Sprovod svećenika Stjepana Bakarića u Novoj Kapeli

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

U Novoj Kapeli, 25. siječnja 2022. ispraćeni su na vječni počinak posmrtni ostaci
nedavno preminulog svećenika Požeške biskupije Stjepana Bakarića. Svetu misu zadušnicu
pred mrtvim tijelom u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije u Novoj Kapeli predvodio je u
zajedništvu s brojnim svećenicima požeški biskup Antun Škvorčević. Na početku je kazao
kako nas je na ovo slavlje okupio uskrsli Isus Krist koji je u smrti zagrlio za vječnost svoga
slugu svećenika Stjepana. Ustvrdio je kako je najvažniji podatak iz života plemenitog
pokojnika taj što je vjerovao u Isusa Krista, živog pobjednika nad smrću i istaknuo da je
polazište našeg oproštaja s njime na zemlji upravo ta činjenica.

Započinjući homiliju biskup Antun je rekao: »Preminuo je preč. Stjepan Bakarić,
počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, umirovljeni župnik u Vrbovi. Braći
svećenicima, njegovoj najbližoj rodbini te vjernicima Župe sv. Jurja Mučenika u Vrbovi na
čelu sa župnikom Valentom Furjanom i vjernicima Župe sv. Mateja Evanđelista u Mačkovcu
predvođenima župnikom Stjepanom Josipovićem upućujem duboko kršćansko suosjećanje.
Kad god se nađem u ulozi da nakon nečije smrti trebam progovoriti o njegovu životu,
osjetim svu težinu zadatka. Svaki je život, naime, neizreciva stvarnost. Mi opisujemo tek
površinu, a dubina nam ostaje neuhvatljiva. Svaki je ljudski život iznenađujuća, darovana
stvarnost, otajstvena i nedokučiva pojava, u kojoj otkrivamo Boga na djelu. To je i život
svećenika Stjepana Bakarića s čijim se posmrtnim ostatcima opraštamo, a njegovoj
neponovljivoj osobi iskazujemo počast, za nju Bogu zahvaljujemo i povjeravamo mu njezinu
vječnu sudbinu.«

Biskup je zatim nastavio: »Iskustvo nam kazuje da je čovjek više od tjelesne smrti,
kako je to spretno izrazio rimski pjesnik Horacije ustvrdivši: „non omnis moriar“ – „neću sav
umrijeti“. Navedena pjesnikova misao samo je ljudska slutnja. Ona je u Isusu Kristu dobila
svoje konačno i najrealnije očitovanje kad je on u raspravi o Lazarovoj smrti rekao njegovoj
sestri Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“ U toj vjeri i
nadi želio bih na ovom oproštaju navesti neke provjerljive činjenice iz zemaljskog života
svećenika Stjepana Bakarića, zaustavljen pun poštovanja pred misterijem njegove osobe i
same činjenice postojanja.

Stjepan Bakarić rodio se 26. studenog 1949. godine u Vrbovi od
oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Svoje djetinjstvo proveo je u Batrini, pohađajući osnovnu
školu u Novoj Kapeli. Kao svećenički kandidat upisao se u Dječačko sjemenište na Šalatu i
pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Položivši maturalni ispit, ušao je 1969.
godine u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je 8.
prosinca 1974. za đakona, a 29. lipnja 1975. za svećenika. U rujnu 1976. imenovan je za
upravitelja Župe sv. Mateja Apostola u Mačkovcu u kojoj ostaje 16 godina. Ratna stradanja u
Župi Mačkovac 1991. i razaranja župnih zdanja te posvemašnja zauzetost u njihovoj obnovi
ostavili su ozbiljne tragove na njegovu zdravlju. Stoga je oslobođen uprave navedene Župe u
listopadu 1992. da bi preuzeo dužnost arhivara Arhiva Nadbiskupskog duhovnog stola i
svećeničku službu u kući matici sestara milosrdnica u Zagrebu. No, nakon dvije godine, 1994.
razriješen je spomenutih službi te mu je povjerena uprava zgrade požeške Kolegije, današnjeg
sjedišta Požeške biskupije, koja je u to vrijeme vraćena u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije.

Istovremeno je rado sudjelovao u pastoralu Župe sv. Terezije Avilske u Požegi, preuzevši i
predavanje vjeronauka u požeškoj Gimnaziji. Nakon osnutka i uspostave Požeške biskupije
vršio je službu ekonoma Biskupskog doma u Požegi, te je dao velik doprinos u
uređenju teško zapuštene zgrade Kolegije za potrebe sjedišta nove Biskupije. Na vlastitu
želju, 22. srpnja 1998. imenovan je župnikom u rodnoj Župi sv. Jurja Mučenika u Vrbovi,
koju je službu – uz upravu Kolegije – vršio i 1995. godine prije osnutka Požeške biskupije.
Uvršten je među začasne kanonike Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, 27. rujna 2002. Od

1997. do 2013. bio je član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Požeške biskupije. Zbog
zdravstvenih razloga umirovljen je 10. srpnja 2020. godine te se nastanio u Svećeničkom
domu u Požegi, nastojeći poduzimati ono što je moguće za vlastito zdravlje. Oslabljen
zarazom COVID-a 19 i uznapredovalim problemima s plućnom bolešću, okrijepljen svetim
otajstvima predao je dušu Bogu u večernjim satima 21. siječnja 2022. u požeškoj Općoj
županijskoj bolnici, u sedamdeset i trećoj godini života i četrdeset i sedmoj godini
svećeništva.«

Biskup je potom podsjetio na pokojnikovo savjesno svećeničko služenje: »u svim
službama koje su mu bile povjerene očitovao je vjernost, zauzetost za dobro Crkve i vjernika,
poštivanje crkvenih propisa i odanost prema poglavarima. Želio bih na zemaljskom oproštaju
s njime ponoviti ono što sam mu napisao u Dekretu o imenovanju za začasnog kanonika
Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi; „Vi ste kao rektor Kolegije u Požegi s oduševljenjem i
velikom požrtvovnošću vodili radove na uređenju zgrade sjedišta Požeške biskupije i bili
biskupu prvi suradnik u ekonomskim pitanjima, stavljajući na raspolaganje sve što ste
posjedovali u Biskupskom domu. Od srca Vam zahvaljujem za taj čin bratske solidarnosti i
svećeničke odanosti.

