojite liječiti tjelesne rane zadobivene u ratu. Ali mnoge nezacijeljene rane otvorene
zločinom dublje su od tjelesnih, uzrokuju bol u našem duhu. Onaj Zloduh koji se poslužio
određenim ljudima da izvrše zločin ubojstva nad nedužnim civilima u Voćinu i drugdje, želi
da u duši i dalje krvarimo, dokraja, uvjeravajući našu slobodu kako su osveta i mržnja put
njezina ozdravljenja. Prihvatiti taj izazov značilo bi još jedanput biti prevaren i zaveden,
potamniti i povrijediti veličinu nedužne žrtve. Dragocjeno je stoga što smo i o 30. obljetnici
voćinskih stradanja došli na hodočašće u Voćin, gdje nas je i danas dočekala brižna i vjerna
Isusova Majka.
Ona nas uvjerava kako naša istinska povijest koju trebamo prepričavati jedni
drugima i u nju se uključivati nisu počinjeni zločini, nego povijest moćne Božje ljubavi koja
svojom pobjedničkom snagom liječi svaku nepravdu i zlo, patnju i suze, stradanje i smrt,
nemoć i trpljenje, tugu i beznađe, dajući svojim praštanjem i milosrđem božansku mjeru
čistoće i zdravlja žrtvi i njezinoj nedužnosti kao i samom zločinu i zločincu kad se kaje za
svoje zlodjelo. Bio bi stoga velik promašaj danas u Voćinu promatrati zlo samo s ograničenog
stanovišta zločina i kazne, nego je osobito važno uzdići ga na razinu vjere kojom prostore
našega ranjenog duha otvaramo Bogu, jedino moćnom oduzeti zlu onu snagu koja truje i
ubija.
Istom snagom i upornošću kojom je Bog na usta Izaije proroka, kako smo čuli u
današnjem prvom čitanju, uvjeravao Židove pri kraju babilonskog sužanjstva da su zlu
otvorili vrata onda kad su njega zaboravili, oduzeli mu mjesto koje mu u njihovim životima
pripada, bili mu nevjerni, Bog poručuje i nama: „Ja sam Gospodin i nema drugoga. Nisam li
ja Gospodin? Nema drugoga boga do mene. Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu. Ja stvaram
sreću i dovodim nesreću, ja, Gospodin, činim sve to. Ja, Gospodin, stvaram sve!“ Kako
omogućiti Bogu Stvoritelju i Gospodaru naših života da pobijedi Zloga u nama i liječi naš
duh od ranjenosti zlom? Apostol Ivan odgovara: „Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela
đavolska“ (1 Iv 3,8), Stoga sa sv. Pavlom zahvalna srca i danas u Voćinu ispovijedamo: „A
hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu“ (1 Kor 15, 57).
Braćo i sestre! Želio bih Isusovoj Majci, Gospi našoj Voćinskoj zajedno sa svima
vama, napose s hrvatskim braniteljima zahvaliti za majčinsko služenje kojim nas trajno
upozorava na ono što njezin Sin Isus Krist, uskrsli pobjednik nad zlom i smrću može u nama
ostvariti. Ona nas podsjeća što je njegova ljubav za nas na križu; što je krv kojom nas je
otkupio; što je voda kojom nas je u krštenju oprao; tko je Duh Sveti kojim nas je posvetio; što
je milosrđe kojim nas od smrtnih spona odrješuje i sa sobom pomiruje; što je tijelo njegovo
za nas predano kojim nas u svetoj euharistiji hrani; što je dostojanstvo koje nam je na taj
način u Crkvi udijelio. Ona nam i danas postavlja pitanje kakvo smo značenje svemu tome
dali u našoj svakodnevici. Naime, pored tereta koji nam je ostavio rat, umnožile su se u
Hrvatskoj i druge nevolje. Već duže vremena svakodnevno se govori o opasnosti zaraze i
bolesti COVIDA-19 te nužnosti da je obuzdamo cijepljenjem. Gotovo i ne primjećujemo kako
istovremeno kod nas među ostalim hara bolest zla u međusobnim odnosima, razarajući naše
nacionalno biće više od samog COVIDA-19. Je li se Isus Krist možda zagubio u Hrvatskoj te
ne može dovoljno snažno očitovati svoju moć u nama jer smo ga pretvorili u ideologiju za
neke vlastite potrebe?
