SVETKOVINA SVIH SVETIH U POŽEGI
Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 2021. požeški biskup Antun Škvorčević
predvodio je središnje euharistijsko slavlje na požeškom groblju sv. Ilije u zajedništvu sa
svećenicima iz biskupijskih ustanova i požeških župa te drugim vjernicima. Uvodeći u svetu
misu, podsjetio je kako slavimo danas one ljude koju su u Bogu gradili svoju egzistenciju i
njegovim darom prispjeli do punine svoga postojanja. Dodao je kako u njima želimo čitati
istinu o nama živima i o našim preminulima. Pozvao je okupljene vjernike da u molitvu
uključe sve one koji počivaju na ovom i drugim grobljima.
Biskup je u homiliji istaknuo kako čovjek svakodnevno na različite načine očituje da
je nezaustavljivo biće, trajno nešto hoće, postoji u njemu snaga koja mu ne da mira, tjera ga
da ide dalje, naprijed. U toj pokretačkoj snazi njegova duha leži i napredak znanosti, kulture i
drugih djelatnosti. Biskup je zapitao do kamo nas želi dovesti navedena pokretačka snaga,
koja bi bila njezina svrha ako sve završava u smrti? Kazao je da je navedena činjenica Božji
podatak u nama, te svjedoči kako smo bića koja konačno ne pripadaju zemlji, nego drugoj,
višoj stvarnosti. Spomenuo je kako je svetost riječ kojom označavamo ponajprije Boga u
njegovoj onostranosti, nezarobljenosti prolaznošću i smrću, i da je čovjek po svojoj
stvorenosti i svrsi svoga postojanja duboko vezan za Boga te s pravom njegov život možemo
nazvati svetim i nedodirljivim, nije dopušteno ubiti ga ni u jednom njegovu očitovanju.
Podsjetio je kako su sveci ljudi koji nisu prvenstveno ostvarivali nešto izvanredno, nego su
živjeli od svijesti svoje najdublje povezanosti s Bogom i svjedočili je u svojoj svakodnevici.
Ostvarivali su ovdje na zemlji pripadnost drugoj strani našeg postojanja, koja još nije
dohvaćena, čvrsto uvjereni da ona postoji i da je ona naša sudbina. Sveci su bili svjesni kako
svoju životnu konačnost i sudbinu ne mogu sami sebi dati, da ljudske mogućnosti sežu do
groba, te su živjeli posvemašnju predanost Bogu, koji je u njima ostvario svoje djelo. Stoga u
njima slavimo Božju veličinu. Zaključio je da je svetost već postojeća stvarnost u nama zbog
naše stvorenosti, ali i zadana ukoliko o našoj slobodi i suradnji s Bogom ovisi naša konačna
puna ostvarenost
Biskup je kazao kako nas u to uvjerava sv. Ivan u drugom današnjem čitanju iz svoje
Poslanice: „Braćo, gledajte, djeca se Božja zovemo i jesmo, ali još se ne očitova što ćemo
biti“. Istaknuo je kako nas današnja svetkovina i sveta čitanja potiču da razmislimo o
vlastitom putu kojim želimo ostvariti svetost kao konačnu puninu svoga postojanja.
Podsjetio je da postoje ljudi koji su izabrali put karijere, društvene moći i bogatstva, što ih nerijetko
ostavlja zarobljenicima sebičnosti, groba i smrti. No, proroci, kako smo čuli u prvom čitanju
iz Knjige otkrivenja sv. Ivana ne gledaju svijet i čovjeka iz perspektive ljudskih ograničenih
mogućnosti, nego ih promatraju nutarnjim vidom vjere, nade i ljubavi, kao darom Boga
živoga po kojem prepoznajemo tko smo, bolje od bilo kojeg drugog isključivo ljudskog
pokušaja. Sveti Ivan, dodao je biskup, vidi veliko mnoštvo onih koji su oprali svoje haljine u
krvi Jaganjčevoj i dospjeli do one razine postojanja koja se ostvaruje u potpunoj Božjoj
blizini. Po Jaganjcu koji je razapet na križ i pobijedio smrt dosižemo puninu prema kojoj smo
pokrenuti i za kojom čeznemo. Svetost kao punina života ostvaruje se po našem odnosu s
Onim koji je pobijedio smrt svojom potpunom napuštenošću i posvemašnjom predanošću
Ocu. On je sebe „oplijenio“, napustio svoje božansko, živio ljudsku nemoć da bi u njoj
očitovao moć i pobjedu Božje ljubavi. Zato nas Isus u današnjem evanđelju blaženstvima
uvjerava da i sami idemo njegovim stopama, odričući se svega, da bismo posve bili Božji.
Siromaštvo, glad, žeđ, progonstvo nisu kršćanski ideali, nego put na kojem Bog postaje prvi i
može u nama ostvariti svoju puninu. Blažen je onaj koji je iskusio svu nemoć svoga
postojanja i sebe stavio u odnos s Bogom da bi od njega primio puninu.
O tom paradoksu našeg postojanja da trebamo sve dati, na svoj način izgubiti da bismo sve dobili u najvećoj
mjeri svjedoči nam ljubav. Kad posvema sebe darujemo drugome i naoko više ništa nemamo,
ušli smo u nedokučivu puninu postojanja, najdublje zajedništvo s Bogom koji je ljubav.
Posvema sebe darovati Isusu Kristu, da on svojom ljubavlju kojom je pobijedio smrt izliječi
našu sebičnost, ranjenost grijehom i smrtne nemoći, znači prijeći iz smrti u život, biti svet,
čovjek ostvaren u punini, spašeno biće. To su sveci, istaknuo je biskup. Podsjetio je kako se to
početno zbilo u našem krštenju, ali da se to stanje nerijetko zagubi i oslabi zbog toga što ne
živimo trajno iz krsne svijesti te pokatkad povjerujemo više drugima nego Isusu Kristu.
Kazao je sudionicima slavlja kako je svetkovina Svih svetih prigoda da obnove svoju vjernost
Isusu Kristu i njegovu djelu ljubavi, pobjedi nad smrću po kojoj smo preneseni iz prolaznosti
u vječnost, iz nemoći u puninu života. Pozvao ih je da tim pogledom vjere promotre i svoje
pokojne koji su na zemlji živjeli slabost i krhkost postojanja, ali vjerovali Isusu predajući
svoju sudbinu njegovu križu i pobjedi nad smrću, te je On bio i njihova jedina nada u
dovršenost postojanja u vječnosti. Povjerio je svima svetima da mole za nas, kako ne bismo
iznevjerili sebe, nego da s Isusom hodimo ovim svijetom, te jednoć kroz vrata smrti prođemo
u onu puninu u koju nas samo On može uvesti.
Pri svršetku svetog slavlja biskup je prevodio molitvu odrješenja za pokojne koji
počivaju na požeškom groblju sv. Ilije te na drugim grobljima, spominjući se osobito
hrvatskih branitelja koji su svoje živote položili za slobodu naše domovine. Nakon blagoslova
grobova i otpjevane pjesme „Kraljice neba raduj se“, zahvalio je okupljenima što su danas bili
molitelji za sve preminule, i što su ih pohranili u svoje vjerničko srce, potaknuvši ih da im tim
raspoloženjem pristupe i sutra na Spomen svih vjernih mrtvih, napose sudjelujući na svetim
slavljima.
