Član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu fra Oktavijan
Nekić preminuo je 20. studenog u Klenovniku a pokopan 23. studenog na Gradskom groblju
u Našicama. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević uz
sudjelovanje fra Milana Krište, provincijalnog ministra spomenute Provincije, brojne
redovničke i dijecezanske svećenike, napose iz Našičkog dekanata na čelu s dekanom Antom
Ivićem te rodbinom i prijateljima.
Izražavajući braći franjevcima na čelu s provincijalnim ministrom i najbližoj rodbini
te svim nazočnim vjernicima kršćansko suosjećanje prigodom odlaska fra Oktavijana s ovoga
svijeta, biskup Antun je rekao: »Zatvorila se njegova zemaljska životna knjiga, koja je svoje
stranice počela ispisivati ovdje u Našicama kad se rodio, a sada završava ovdje na našičkom
groblju, gdje se ispisuje njezin posljednji list. Želio bih zajedno s Vama od srca zahvaliti fra
Oktavijanu za sve ono Božje što je nastojao razumjeti na ovom svijetu, pa se odazvao na
njegov poziv, želeći biti svećenik i franjevac, te uložiti svoj život u poslanje Crkve koje joj je
povjerio Isus Krist. Dragocjeni su takvi ljudi na ovoj našoj hrvatskoj zemlji, koji čuju Boga,
žele s njime surađivati, slijede ga i svoj život ulažu za njega. Upravo radi toga ovaj oproštaj
pun je utjehe, i u toj utjesi vjere želimo sa zahvalnošću položiti tijelo fra Oktavijana u grob, u
uvjerenju da onaj Gospodin kome je služio nije ostao daleko od njega ni u smrti, i da je nakon
smrti pronašao u njemu puninu života.«
Na temelju naviještenog Ivanova evanđeoskog ulomka o Lazarovu uskrsnuću, biskup
Antun je u homiliji na groblju rekao da bismo zacijelo i mi u Isusovoj prisutnosti poput Marte
i Marije zapodjeli s njime razgovor o smrti i rekli mu: „Gospodine, u Hrvatskoj se danas
umire. Štoviše, umire se od zaraze nekim nepoznatim virusom, od bolesti zvane COVID-19.“
Ustvrdio je da bi među nazočnima vjerojatno bilo i onih koji bi s Martom Isusu rekli:
„Gospodine, da si bio ovdje brat naš Oktavijan ne bi umro“. Biskup je naglasio kako Isus
Marti nije odvratio da ne zna što govori, kad od njega očekuje da njezin brat Lazar tjelesno ne
umre, jer se to po zakonima ljudske naravi, unatoč tko zna kakvim lijekovima, ipak jednom
moralo dogoditi. No, uskrisivši prijatelja Lazara od mrtvih u ponovno zemaljsko prolazno
tjelesno postojanje Isus je očitovao moć kojom će Otac podići njega i sve koji mu vjeruju u
cjelovitu i punu preobrazbu čovjeka, u život vječni. Naime, Bog nas je smislio kao
jedinstvene, neponovljive osobe u našem ljudskom tijelu, i taj duhovni podatak da je svatko
od nas kao osoba Božje djelo, njegova slika u tijelu ima svoje značenje za vječnost, ustvrdio
je biskup. Podsjetivši na riječi kojima apostol Pavao kršćane naziva hramom Duha Svetoga,
upozorio je da je – ne samo zbog pete Božje zapovijedi – nego zbog neponovljivosti i
jedinstvenosti naše osobe, imamo dužnost brinuti se za cjelovito vlastito zdravlje i zdravlje
naših bližnjih, poštivati tijelo, o čem nam valja s posebnom zauzetošću razmišljati i djelovati
u trenutačnom stanju naše ugroze bolešću COVID-19.
Mi u smrti odlažemo to tijelo u njegovoj raspadljivosti i prolaznosti, ali ostajemo
zauvijek vezani za nj, i vjerujemo da će na koncu svega ono posebnim Božjim zahvatom biti
preobraženo. Isus uvjerava Martu i Mariju da se to događa po njegovoj osobi, jer je on
uskrsnuće i život. Uskrsnuće se kao preobrazba odnosi na našu jedinstvenu i neponovljivu
osobu u našoj tjelesnosti. Mi, doduše, ne znamo kako će se to zbiti, ali čvrsto vjerujemo u
uskrsnuće, jer nam je o njemu govorio – ne bilo tko – nego Sin Božji koji je kao gospodar
života i smrti došao k nama s druge obale našeg postojanja, obukao se u naše smrtno tijelo,
odložio ga u grobu, da bi ga u uskrsnuću preobrazio, kazao je biskup. Ustvrdio je kako je ta
vjera bila i fra Oktavijanov put, koji se u Isusa Krista zagledao Franjinim pogledom i zavolio
njegovim srcem, te mu je on uvijek bio prvi i najvažniji u životu. Izrazio je radost što kao
onaj koji je zajedno s fra Oktavijanom bio zaređen za svećenika u zagrebačkoj katedrali,
može reći da je preminuli subrat Isusovom snagom bio jači od svojih ljudskih slabosti,
ponavljajući sa sv. Pavlom: „Kad sam slab, onda sam jak“. On nam poručuje na ovom
oproštaju da je Isus Krist naš najbolji partner i u opasnosti COVIDA-19, i u životu i u smrti,
jer je on za nas položio život, te je u njemu sva naša nada, naša sadašnjost, budućnost i
vječnost.