To djelo ostavilo je neizbrisiv trag na počecima naše Biskupije a dobri
Bog zacijelo ga je upisao u svoje pamćenje.“ Još sam dodao da ga imenujem počasnim
kanonikom i „kao znak priznanja za dobro koje ste učinili, za čestitost svećeničkog života i za
sve što ste posvjedočili u vrijeme nedavnoga rata kao župnik u župi Mačkovac“. Osobitu
zahvalnost dugujemo preč. Stjepanu za pastoralni žar kojim je djelovao u Župi Vrbova, među
ostalim i rado predajući vjeronauk mladima u tamošnjoj Osnovnoj školi. Posvećivao je
posebnu pozornost marijanskom svetištu na Gospinom Polju, okupljajući ondje vjernike
tijekom većeg dijela crkvene godine, ne samo iz Vrbove nego i iz okolnih župa, organizirajući
proslavu Male Gospe i materijalno uređujući prostor na kojem se ona odvija. Želio bih
zahvaliti svima koji su svećenika Stjepana u tom podržavali i s njime surađivali, od općinskih
čelnika i vatrogasaca, šumara i lovaca do brojnih drugih vjernika.«

Završavajući homiliju, biskup Antun je istaknuo: »Najdublji uvid u sudbinu
preminulog svećenika Stjepana Bakarića postiže onaj tko prepoznaje kako je on bio u vjeri
sjedinjen s Isusom Kristom, krštenjem uronjen u otajstvo njegove muke smrti i uskrsnuća, po
svetoj misi koju je slavio postajao u ovom smrtnom i prolaznom životu dionik Isusova svjetla
i pobjede, odijevao raspadljivo u neraspadljivo, prolazno u neprolazno, zemaljsko u nebesko.
U njegovim riječima „očekivao sam“, koje je ponovio nekoliko puta kad sam ga nedavno
pohodio u požeškoj bolnici, osim što sam čuo zadovoljstvo što smo se susreli, osjetio sam i
svjedočanstvo njegove vjere, koja je očekivala da se na njem ostvare Božja obećanja.
Svećeniče Stjepane: Neka ti Gospodin udijeli puninu onoga što si na zemlji vjerovao, vjerno
naviještao, a u svetim otajstvima pobožno slavio. Pamtit ćemo te svojom zahvalnošću i
molitvom, trajno te preporučajući zagovoru Isusove Majke, koju si na Gospinu Polje tako
odano štovao. Neka tako bude.«, zaključio je biskup Antun.

Nakon popričesne molitve uslijedili su oproštajni govori. U ime svećenika Požeške
biskupije riječi zahvalnosti preminulom subratu svećeniku Stjepanu uputio je Antun Prpić.
Podsjetio je kako je njih nekoliko iz novokapelačke Župe zajednički koračalo prema
svećeništvu te istaknuo da se pokojni svećenik Stjepan oduvijek odlikovao svojom
jednostavnošću i skromnošću. Dodao je kako je pokojni Stjepan bio oduševljen nogometom,
ali unatoč tome nikada nije dopustio da to prevlada nad svećeničkim djelovanjem.

Kazao je da je on posebnu pobožnost gajio prema Blaženoj Djevici Mariji pred njezinim likom na
Gospinom Polju te je tijekom svog pastoralnog djelovanja u Župi Vrbova davao cijelog sebe
kako bi to Svetište dobilo svoj primjereni prostor, koji bi služio brojnim moliteljima. U ime
župljana Župe Sv. Jurja Mučenika u Vrbovi riječi oproštaja i zahvalnosti izrekla je
ravnateljica osnovne škole u Vrbovi Melita Selichar, gdje je svećenik Bakarić djelovao kao

vjeroučitelj. U svom govoru naglasila je dobrotu, upornost i požrtvovnost koju je svećenik
Stjepan ugradio u Župu Vrbova te učenike i djelatnike Osnovne škole. Podsjetila je na brojne
pastoralne pothvate koje je učinio u njihovoj Župi, napose štovanje Blažene Djevice Marije
na Gospinom Polju, rad s mladima, tradicionalni križni put od Vrbove do Blažević Dola.
Ravnateljica je zahvalila pokojnom Stjepanu za sve trenutke koje je proveo s njima, brojne
duhovne savjete, podršku i pomoć.

Na koncu svete mise biskup Antun je zahvalio Stjepanu Bakariću što je u 25 godina
postojanja Požeške biskupije ugradio svoje svećeništvo i požrtvovnost, dodavši da jednako
tako zahvaljuje svima onima koji su se ugradili u njegov život, od roditelja i rodbine, do onih
koji su mu bili dobri posljednjih dana života, među kojima je osoblje požeške bolnice i časne
sestre iz Svećeničkog doma zajedno s ravnateljem Ivicom Žuljevićem.
Tijelo preminulog svećenika Stjepana ispraćeno je potom iz crkve na obližnje groblje
gdje je obred ukopa predvodio generalni vikar Želimir Žuljević.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Share on whatsapp
WhatsApp

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Nedavne vijesti

Izbor urednika