Krajem prošlog stoljeća brojni Hrvati iz Vojvođanskog dijela posebno Srijema
proživljavali su teške dane. Nisu pripadali većinskom narodu u državi u kojoj su
rođeni iako su im to pradjedovska ognjišta. Dolaze i popisi nepodobnih koji bi
se trebali iseliti, pritisci i nasilni incidenti sve su češći, bacanje bombi na kuće i
prijeteće poruke po vratima i zidovima domova učestalije, a noćni telefonski
pozivi „seli se, što čekaš“ unose nemir i strah u ljude…..
I krenulo je, 40.000 Hrvata napušta svoj zavičaj i sa zebnjom i neizvjesnošću ide
prema matičnoj državi, a jedan dio njih nalazi svoje utočište i u Zlatnoj dolini,
Hrtkovci – Kula postaju sinonim za „humano preseljenje“, ako se humano može
zvati – s vrećicom u ruci, ključ za ključ – sudbina za sudbinu.
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata osnovana 1991. godine
u Zagrebu imala je za cilj organizirati razne oblike pomoći protjeranim Hrvatima
u tim najtežim trenutcima njihove povijesti, ali i čuvanja svog kulturnog
identiteta obogativši nas onom širokom srijemsko, bačko, banatskom dušom,
pjesmom, plesom i tradicijom.
Grad Požega bio je domaćin brojnim skupovima koje je organizirala Zajednica u
našem gradu, a gradonačelnik snažan podupiratelj mnogih njenih aktivnosti –
od rasvjetljavanja sudbina nestalih s tih prostora – pa do poticanja i zalaganja
za otkup rodne kuće Bana Jelačića u Petrovaradinu, i predlagatelj odlikovanja
Zajednice „Poveljom Republike Hrvatske“, a istaknute pojedince „Redom
hrvatskog pletera“.
Godine 2021. odlazi Antun Plivelić, utemeljitelj i počasni predsjednik Zajednice,
čovjek koji je lomio okove svog vremena, stvarao, pomagao i poduzimao, moj
dragi prijatelj koji mi ukaza i čast sudjelovati u njegovom životnom poduhvatu
– izgradnji crkve Svetog Petra u Kuli.
Dakako imao sam čast i radost česte suradnje i s gospodinom Matom Jurićem,
dugovječnim predsjednikom Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i
Banata kao i sa svevremenim tajnikom gospodinom Žužićem koji su me osvojili
svojom dobrotom, staloženošću upornošću i silnom energijom.
Hvala im!
Zdravko Ronko
Neka i ovo ostane zabilježeno
Ante Plivelić: „….meni je zapala jedna interesantna sudbina, našao sam se tamo
(Kula), došao sam kod njih, teška je to bila situacija, naši ljudi odmah su se
prihvatili raditi zemlju, rekli su, biti će ovdje života, to je-što je, idemo se dalje
boriti za život, nećemo biti gladni, ali mi ne možemo živeti bez crkve.
Ja više da ih umirim, onako spontano delujem i kažem, sagradit ćemo vam
crkvu, a oni meni kažu, Ante ako ti to kažeš onda mi verujemo.
Oni su meni dali obavezu i što sam više mogao, stvarno mi je to u životu bilo
nešto najodgovornije i presretan sam što se sve to skupa tako završilo.
Meni se daje tu malo prevelik značaj, da sam ja tu materijalno nešto toliko dao,
ali ja sam iza sebe imao, iza nas su stajali poduzetnici, ministarstvo regionalnog
razvoja s gospodinom Božom Pankretićem, gradonačelnikom Požege gospodin
Ronko, gradonačelnik Zagreba gospodin Bandić, iza nas su stajale institucije i ja
sam imao zadatak da sve to prikupim i ovekovečim….“
I tako je krenulo, Ivan Pavao II prilikom svog posjeta Mariji Bistrici 03. listopada
- blagoslovio je temeljni kamen za crkvu sv. Petra u Kuli koji je 05. travnja
- na Uskrsni ponedjeljak i postavljen u njene temelje. Radovi na izgradnji
napredovali su s manje ili više poteškoća i zastoja, 09. travnja 2012. posvećena
su zvona crkve, 21.04.2014. blagoslovljena crkva, a 28.03.2016.posvećen oltara
i crkva i time crkva nakon 15-tak godina biva i gotova.
No, vjernici kao i Crkveni odbor Kula već neko vrijeme iskazuju i nezadovoljstvo
- ništa zabilježeno, ništa istaknuto, ništa zahvaljeno….,a dobro znaju, kad se
nešto tako velebno izgradi da se, ako ništa drugo, a ono iz pristojnosti postavi i
trajno obilježje kojim se za budućnost naznače osnovni podaci o podizanju
crkve i o zaslužnicima, a posebno istaknutim pojedincima podijele i zahvalnice.