Učinimo odvažan korak: Obnovljenom vjerom prihvatimo Isusa Krista
kao živu osobu, pobjednika nad smrću. Usudimo se rješavati s njime naša osobna, obiteljska i
društvena pitanja, snažnije ga uključimo u naš zdravstveni sustav i iskreno razgovarajmo o
njegovim mogućnostima liječenja naše hrvatske duše. Odvažno s njime poduzmimo sve ono
na što nas on potiče, uvijek u uvjerenju da priča o zlu ne pomaže, još manje mržnja i osveta,
nego – kako nas podsjeća sveti pisac – „Tko kuša taj tek pravo zna, što znači ljubav
Gospodnja“.
Od osobite je važnosti da usvojimo Isusov postupak prema zlu, zločinu i zločincu,
kao jedino mjerodavan za ponašanje onih koji mu vjerom i krštenjem pripadaju. Čuli ste u
današnjem evanđelju: U trenutku kad zločin nad Isusom stiže svome vrhuncu, dodjeljujući mu
okrutnu smrt na križu, on ne razmišlja kako će osuditi i kazniti zločince, nego kako ih
osloboditi od zla i oduzeti u njima njegovu moć. Nastupa s ljubavlju i praštanjem kao
najvećom božanskom moći koja je iznad zla i Zloga: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk
23,34). Istovremeno raskajanom razbojniku obećava: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa
mnom u raju!“ (Lk 23,43). Takvome Isusu Kristu trebamo otvoriti sve prostore našega
ranjenog duha kako bi on snagom svoga Duha, slomio u nama okove nemoći i zarobljenosti
zlom te nas osposobio da budemo ljudi njegova formata. Zacijelo smo svi iskusili kakav
životni preokret ostvaruje ljubav posvjedočena riječju „oprosti“ i „opraštam“ kad je u stanju
ranjenosti i međusobne daljine izreknu bračni drugovi, zavađeni prijatelji ili susjedi. Nastaje
novi život!
Kakvog li događaja kad Isus Krist božanski moćnom ljubavlju uđe u naše
ranjenosti svojim milosrđem i praštanjem. Otvara se vječnost! Stoga je silno razložno
zajednički s njime uznastojati u Hrvatskoj snažnije promicati kulturu pomirenja i praštanja,
oduzimati prostor mržnji i osveti, napose na najtežim postajama naše borbe za slobodu, kako
nam se ne bi dogodilo da imamo izvanjski slobodnu državu, a u nama vlada zarobljenost
zlom.
Nije mali broj onih koji su takvu pobjedu slobode iskusili i ovdje u Voćinu. Nakon
teških osobnih i obiteljskih stradanja dolazili su na hodočašće te na ruševinama crkve otvarali
svoj ranjeni duh i srce Isusovoj Majci, koja ih je svojim zagovorom povjeravala Isusovoj
ljubavi s križa, privodila ih u ispovjedaonicu da iskuse snagu Božjeg milosrđa većeg od
svakog našeg duhovnog posrtaja te se pomire s njime i bližnjima, da se u pričesti osnaže
Isusovom pobjedničkom ljubavlju, i ozdravljeni u duhu postignu dragocjenu slobodu od
mržnje i osvete.
Ona nas tako očišćenim pogledom želi i danas približiti žrtvama voćinskog
zločina, da ih promatramo u svjetlu Božje pobjede, pamtimo oslobođene od mraka u koji ih je
zlo smjestilo. Pomoći nam da prepoznamo kako su sve nedužne voćinske i druge žrtve
pridružene onima za koje sveti vidjelac u Knjizi otkrivenja kaže: „Oni dođoše iz nevolje
velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otkr 7,14). To ne vide oči
bezbožničke, nego oči vjerničke. Neka nam ih Marija podari, da i najteže stvarnosti našeg
postojanja promatramo u Božjem svjetlu«, završio je biskup Škvorčević.
