Na svetkovinu Navještenja Gospodnjeg, 25. ožujka biskup Antun Škvorčević
predvodio je euharistijsko slavlje u požeškoj Katedrali. U uvodu je kazao da nas Crkva devet
mjeseci prije svetkovine Božića podsjeća današnjim slavljem na izvanredno djelo Božje
domišljatosti da nam njegov Sin pristupi na naš ljudski način, rođenjem jednog konkretnog
čovjeka od konkretne žene, povezujući Boga s čovjekom, nebo sa zemljom. Dodao je kako
zahvalna srca slavimo sveto otajstvo promatrajući ponajprije Isusa koji postaje čovjekom, a
potom i Mariju, veliku i vjernu suradnicu Božju na tome djelu. Podsjećajući na ratno stanje u
Ukrajini, biskup je upoznao vjernike s pozivom pape Franje da zajedno s njime povjerimo
Prečistom Srcu Marijinu mir u svijetu, cijelo čovječanstva, napose Rusiju i Ukrajinu. Nakon
što je đakon Karlo Topalović pročitao Papino Pismo, biskup je pozvao sve da saberu svoja
srca i budu ujedinjeni u molitvi s papom Franjom za one kojima je potreban Marijin moćni
zagovor.
Na početku homilije biskup Antun je kazao: »Naviještena Božja riječ pomaže nam da
provjerimo dimenzije vjere u okviru kojih nas je papa Franjo pozvao da danas povjerimo
Bezgrješnom Srcu Marijinu teško stanje čovječanstva pred prijetnjom općega rata, napose
Rusiju i Ukrajinu te se ondje zaustavi ratno nasilje, ubijanje nedužnih ljudi, neizmjerna patnja
i razaranje materijalnih dobara.«
Osvrćući se na ulomak iz Knjige proroka Izaije, biskup je kazao: » Prvo čitanje
prenosi nas u davno doba kad je Ahaz, mladi jeruzalemski kralj, slab, svjetovno raspušten i
bez djece, stajao pred teškim stanjem svoga nesigurna trona zbog neprijateljskih vojski koje
su pritisnule na granicama njegova kraljevstva. Što učiniti? Sklopiti ljudske saveze, odlučio je
kralj. Prorok je Izaija, međutim, predložio da se ozbiljni problem riješi tako da se kralj
posvema povjeri Bogu. Dapače, prorok poziva kralja da u navedenoj nevolji zatraži „znak“
kao konkretnu potvrdu da ga Bog prati u njegovu stanju. Ahaz je odbio taj prijedlog
motivirajući to lažnom religioznošću: „Ne želim iskušavati Gospodina“.
Izaija prokazuje kraljevu prijetvornost, ali dodaje da će unatoč njegovu odbijanju, sam Bog dati znak:
„Djevica će začeti i roditi sina, koji će se zvati Emanuel“. Ove prorokove riječi odnose se na
Ezekiju, Ahazova sina, kojeg će kraljica donijeti na svijet i čije će rođenje u onom posebnom
povijesnom trenutku biti spasenjska Božja prisutnost s narodom u nevolji. No, kršćanska je
tradicija u Izaijinu navještaju kralja Spasitelja i proroštvu o djevici koja će začeti Emanuela
uvijek prepoznavala navještaj rođenja Isusa, sina Marijina.«
Nastavljajući na temelju svetih čitanja, rekao je: »U ulomku iz Poslanice Hebrejima
naviještenom u drugom čitanju sveti pisac dokazuje da je žrtva Kristova viša od žrtava
Staroga zavjeta. On iščitava ponajprije Psalam 39 – upotrijebljen u današnjoj svetoj misi za
pripjevni psalam – kao izjave samoga Krista koji u trenutku utjelovljenja ulazi u svijet da bi
prebivao među nama. U navedenom psalmu čujemo stav posebne poslušnosti naroda staroga
saveza i pobožnog pjevača psalma: „Evo me, dolazim, Bože vršiti volju tvoju“. Utjelovljenje
kao stav poslušnosti zbit će se na dan navještenja Gospodinova Mariji. On otvara mesijansko
hodočašće koje ide od utjelovljenja, darivanja tijela Kristova za spasenjsku žrtvu, novu,
jedinu i nezamjenjivu, ispunjenu u žrtvi križa.
Naviješteni ulomak iz Lukina evanđelja često čujemo u marijanskim slavljima. Ali
njemu je pravo mjesto u bogoslužju današnje svetkovine. Riječ navještenje zvuči neobično:
liturgija je upotrebljava da bi opisala otajstvo zasigurno jedinstveno, u biti neponovljivo,
neuobičajeno. Zanimljiv je paralelizam koji susrećemo u današnjim čitanjima. U Poslanici
Hebrejima sveti pisac tumači Kristovo navještenje. U evanđelju pak sv. Luka prikazuje
navještenje Mariji. Krist u spomenutoj Poslanici preuzima inicijativu i očituje vlastitu
namjeru. Marija prima riječ koja dolazi izvana i snažan je poziv onoga Drugoga na suradnju.
Paralelizam se pretvara u koincidenciju kojom se tumači raspoloživost Isusa i Marije da
izvrše Božju volju. Njihove raspoloživosti se razlikuju po kvaliteti i količini svijesti iz kojih
proizlaze, ali su ujedinjene u svrsi posvemašnje poslušnosti prema Božjem projektu.