Vođeni time Crkveni odbor te 2016. – O Petrovu, donosi odluku o dodjeli
plaketa i zahvalnica, a za Uskrs 2017. postavlja i ploču zahvale posvećenu
idejnom začetniku, najvećem darivatelju i čovjeku koji ih nije iznevjerio,
gospodinu Anti Pliveliću. I tu je trebao biti kraj priče!
No ono što ti vjernici nisu znali je, da se to tako svugdje i poštuje, ali ne i u
biskupatu u kojem caruje tvrdokorna narcisoidnost.
I gle vraga, ta alfa i omega, poznatija kao „ON i samo ON“ iskazuje ljutnju, pa
župniku ne preosta drugo, no održati „slovo drznicima“ i ukoriti ih, a na što on
17.04.2017.na proslavi Prve obljetnice posvete crkve sv. Petra u Kuli, na kraju
svete mise staje za mikrofon, održi to slovo, proda maglu i ponizi Crkveni
odbor:
„ Čestitam osim Uskrsa i današnji dan, jer to je velika čast za jedno malo mjesto
koje nije župa i za jednu crkvu koja nije župna crkva, kako sam reko’ na početku,
da je posvećena. U drugim selima te crkve filijalne nisu posvećene. Evo mi smo
vam uspjeli isposlovati preko biskupa i biskupskog ordinarijata da se i ova
filijalna crkva, ili kako se to već zove kapela, da se posveti, pa se zahvaljujem
svima koji su ugradili mali kamenčić u ovu crkvu, svojim trudom, svojim radom,
svojim darovima.
……oćemo reći da je crkva gotova, pa nije još gotova, ima tu još posla, ali dobro,
ove godine smo malo, moram reći odmarali i naš sponozor gospodin Ante, a i ja
sam malo, istini za volju, ne odmarao nego bio u bolnici, bio bolestan. Da li
ćemo uspjeti dovršiti pojedine poslove na ovoj crkvi ili ćemo se prije preseliti sa
ovog svijeta, to ne zavisi od Ante i od mene, nego od Boga, da li će nas pozvati
da prijeđemo ili će reći, a morate još puno toga napraviti, pa će nas još ostaviti.
……evo to je ono što želim naglasiti, jer od velikih priča, od veliki odbor, od toga
nema ništa, nego od onoga tko uzme lopatu u svoje žuljeve ruke pa doprinese,
pa opet pokosi travu, okopa cvijeće, gleda da li je cvijeće zalito, da je crkva
uredna, da čistimo crkvu kao što je ovdje gospođa Anica koja se trudi da bude
čista, svi su to oni zaslužili našu veliku hvalu i našu veliku zahvalu i još jednom
ću istaći da moramo znati malo, nek’ je crkva obnovita …pa je tu nek pločicu 2
sa 2 centimetra stavio, ne smijemo tako raditi, jer ništa se ne radi u crkvi bez
odobrenja biskupskog ordinarijata. Ploča je naručena velika 2 metra i svi su
podaci na njoj, i kad je blagoslovljen kamen temeljac, i kad su zvona
blagoslovljena, i kad je crkva blagoslovljena, i ta se ploča radi, i što ćemo sad,
oćemo tu ploču dat bacit ili ću reći majstoru da prekine to, ne znam.
Nemojte trčati pred rudo, nego zasučite rukave pa će te se naći. Pokažite da
želite raditi, sudjelovati i pomagati. Onda ćemo moći ovu crkvu i držati lijepo i
ovo dvorište i ukazivati i ako Bog da do kraja završiti ove radove koji nam
predstoje. Pa evo tu je Ante pa moram ga moliti da to uzme u razmatranje jer
župa više ne može sudjelovati, jer koliko smo mogli to smo dali“.
Bože koja prodaja magle, koje zatupljivanje i obmanjivanje !
Crkveni odbor se drznuo postavi pločicu zahvale g. Anti Pliveliću 30 x 15 x2 cm, a
Ordinarijat „ radi“ čak ploču 2 metra veliku, moš’ mislit, vjerojatno poput i one
velike ploče od 2 metera na Voćinskoj crkvi s posebnom zahvalom monsinjoru
Josipu Devčiću za njegov nemjerljiv doprinos, a koja ploča naravno nikad nije
ugledala svijetlo dana, jer nitko i ništa drugi – sve je „ON i samo ON“.
I da, ista takva ljutnja iskazana je i kad sam pomoć brojnim župama prestao
(zbog lošeg iskustva) doznačavati na račun biskupije, već strogo namjenski
pravo u župe, te sam tako i 3 mil.kuna namijenjenih za crkvu u Voćinu
(pozlaćeni križ na tornju crkve, Biffelov vitraj – Rođenje Isusovo s grbom Grada
Požege, kao i prezbiterij-drveni križ, oltar, ambon i svijećnjaci – rad akademskog
kipara Šime Vulasa, usmjerio direkt župi Voćinskoj kako bi taj dar Grada Požege
svom najomiljenijem svetištu, ostao zabilježen „danas i uvijeke“, a na što
podsjeća i mala mjedena pločica u podnožju križa – Ovaj prezbiterij dar je
Grada Požege.