Od subrata Oktavijana prigodnim riječima oprostio se i fra Ante Perković, koji je
prikazao njegov svećenički i redovnički život i djelovanje.
Nakon ukopa, u našičkoj franjevačkoj župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog biskup
Antun je predvodio misu zadušnicu u zajedništvu s provincijalnim ministrom fra Milanom
Krištom, župnikom fra Petrom Cvekanom, našičkim dekanom Antom Ivićem te brojnim
drugim svećenicima. Uvodeći u misno slavlje biskup je kazao da smo se okupili oko oltara za
kojim je još do nedavno pred Bogom stajao i naš preminuli fra Oktavijan, i to ne tek svojim
fizičkim slabim nogama, nego budnim, odanim i vjernim svećeničkim srcem, te je pozvao
sudionike slavlja neka se takvim raspoloženjem spomenu preminulog brata svećenika. Potom
je provincijal Krišto pročitao sažalnicu biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije, gdje je
plemeniti pokojnik djelovao kao gvardijan i župnik u Iloku, te upravitelj župe u Šarengradu.
U homiliji biskup je rekao da se – gledajući fotografiju s nasmiješenim fra
Oktavijanovim licem postavljenu ispred oltara – pita što on sada radi, prisjetivši se kako mu je
mnogo puta u životu postavio uobičajeno pitanje: „Što radiš?“ i „Kako si?“. Na pitanje: „Što
fra Oktavijan sada radi?“, biskup je odgovorio: „Smiješi nam se“.
Smijeh je očitovanje čovjekova duha, dar Božji, koji je jamačno nasmijano biće, kao sunce koje svijetli i grije,
kako volimo reći u nedostatku neke bolje usporedbe. Onaj pak koji cijeloga svoga zemaljskog
života vjeruje i živi od predanja Bogu, na kraju nema drugog posla nego biti u zajedništvu s
Bogom, koji je pun „osmjeha“, posvemašnje otvorenosti svoga duha drugoj osobi, zagrljaj
ljubavi.
Biskup je potom rekao kako nas sv. Pavao u naviještenom ulomku iz Prve poslanice
Solunjanima, promatrajući život u svjetlu vjere, potiče da naše tugovanje za našim
preminulima bude u nadi. Nada tuguje, ali drugačije nego bezbožno beznađe, ustvrdio je
biskup. Kršćanska nada utemeljena je u uvjerenje da će Bog, koji je iz groba uskrisio svoga
Sina Isusa Krista, to isto ostvariti i na svima „koji usnuše s Kristom“, kako veli sv. Pavao u
spomenutom ulomku. Naglasivši koliko je Isusovo uskrsnuće jak Pavlov argument, pred
kojim se svako naše ograničeno ljudsko objašnjenje očituje slabim i kratkoročnim, biskup je
ustvrdio kako vjera pomaže našoj nadi da bude budna i dalekovidna, čemu smjera Isusov
govor u naviještenom evanđeoskom ulomku kad poziva: Neka se ne uznemiruje srce vaše,
vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući Oca moga ima mnogo stanova.
Idem pripraviti vam mjesto da i vi budete gdje sam ja. Tako se pred nama u potpunosti otvara životni krug, istina
da se u vječni život ulazi kroz najtješnja vrata, a to je smrt, predvođeni Isusom Kristom. Mi se
ne bismo usudili tako razmišljati o životu i smrti, da nam to nije objavio sam Gospodin naš
Isus Krist, kad u naviještenom evanđeoskom ulomku kaže da odlazi u smrt kako bi se
ponovno k nama vratio kao pobjednik nad smrću, da bismo i mi živjeli s njime zagrljeni
Očevom vječnom ljubavlju. Biskup je istaknuo da se po toj ljubavi ostvaruje naša konačna
puna sudbina na razini „biti“, koju sv. Pavao u ulomku prvog čitanja opisuje kao „zauvijek
biti s Gospodinom“, a Isus u evanđelju „da i vi budete gdje sam ja“. Ustvrdio je kako je
ljubav cjelovitog Isusova predanja za nas na križu jedini put kojim mi ljudi možemo biti
zauvijek s Gospodinom. Biskup je spomenuo kako je Bog volio fra Oktavijana već na ovome
svijetu tako što mu je po njegovim roditeljima podario život, a po sakramentu krštenja u ovoj
župnoj crkvi, snagom Isusove muke, smrti i uskrsnuća preporodio ga za vječni život. U
sakramentu pak svetoga reda Isus Krist ga je svojim Duhom najtješnje sa sobom sjedinio,
postao njegov jedini „put, istina i život“ na kojem je vjerno i radosno ustrajao vršeći poslanje
u njegovoj Crkvi. Kad se susretnu dvije vjernosti: Božja vjernost čovjeku i čovjekova vjernost
Bogu, onda se događa najbolji susret na našem životnom putu, ustvrdio je biskup. Izrazio je
uvjerenje kako se upravo to zbilo u životu fra Oktavijana, i da on sada u punini posjeduje ono
u što je vjerovao i čemu se nadao.
Na svršetku misnog slavlja župnik fra Petar Cvekan zahvalio je biskupu Antunu na
predvođenju sprovodnih obreda i mise zadušnice za fra Oktavijana, te okupljenim
svećenicima i nazočnim vjernicima za sudjelovanje na zemaljskom oproštaju s njime.