Stav poslušnosti zbližava Majku i Sina. Marijino navještenje i Kristovo naviještenje
izriču jedan „evo me“. Oboje ga očituju gotovo istovjetnom tvrdnjom: „Neka mi bude po
tvojoj riječi“, „evo dolazim vršiti volju tvoju“, te oboje poprimaju obličje Gospodnje
„službenice“ odnosno „sluge“. To suglasje ohrabruje svakog učenika na raspoloživost u
služenju Božjoj riječi, jer i sam Sin Božji je sluga, a Majka Božja sluškinja: Oboje su sluge
riječi koja spašava onoga koji joj služi i onoga prema kome je ona upravljena.«
Potom je biskup dodao: »Papa Franjo pozvao nas je da danas povjerimo poslušnoj
Djevici Mariji našu zabrinutost i tugu, muku zbog rata u Ukrajini, nevolju smrtnog stradanja i
bijega iz vlastitih domova velikog broja ljudi, razaranja materijalnih dobara.
Sve to činimo kako bi do svijesti onih koji su pokrenuli rat doprla jasnoća kako je rat poraz čovjeka te
zaustave nasilni pohod na nedužne ljude, koji žele mir. Obraćenje srca može ostvariti samo
Bog sagom svoga Duha, te mu zato po Marijinim rukama povjeravamo sve one čija je savjest
u mraku i nemoći protu čovječnih opredjeljenja. Poslušnost Božjim nakanama o čovjeku u
Isusu Kristu, put je koji vodi sigurnom miru. Jer, veli Apostol: „Doista, on je mir naš“ (Ef
2,14).
Pokrenuti Papinom inicijativom, mnogi se pitaju ovih dana, je li Marija dovoljno
moćna da bi mogla ostvariti obraćenje Rusije, kako je to najavila u fatimskim ukazanjima one1917.
godine kad je oktobarska revolucija dovela na vlast ljude koji su svojim bezbožnim
opredjeljenjima zametnuli progon i samoga Boga iz ruskog društva? Je li Marija toliko moćna
da danas u savjestima onih koji su povjerovali ratu i nasilju posvijesti kako su time na svoj
način protiv Boga? Marija se pozvala na moć svoga srca, posvema ispunjena ljubavlju njezina
Sina Isusa Krista, kojom je na križu pobijedio zlo i smrt. On je njezina moć! Papa Pavao VI.
stoga u Apostolskoj pobudnici „Marialis Cultus“ (br. 26) uvjerava: „U Djevici Mariji sve se
odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac od vijeka izabrao kao u
svemu svetu Majku, te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome.
Autentična kršćanska pobožnost jamačno nije nikada propuštala naglašavati nerazdvojivu
povezanost i nužnu odnošajnost Djevice prema Božanskom Spasitelju.“ Povjeriti
čovječanstvo njezinoj majčinskoj brizi, znači staviti ga u odnos s moćnom
božansko-ljudskom ljubavlju Isusa Krista, jedinom istinskom snagom preobrazbe svakog
ljudskog srca i savjesti.«
Podsjećajući na učenje II. vatikanskog sabora u tom pogledu o Isusovoj Majci, biskup
je istaknuo: » U Dogmatskoj konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“ (br. 61) sabor kaže:
„Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi, predodređena od vječnosti kao
Božja Majka, po odluci božanske Providnosti bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog
Otkupitelja, i posebno ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova.
Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je
na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu,
poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi
toga nam je postala majkom u redu milosti.“
Potom sabor tumači Marijinu pomoćničku spasiteljsku ulogu, ustvrdivši: „I to Marijino
materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod
navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih
odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam
mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja.
Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama,
dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima
Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima
niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika. Nijedan se naime stvor nikada ne
može usporediti s utjelovljenom Riječi i Otkupiteljem; (…) i kao što se jedna Božja dobrota
na različite načine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne
isključuje, nego pobuđuje kod stvorova različitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora. Tu
podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje
srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i
Spasiteljem.“«
Završavajući homiliju, kazao je: »Puni pouzdanja u navedenu Marijinu ulogu koju je
Crkva na II. vatikanskom saboru svečano proglasila, povjerimo joj da moli s nama Božansko
milosrđe za teške okrutnosti koje su nanesene u ratu nedužnim ljudima, da toplina božanske
ljubavi njezina Sina Isusa Krista zagrije ledena srca onih koji vjeruju u nasilje, te se ona
sjedine s Isusovom i Marijinom poslušnošću Božjem naumu o svakom čovjeku, i nikoga ne
promatraju kao neprijatelja, nego kao nepovredivu sliku Božju. Marijo, Isusova Majko,
pomozi da tako bude.«
Na koncu svete mise biskup Antun je molitvom pape Franje pred Gospinim likom
povjerio čovječanstvo, napose Rusiju i Ukrajinu njezinu Bezgrješnom Srcu. Potaknuo je
okupljene da budu ispunjeni velikim povjerenjem u Božju moć koju nam posreduje Isusova
Majka, sa željom da u tom povjerenju bude i puno nade, utemeljene u vjeri da zemlja i
sudbina čovječanstva konačno ovise o djelu Božjem ostvarenom za nas na Isusovu križu i u
njegovoj uskrsnoj pobjedi. Pozvao je na ustrajnu molitvu za ratne stradalnike u Ukrajini i
izbjeglice iz te zemlje, napose one koji su stigli u Hrvatsku te ih potaknuo da im nastoje
pružiti gostoprimstvo i potrebnu pomoć.
